Hrvatski radio

Radio Split

Spjev za oslobođenje Imotskoga od Turaka

27.07.2017.

18:22

Autor: Mladen Vuković

HRT logo

HRT logo

Foto: HRT / HRT

Obilježavanje 300. obljetnice oslobođenja Imotske krajine od Turaka, čija je središnja proslava u srijedu 2. kolovoza 2017. pred crkvom Gospe od Anđela na tvrđavi Topani, prate i književna djela. Klarisa Anka Petričević - sestra Marija od Presvetog Srca objavila je zbirku "Hrvatska, domovino moja".

140. knjiga u biblioteci Symposion Samostana svete Klare Split je zbirka klarisinih domoljubnih stihova. Uvodna je poema "Pjesma o oslobođenju Imotske krajine od Turaka" u pet poglavlja s 284 stiha prvotno napisanih prije 50 godina, u prigodi 250. obljetnice oslobođenja. Riječ je zapravo o drugom ponešto izmijenjenom izdanju knjige "Hrvatska, zemljo moja" (Split, 2000.) u kojemu su i 18 pjesama u ciklusu "Pjesme Domovini" te pet novih pjesama u ciklusu "Gospi od Anđela". Pogovore su ispisali Josip Lucić i Miljenko Buljac, a autori crteža su don Mario Čagalj i Darija Karmela Kovačević.

 

ANKA PETRIČEVIĆ

 

PJESMA O OSLOBOĐENJU IMOTSKE KRAJINE OD TURAKA   

 

- u povodu 300. obljetnice

(02. 08. 1717. – 02. 08. 2017.)

 

I.

 

Sred visokih kamenitih gora

Što su pune provalija tamnih –

Ostataka Gavanovih dvora,

Iz vremena žalosnih i davnih –

 

Na vodama malen otok leži

I u krilu star manastir skriva;

Ko da od njeg svaki zloduh bježi,

Jer je mjesto sveto i sad biva.

 

Kada pogled s Berinovca padne

Sa visina, što putnika plaše,

Na samostan, što u dane jadne

Bješe tvrđa – svjedok vjere naše –

 

Srce svakom zadrhtati mora

Oživljujuć uspomene davne,

Šutnja zbori mjesto razgovora;

Čuj podvige junačke i slavne:

 

Na otoku fratri prebivahu

„Rad ljubavi, vjere – puka svoga“,

Kog jedino vjerom smirivahu

I čuvahu od dušmana zloga;

 

Od handžara i oštrica britkih

Turske sablje – turskih haračlija,

A zbog kojih stenje, dok se s vitkih

Minareta polumjesec vija.

 

I čuvahu fratri svoje stado,

Da ga turski ne razdiru vuci;

Zbog njeg oni izgibahu rado,

Dok ognjištem čuli se jauci.

 

Molitva se uzdizala raju

S vapajima i gorkim suzama:

Kad će turski zulum doći kraju,

Rastrgnut se spone svim uzama?!

 

Teški harač jadnu raju bije

OdDuvanjskogdo Sinjskoga polja,

Zulum strašni age i kadije

I njihova grozna samovolja.

 

A g a  raju nabija na kolac,

Al joj vjeru ubiti ne može;

Krv s klisura slijeva se u dolac…

O nevolje, svemogući Bože!

 

Al sloboda tek iz krvi niče,

Od nje žive pokoljenja nova…

Gle, već zora uskrsnuća sviće

I prestaju jaukanja ova.

 

II.

 

Čuj, o brate, što se dalje zgodi,

Kako Višnji nad udesom bdije,

Sve On svrsi uzvišenoj vodi;

Pred smrtnikom tajne velom krije.

 

Za svoj cilj On već sredstvo odgaja

U osobi fra  Vrljić Stjepana,

Koji usred svih muka ne zdvaja

Već se nada u sjaj novog dana.

 

On življaše na otoku ovom

Sred Prološkog blata – svet i divan,

Puk svoj vjerom jača,snagom novom;

imotski je aga na njeg kivan

 

Kad mletačkoj Turska rat objavi;

Jadnoj  r a j i  crnji dani svanu:

„Udri harač!“ – aga slugam javi;

Sa svih strana mučiti je stanu.

 

Jer se aga položaja boji –

Silnik  T v r đ e  imotske i kraja –

Jaram, teži stavlja – neka zdvoji,

Al puk pogled upravlja put raja.

 

Fratre zove u tvrđavu aga,

Svaki svoga vjernog konja sprema;

Motre agu: izdaje ga snaga,

Kao sulud viče – mira nema.

 

Prijeti njima i opet ih pušta,

Fra Stjepana u okove kuje,

U tamnicu podzemnu ga spušta,

Iz koje se ljudski glas ne čuje.

 

U noći se aga sjena boji –

Prijeti mu se fra Stjepan sa pukom…

Zove njega… Fratar pred njim stoji:

Janje ko pred krvožednim vukom.

 

Niz pojas mu jatagani pali

Ko ljutice zmije – pogled straši,

Ko da iz njeg ponori su zjali

C r v e n o g a  jezera, što plaši.

