Cvitnica u Milišića dvorin

Cvitnica u         Milišića dvorin

Pripovijetka Marka Matijevića iz staroga Solina o jednom običaju za Cvjetnice i "seoskom parlamentu"...

CVITNICA U MILIŠIĆA DVORIN

Dobar dio ranoga popodneva skupina sjedokosih pojačana nekom mlađom glavom pridržavala je leđima jedan zid u središtu Solina. Stajali su bez riječi poredani rame uz rame i tišina bi zasigurno potrajala sve dok mrak ne bi progutao dan, da glasom trublja jerihonskih taj mir nije uništio Đonđo. Poradi čega će i mimo svoje volje dokoni hvatači proljetnoga sunca postati Odbor za pritužbe seoskoga parlamenta. Naime, još je u zraku titrala škripa kočnica Đonđina fiće, a on se već stvorio pred Fantom stisnutih šaka. Vratne mu žile nabrekle kao volujske, htio je Fantu puno toga skresati ali mu od prebogate smjese zatajio rasplinjač, pa je samo šištao:
- Ti! Ti! Ti, barabo!
Fanat odmah skopča otkud ovaj vjetrić piri i ne htijući iskušavati Đonđino strpljenje - jer vrag je već odnio šalu, stare kosti tek što nisu zaškripale - samo mu prezrivo udijeli kiseli osmijeh i nestane. Ali mir jr nepovratno izgubljen. Kada Đonđo jednom zajuni i krene, ne zaustavlja se dok posve ne izduši.
- Čini se da se diže nevera - prvi primijeti Joke i tako postade ad hoc predsjedavajući Odbora za pritužbe.
- Je, je - potvrdi Pripravnik. - S jugoistoka, dolazi od sela Kamena. Svi su izgledi da će se prometnit u oluju.
Đonđi se naglo vrati dar govora. Pripravnik riječ, on pet. Pripravnik ništa, on bjesni. Evergreen psovke smjenjuje novokomponiranima. A sve radi nedavnoga izvješća o Đonđinu neuspjelom pokušaju ženidbe za ljepoticu Mandicu s Kamena. Fanat, nesuđeni mu kum, učinio je protokolarnu grešku jer je u parlamentu otvoreno govorio o tom davnom događaju koji se po Zakonu o pothranjivanju taštine ima smatrati tajnom. Olakotne okolnost Đonđo mu ne priznaje, a otegotnu nalazi u činjenici da je Fanat čak i autorizirao zapisnik koji je ušao u službene spise parlamenta.
- Kako ga nije sram, magarčinu neosedlanu, poslin tolko godina spominjat se ludorija iz mladosti!
- A šta ćeš, moj Đonđo, kad si mu se bacija na punu nogu – tješi ga Pripravnik. - Posta si nezaobilazni lik u novijon povijesti Solina.
- Je, je - potvrdi ozbiljnin glason Joke - vrime će se ubuduće računat prije Đonđe i poslin Đonđe!
-… vi mater svoju, a ne mene! Pulci nepotkovani - nastavi Đonđo krasnosloviti. - Bolje uputajte prisvitloga i primoralnoga Fanta kako se on ženija za jednu malu Milišićku. I kako jon je o Cvitnici kitija dvore…
Pripravnik ga prekide upitom kako ima srca one s kojima je do jučer arčio i bančio nazivati magarčinama neosedlanim i pulcima nepotkovanim.
- Moran primjetit - rekao je - da su to neprimjereni nazivi za prijateje. Faliješ, puno faliješ. Nepotkovane pulce čovik bi ti moga još i oprostit, ali magarce nikako! Jer ono šta se na njizi stavja nije sedlo, nego samar!
Đonđo ga nije čuo. Čvrst je on u nakani da ovom Odboru ispripovjedi sve što zna o Fantovu prvom pokušaju ženidbe. Ako već ne može zaustaviti priču o nedosuđenoj mu ljepotici Mandici, barem će Fanta uvaliti u glib do vrata! Pa nek se i on koprca pred svojom ženom, kojoj će - ako do sada nije doznala - neka dobra duša već sve prenijeti.
A sve je, prema Đonđinu iskazu, počelo onih davnih poratnih godina. Fanat je radi svojega doprinosa općoj stvari nagrađen funkcijom sekretara skojevske organizacije - kao mulčić je u spremnike talijanskih kamiona ubacivao pijesak uživajući u zacenjenom drndanju strojeva prije nego li će konačno riknuti, i brzini kojom će dugo poslije toga vojničići s kokošjim repinama na kapama kakoćati proklinjući na svojemu okupatorskom jeziku, što je kasnije ocijenjeno kao jedna od nauspjelijih diverzija u ovim kraju. Ubrzo je postao i član komiteta zadužen za rad s mladima. Održavao je brojna predavanja. Drugovima tada još nije smetalo što je svake nedjelje išao u crkvu, bili su sretni jer imaju omladinskoga rukovodioca kojemu su na sastanke dolazili i napredni i oni koji će to tek postati kada se oslobode religijskoga opijuma. A Fanat je u tome uživao.
