Jedni drugima bili smo obitelj

Jedni drugima bili smo obitelj Jedni drugima bili smo obitelj

Oluju čine mnoge ispričane čak i opjevane priče kroz godine i desetljeća njenog obilježavanja ali svakog ljeta iznikne neka nova koja poput kockice u slagalici upotpunjuje tu završnu epizodu oslobođenja Hrvatske od okupacije. Nove crtice nisu izostale ni danas.

 

Zajedništvo, požrtvovnost i hrabrost tri su riječi koje su u stopu pratile sve sudionke  završne oslobodilačke akcije na koncu koje je na kninskoj tvrđavi zavijorio hrvatski barjak. Damir Vicković, zapovjednik 84. Gardijske Bojne Termiti prisjeća se tih dana gdje se mukotrpno probijao rov po rov da bi vojska mogla dalje:

  Teren je bio jako težak, Velebit je prepun izazova i zamki, drugačije se nije moglo ići naprijed no kada vidite vaše zapovjednike koji su krenuli ispred vas i prvi miču terenske zapreke, onda vas nešto nosi… nosi vas odanost  prema cilju i prema tim ljudima koji su preuzeli rizik. Onda više ne postavljate pitanja već samo izvršavate zapovijed.“

 Svi sudionici Oluje  slažu se da je ona završna akcija Domovinskog rata koja je toliko precizno i studiozno osmišljena da nitko nije posumnjao u njenu konačnu uspješnost. Neki su i maloljetni krenuli u obranu zemlje, neki su bili uspješni poslovni ljudi poput Danijela Telesmanića, Zapovjednika 7 me domobranske pukovnije koji je svoj život u 54 godini stavio u interes obrane domovine. Puno je takvih primjera ali i onih nevjerojatne požrtvovnosti poput primjera Roberta Lenkića, prisjeća se Vicković:

 

Njegov je vojnički put krenuo su rovu skupa sa ocem. Kako je bio pravi tigar za posao veziste uspio je kao zapovjednik veze. Jednu noć u akciji Oluja pod punom bojnom opremom doslovno u trku probili smo važnu liniju na prvom lancu Tulove grede, no tada se zapriječila barijera gdje više nismo više mogli uspostaviti vezu. Lenkić tada kao zapovjednik vezista odlučio se na najveći rizik- svjesno ići preko pješačkih mina i popeti se do vrha Tulovih greda gdje bi postavio repetitor za vezu. Nažalost krenuvši prema gore njih trojica u trećem naletu naletjeli su na tenkovsku minu. Robi je ostao teški invalid.“

prepričava Termit Vicković podsjećajući kako je prva zapovjed nakon nemilog događaja bila „ Za Robija!“, jer moralo se dalje.

Puno je neznanih heroja Domovinskog rata, primjer Dražena Travice koji je sa tek svježom protezom noge tražio da se vrati ponovno u postrojbu na što mu je Zapovjedništvo i izišlo u susret pa je dobio zadatke shodne svojim mogućnostima.

 

„Jedni drugima bili smo obitelj“ – kaže naš sugovornik dodajući za kraj kako je znalo biti i svađa i prepirki jer je to ljudski a navečer bi se svi našli u istom rovu i umjesto oprosti samo se stisnuli jedni uz druge te uz cigaretu i osmijeh – pomirili.

Komentari