 

„Čuj, o fratre, vjere se odreci!“ –

Ljutit, bijesan on kroz zube sikće;

„Boga svoga kršćanskog  poreci,

Ako l', nećeš…“ – jatagane stišće.

 

„Izbit ću te, uvijek ćeš me znati,

I svoj ću ti udariti znamen…“

Al redovnik ne htje glasa dati;

Čvrst je, miran kao stanac kamen.

 

Gleda agu, puna bjesna jada,

Zbori: „Neka mrem od mača tvoga,

Al svog neću ostaviti stada,

Nit ću ikad Boga izdat svoga!“

 

Gnjevon aga kao guja ciknu,

A jatagan naglo zvižnu zrakom:

„Sluge moje, brže amo!“ – viknu;

Glas mu mukli izgubi se mrakom.

 

Skoče sluge, ko ranjene zvijeri

Kad ih strijela iznenada zgodi,

I agine otvaraju dveri;

On pred svima ide: Fratra vodi

 

K' ponorima… Pred njim zjapi ždrijelo

Iz koga se zli duhovi glase,

Ko da u njem svi imaju sijelo:

Nad njime se zrake sunca gase.

 

Fra Stjepana užetima vežu,

Niz litice spuštaju sve niže,

I s njim tako do dubina sežu;

Onda aga zbori; „Nek se diže!“

 

I Jezero  p l a v o  snagom nekom

Tajnom vuče i svijest muti mahom

Sablasno je i odzvanja jekom

Uz crveno stijenje, prijeti strahom.

 

S nasladom bi predao ga smrti,

Al se raje sve Krajine boji,

Jer zna da će ona njega strti;

I nemoćan pred Franjevcem stoji.

 

Čuje aga da njegova polja

Neće raja da krči i sadi,

Dokle fratra muči njeg'va volja;

Turčin ne zna da ore i radi.

 

I pušta ga, verige mu skida,

A fra Stjepan puk svoj na put sprema…

Teško ide… Sam Bog rane vida,

Jer  o p s t a n k a  više ovdje nema!

 

Ognjišta se  t r i s t a  u noć zgasi,

Svak za rodnim pragom tiho plače;

Ko da ova bol nebo ukrasi

Zvijezdam sjajnim… Križ zablista jače!

 

III.

 

Kraj Zadvarja i Cetine hladne

I pod stijenjem Biokovskim sivim

Sav je narod… A Turcima radne

Snage nesta, drže agu krivim.

 

Aga smjerno sve kršćane moli

Nek se vrate na ognjišta stara…

O, tko svoj kraj i dom ne voli!;

Život opet poče da se stvara.

 

A u srcu tinjala je čežnja,

Kao iskra, za slobodom teškom,

I sve više rasla svima težnja

Da se opru jarmu mučnom, kletom.

 

Fra Stjepan ju širio u rodu,

Zboreć često o slobodi dragoj;

Uzdizao uvijek pogled k svodu,

K  M a j c i  puka – milosrdnoj, blagoj.

 

Molitva se čula kroz noć dugu,

Dok se nade razbuktio plamen:

Majko, daruj budućnost nam   drugu;

Sina svoga kaži moći znamen!

 

I puk glase nove s juga čuje;

Sinjsku tvrđu sama Gospa spasi,

Narod sad je Pobjednicom štuje;

Fra Stjepanu nov se poziv glasi.

 

U srcu mu: Pomoć će da traži…!

Zar da samo njegov narod stenje?!

Čuti kako duh mu netko snaži,

Kao kad se val k obali penje.

 

Despotović knezu odmah ide.

Ovaj moli generala: E ma

I mletačku vojsku… Već se vide

Zore nove, slobodne posvema!

 

IV.

 

Otac Stjepan zborio je tiše:

Zar će Mlečan goli život dati

Za Krajinu...? Tko je voli više

Od onoga kom je ona mati...?!

 

Mlečan ima moć i vojsku brojnu,

A krajišnik samo goli kamen;

Pancir i šljem svu opremu bojnu,

A sin raje samo križa znamen!

 

I sličan je Davidu dječaku

Što tek praćku u tobolcu nosi,

Al mu dana snaga ko junaku,

Jer od Boga svoju pomoć prosi.

 

Stog fra Stjepan sela obilazi,

Narod budi na ustanak ovi,

S nadom većem stadu odlazi;

Spremaju se dani ljepši, novi.

 

I on sam je iz Krajine ove

Što mu sunce – sjaj zvjezdani dala...

On sad skuplja čete vrle, nove;

Snaga glasa njegova ih zvala.

 

Međ njima je i fra Rupčić Marko

Lovrećanin,Šakić, Tomasović,

Fra Mrnjavac, Lišnjić sunce žarko;

Još slavniji fra Lovro Šitović.

 

On sin bješe ljubuškoga bega,

Polumjesec na čelu mu stao,

Kao dijele zarobiše njega,

I on, zatim, krstiti se dao.

 

I zauvijek s Fratrima osta,

Mnoga djela književnosti dade;

Redovnikom uzoritim posta,

Sada narod riječju bodrit stade.

