Trakošćanski zapisi 2.dio

Oko dvorca pruža se na sve strane crnogorična park-šuma i poznato Trakošćansko jezero u kojeg se ulijeva gorski potok Čemernica, a istječe rijeka Bednja, koja opet utječe u Dravu kod drugog Draškovićevog dvorca, Velikog Bukovca kraj Ludbrega. Mi ne odlazimo iz zimskog Trakošćana koji je očaravajuć u nekoj svojoj ledeno-bjeličastoj raskoši, već ulazimo u prostore dvorca za kojeg će mnogi reći da je „biser Hrvatskoga zagorja“. Mali atrij s dubokim bunarom, Julijanina soba, rodoslovi Draškovića , fotogrfiafije i druge zbirke, pa te silne peći koje se ne lože iz sobe i salon za pušače koji zbunjuje jer bez obzira na velike prozore tamo nije bio zid već bogato ukrašene tapete. Pa je sasvim logično pitanje kak su oni to luftali?! 

“Ne znam, da li sam se u ikojem našem parku- a vidio sam ih mnogo vrlo lijepih od kojih danas mnogi ni ne postoje- osjećao sretnijim nego u Trakošćanskom, i to ne samo prvi put, kad me očarao, već svagda, kad bih tamo došao. Ovaj veliki i vječni sklad između parka, jezera, potoka Bednje, okolnih brda i te, neistinske gradine tako je neobičan, da sam uvjeren, da bi se tu onaj nesretni kralj sanjar Ljudevit Bavarski prije smirio no u svom sličnom Neuschwansteinu kojem fali svaki duh prošlosti”. Riječi su ovo povjesničara Gjure Szabe koji ih je napisao davne 1939. godine.

Na našu sreću, Trakošćan se čuva, obnavlja prema uputama konzervatora i restauratora. Zato su i brojne sobe i dvorane zanimljive i lako nam mogu dočarti moć, interese i navike obitelj Drašković koja je posjedovala dvorac tri i pol stoljeća, s malim prekidom od šest godina između 1645. i 1651., kada je Trakošćan bio u vlasništvu Nikole Zrinskog. No, bio je i dvorac Trakoščan na izdisaju. Napušten i propao, prava ruševina poput ostalih zagorskih gradova- Vinice, Lobora, Oštrca, Beleca i mnogih drugih, pa da nije bilo navedene grofa Juraja Draškovića, danas se ne bi mogli turisti u Trakošćanu vidjeti ni D od dvorca i diviti se toj velebnoj građevini.

Radovi na obnovi Trakošćana započeli su 1853. godine i trajali su do 1856. godine. Stara ruševna tvrđava pretvorena je tako u neogotički dvorac. Izgrađena je i prilazna cesta blagog uspona te ulazni prostor s pokretnim mostom.

Glavna građevina podupire se kamenim potpornjacima, a na strmoj južnoj strani otvara se terasa. Veiki gotski prozori zamijenjuje se u male prozore. Fasade se ukrašavaju gotskim elementima i grbovima. Podižu se tornjici, a barokne krovove kula i tornjeva zamjenjuju masivna kruništa. Raskošno je uređena i unutrašnjost građevine. Kad danas razgledvamo stalni postav dvorca Trakošćan koji prezentira život hrvatskog plemstva, možemo lako zamišljati kako je to nekad bilo u razdoblju od 15. do 19. stoljeća. Radovi na spašavanju dvorca kažu naši suhodači od sobe do sobe, od dvorane do dvorane, od vrha do podruma, kustosica Andreja Srednoselec i ravnatelj Dvora Trakošćan Adam Pintarić zahvaljujući grofu Jurju VI. Draškoviću u 19 st., ujedno se bilježe kao prvi restauratoski pothvat u Hrvatskoj.