Kakvu poruku šaljemo iz naših betoniziranih gradskih naselja?

Kakvu poruku šaljemo iz naših betoniziranih gradskih naselja?

Foto/Toni Pajkin

Turizam je u svojoj stvarnoj ponudi odraz stvarnosti zemlje u koju ste došli. Čak i onda kada imate „all inclusive“ geta, netko će poželjeti izaći preko ograde. I što će vidjeti? Naša stambena naselja. U što sliči Voštarnica, kako izgleda Put Petrića, Bili brig ... - betonizirano

Često u ovim svojim rubrikama inzistiram na vlastitom načelu kako niti jednom gostu ne možemo ponuditi više nego i sami imamo. To je jednostavno tako. Ako krenete u ponudu kakvu njeguju dijelovi Kariba ili zapadna obala Afrike onda se stvaraju „all inclusive“ geta u kojima se na malo koji način (osim možda po boji kože posluge) može zaključiti gdje se zapravo nalazite. Ako pak krenete u autohtonu ponudu, onda će svaki gost (makar bio nečim i nezadovoljan, a kamoli tek zadovoljan) sasvim jasno znati gdje se nalazi. I jasno će to pamtiti. Provede li se lijepo, vratiti će se. Opet i ponovo.

            Također naglašavam vlastito uvjerenje kako su topla riječ i iskren osmijeh daleko vrijedniji od bilo kakvih ukrasa na zidu ili stropu, pa ma kako to sve skupa ili svako za sebe bilo skupocjeno. Ili egzotično, nema veze.

            Nadalje, ono za što se zalažem i kako uostalom sam stalno i radim, je kako naša turistička ponuda mora biti odraz našeg načina života. Koliko god to u tranziciji bilo teško. U uvjetima kada nam je i samima teško definirati što bi to uopće trebalo biti naš način života. Ali to je ipak neka druga tema.

            Ono što je u svakom slučaju naša stvarnost i naša briga je potreba naših (ne)(polu)pismenih političara da se kao pijani kape uhvate neke teme kojoj u najmanju ruku pristupaju nekritično. I neznalački. Jedna od njih, izrazito popularna, zadnjih je godina upravo betonizacija. O njoj, bez imalo krzmanja, govore i pozicija i opozicija. To je jako popularna tema. Nitko normalan ne voli kada, dok šeta uz more, mora zaobilaziti nečiji posjed, pogotovo kad je još k tomu i ilegalan. Ljudi kritike i napade takve vrste rado slušaju. I onda krenu bageri, pršti dinamit. Ruši se betonizano, ilegalno izgrađeno i otpadni građevinski materijal se odvozi daleko od očiju bivših vlasnika. Sa svih strana stižu upozorenja kako je u turističkim područjima previše apartmana, zgrada bez okućnica, dvorišta bez vrta ili parkirališta, pa onda svi na čelu sa stanodavcima parkiraju na ionako uskim uličicama, priječe jedni drugima prolaz i dižu živce svima koji su ovamo došli zbog odmora, a ne dodatne napetosti.

            Sve je to istina. Svemu sam tome živi svjedok već preko trideset godina.

            Ali isto sam toliko vremena svjedok i nečeg drugog.

            Vjerujte mi, turizam je u svojoj stvarnoj ponudi odraz stvarnosti zemlje u koju ste došli. Čak i onda kada imate „all inclusive“ geta, netko će poželjeti izaći preko ograde ili «kapije». Vidjeti će ono što vlasnik geta želi skriti. Ono sa čega mu želi skrenuti pažnju.

            A to su naša stambena naselja. Pošteni čitaoče, u što sliči Voštarnica, kako izgleda Put Petrića, Bili brig ..........

            BETONIZIRANO

            A to su sve radili stručnjaci. Ljudi koje smatramo pozvanima da projektiraju i osmišljaju naša stambena naselja. Prostore u kojima bismo trebali provoditi i provodimo život. Odgajamo i podižemu djecu.

            Pa gdje su tamo dječja igrališta i zelene površine? Vrlo jednostavno, nema ih. Pa čak i nakon puste povike na betonizaciju, nakon što je taj pojam uzeo tolikog maha da ga koriste i mala djeca, ništa se nije promijenilo. I dalje se betonizira Bili brig. «Bagatovo» igralište,  «Omladinčevo», su jednostavno nestali pred navalom betona što teče kao lava iz podivljalog vulkana. Teče i mijenja svoj krajobraz, ne baš zauvijek, nego do slijedeće erupcije.

            Dakle, ako je istinita psihološka teorija (a ja u nju vjerujem) da nestručni ljudi od stručnjaka uče i posredno i neposredno, onda se stvarno postavlja, jednostavno nameće, slijedeće pitanje.

            Što bi to dakle trebali zaključiti nestručni ljudi ili oni iz manjih mjesta kada šetaju ili samo dolaze u grad? Mogu zaključiti kako je beton jednostavno jedna predivna stvar i kako je potpuno stručno, opravdano i legitimno na najmanju moguću česticu zemlje smjestiti najveću moguću zgradu, pa je onda potom što je moguće bolje unovčiti. Kroz prodaju ili kroz najam.

            Svi mi, a pogotovo jednostavni ljudi, najbolje svladavamo one lekcije koje proizlaze iz vlastitog iskustva. Čak i onda kada znanja, koja smo posredno i mimo formalnog obrazovanja usvojili, nismo u stanju najbolje artikulirati. Suvremeni način izražavanja to formulira u pitanjima: A kakva se time poruka šalje? Kakva je percepcija?

            Pa dakle, koju poruku šalju naši gradovi i ovo u što se pretvaraju? Vrlo jasnu. Beton je poželjan, gusta gradnja je poželjna. Nisu nam čak potrebne niti sve one zelene površine koje smo naslijedili. Kome je do prirode, sunca, čistog zraka i prostora za dječju igru neka sjedne u auto i neka se vozi dok sve to ne nađe.

            U ovakvim uvjetima političarko napadanje betonizacije, koliko god ona sama po sebi bila gadna pojava, zapravo je čisto licemjerje. Lažno lice koje služi prikupljanju simpatija. Ali se istovremeno ponavlja vrlo stara mudrost. Riječi su jedno, a djela su drugo. I svjedoci smo kako ta mudrost nije nastala ni iz čega.

            

Komentari