- Naj je više volija - pričao je dalje Đonđo - održavat sastanke u Svetomu Kaju. Jer su u Milišića bile tri sestre, sve jedna lipša od druge. Ma baš krasotice. A najstarija već propupala. I, jasna stvar, momu ti Fantiću udre donja u gornju. Dava jon je znakove, miga očiman i brkon kojega još nije ima. Utaman. Ka da mutavi govori gluvomu.
Smetnje na vezama su nastajale jer su se sve tri sestre držale skupa, pa bi poruku redovito primala i zacrvenjela se druga ili treća. Nikako prva, najljepša. Fanat se ljutio. Sve dok se jedne korizmene nedjelje nije dosjetio kako bi na Cvjetnicu mogao Milišićeve dvore okititi cvijećem, te paštama ispisati ime svoje odabranice. Tako će joj, mislio je, dati do znanja da se na omladinskim sastancima kreveljio i bečio na nju i poradi nje.
Fanat je poštujući sva pravila stroge konspiracije sazvao sastanak najužega skojevskog rukovodstva, pripovijedao je Đonđo. Na dnevnom redu je bila samo jedna točka - održavanje stare tradicije. Predložio je, a skojevci prihvatili, da se te godine o Cvjetnici okite, gle čuda, Milišićevi dvori, e kako bi stare običaje otrgli zaboravu.
- Tribalo je nabavit dvastišest pitara sa cvićon jer je Milišića kuća imala trinest skalina, a na svaku prema pravilin iđu dva. I skojevci su dobili zadatak ukrast točno tolko važa sa cvićon. Ukrast, jer je Fanat reka da tako tražu stari običaji i da se drugovačije ne važi. A to nije bilo lagan zadatak jer cvića nije bilo ka danas. Kralo se u Šangarke, u Ćućurke, u Dudini - Đonđo se uživio u priču i njegov je bijes polako kopnio. - Ako koji od skojevaca nije moga drugovačije, onda je odnosija od matere ili starije sestre. Zapovid druga sekretara morala se pod svaku cjenu izvršit.
Ukradeno cvijeće je trebalo sačuvati do Cvjetnice pa ga je Fanat, kako ga ne bi trebao svaki dan zalijevati, skrio u jaži Živkove mlinice. A svomu čovjeku od povjerenja, svomu najboljemu prijatelju, Fanat je dao specijalni zadatak. On je trebao pronaći rascvjetalu divlju krušku jer je to kićenje trebalo biti kao ni jedno do tada, da se o njemu priča u cijelomu Solinu. Tako je i bilo. Ovaj je našao krušku u kliškomu polju. Popilali. Ukrcali na kar. Dovezli u Milišiće.
Odbor za pritužbe seoskoga parlamenta pozorno je pratio Đonđino izlaganje, nitko ga nije prekidao. A Đonđo je detaljno opisivao operaciju kićenja dvora tako da su zastupnici povjerovali da je i on u njoj sudjelovao. Pod okriljem noći, pričao je, Fanat je s trojicom najodanijih u tišini ušao u Milišića dvore. Cvijeće posložili po stubama prema propisu, pašte posložili u obliku imena najstarije male - srećom bilo je to neko kratko ime, Iva ili Ana ili tako nekako, pa nije trebalo potrošiti puno novca na te kupovne kolače - a divlju krušku, još neuvelih cvjetova, uspravili usred dvorišta i poduprli kolcima. Skrili se u obližnji Šalinov potok i čekali zoru.
- Tribalo je čuvat dvore da ko ne bi pokra cviće. Bilo je i takvi slučajeva.
- A šta ćeš, moj Đonđo - javi se konačno Pripravnik - lupeža ima svugdi.
- Prosidili cilu noć. Niko nije banija. Prvi se ujutru, u prve pivce, diga stari Milišić. Salazi niza skale, gleda cviće i vrti glavon. Nije bija kuntenat šta je došlo vrime da se i njegovon malon kitu dvori. Znači, tribat će dobro pošjolat postole i odat za njon
Stari je Milišić brojio nešto sebi u bradu, vrtio glavom lijevo, desno. Odjednom, puf!!! Zajauče, opsuje i uhvati se za čelo! Nije vidio krušku i zabio se u nju. Prestrašio se, vele se prestrašio. Dugo poslije toga priznao je kako je u prvi mah pomislio da je u tuđemu dvoru. Jer u njegovu ne raste divlja kruška. “Ako ovo nije moj dvor, onda ni ovo nije moja kuća! A koja je onda, za majku milu, ona šta san s njon noćas spava!?”
Odbor za pritužbe glasnim je smijehom prekinuo Đonđino izvješće i prije negoli je on ispripovjedio završetak ove davne melodrame koja se o jednoj Cvjetnici zbivala u Milišića dvorima. Ostala su nepoznata imena trojice koji su s Fantom čučali u Šalinovu potoku čuvajući ukrase u dvoru. Tek je Pripravnik, tko zna zašto, upitao:
- A je li, Đonđo, od kada tebe muči kostobolja?

Komentari