 

Redovnici na čelu su puka,

Vjerni Stvorcu svome i svom rodu,

Ne plaše se puščanoga zvuka;

Svijetle svima ko zvijezde na svodu.

 

V.

 

Srpanj mjesec grije, vojska dođe

Pod Imotsku tvrđu na vrleti,

I boj poče… I već srpanj prođe;

Kao da se zloduh bori kleti.

 

Barutane u lagum se dižu,

Al sa tvrđe topovi se glase,

Nove čete sve u pomoć stižu,

Dok se mnoge mlade zjene gase.

 

OtacLovro smrti se ne boji,

Križ u ruci nosi, naprijed ide,

Daje oprost i mrtvace broji;

Zjene sjaju… Tvrđu samo vide.

 

Otac Stjepan pogled k nebu diže,

Pomoć četa anđeoskih traži,

Zar je smrti il' životu bliže…?

Dušu snagom svoga Boga snaži.

 

„Sad il' nikad…!“ glas se njegov ori,

Zadnji juriš na Tvrđavu sprema,

Jer se Turčin za krajinu bori…

Al tu mjesta za nekrsta nema!

 

Junaci se na zidine penju:

Sinjani su, Imoćani čili,

Dok jaukom mnogim Turci stenju;

U Tvrđi su... Što sad, Bože mili!?

 

Prsimice sad će boj se biti,

I jezero u dubini dršće,

I krv će se niz klisure liti…

Otac Stjepan križ zagrli čvršće.

 

U Tvrđi se Turci i ne boje,

Već se bore ko zmajevi ljuti;

Trista ljeta zar da vlasti svoje

Sad dadnu, jaram dignu kruti?

 

I sve žešći krvav boj se bije,

Turska vojska bjesni i križ psuje

Što na stijegu kršćanskom se vije;

I puk strepi… vapaj mu se čuje:

 

„Zar će grad nam sav postati    groblje,

Tko će snagu do kraja nam dati,

Zar će djeca bit nam trajno roblje...?

O spasi nas, Milosrdna Mati!“

 

Otac Stjepan višnjom snagom diše,

Dok mu dušu smrtna muka mori,

I znoj krvav sa svoga lica briše,

Dok se s križem u rukama bori.

 

Zadnjom nadom blistaju mu zjene:

Blistav odsjaj jedne zvijezde spazi,

Dok mu duh sav okružuju sjene;

Dođi, Djevo, ti što Zmaja zgazi!

 

Junacima tad misao sine:

Lagumom će Tvrđu raznijet cijelu...!

Molitva se k nebu žark.a vine;

Potkopat će sad liticu bijelu.

 

Ali ONA što nad Gradom bdije

I što čuje plač i vidi jade,

Što joj slika u Tvrđi se krije,

Ona rasap Tvrđave ne dade!

 

Kad doznaše Turci što se sprema:

Da će lagum cijela Tvrđa postat,

Da im spasa ni života nema,

Na kamenu kamen neće ostat.

 

Još u noći predati se žele…

Polumjesec sa Tvrđave nesta,

„To je čudo...!" – usta puka vele;

Svaka borba odjedanput presta.

 

Od Anđela dan Gospe osvanu,

Zore rumen sav istok ukrasi,

Sav puk moli, Turci bježat stanu;

Polumjesec, nebom se ugasi.

 

Kliče narod sa suzom u oku;

„Od Anđela Gospe, Ti nas spasi,

Hvalu – ljubav primi nam duboku:

Neka uvijek Tvoje Srce krasi."

 

Otac Stjepan Bogu hvale dade

S pukom vjernim, što mu suze teku;

Sva Krajina za moć neba znade...

Teške rane sad više ne peku.

 

U Tvrđi se Njena slika štuje,

Narod kleči pred tim likom dragim,

I ko jedan uzdisaj se čuje:

"O, čuvaj nas pod okriljem blagim!“

 

Slika Njena na litici osta,

I Njen posvud utisnut je znamen...

Puka vjerna zaštitnica posta;

Vjere svete ona čuva znamen!

 

O Marijo, štiti nas do kraja.

Kao zvijezda blistaj posred svoda;

Spašavaj nas, vodi sve do Raja...

 

Budi Majka hrvatskog nam roda!

 

       25. 01. 1967. i 03., 04. i 05. 03.. 1983.

 

     

 

Oslobođenje Imote u hrvatskoj književnosti

Zanimljivo je da je Ante Tresić Pavičić 1902. godine u sarajevskom časopisu Nada objavio u 18 nastavaka roman "Moć ljepote" o oslobođenju Imotske krajine od Osmanskog carstva (koji nikada nije cjelovito objavljen u knjizi). 

Franjevac Klement Bušić 1917. godine u omiškoj Jadranskoj vili objavljuje spjev o oslobođenju Imotske krajine od Turaka, u prigodi 200. obljetnice tog povijesnog jubileja.

 

Programe Hrvatskoga radija slušajte na svojim pametnim telefonima i tabletima preko aplikacija za iOS, Android i Huawei.