Prepoznatljivost je svugdje oko nas

Prepoznatljivost je svugdje oko nas

Foto/Toni Pajkin

Svako toliko se ponavlja, sada već izlizana, rasprava o tome kako je Hrvatska već relativno dugo priznata kao samostalna i neovisna zemlja, ali je istovremeno nedovoljno poznata. Smeta nam kada učestalo čujemo da, negdje tamo po svijetu, jako slabo znaju za našu zemlju ili uopće za nju nisu čuli.

      davor-stipanic2.jpg

Kako to zaboga, pitamo se?

Pa ovdje je bio rat, tisuću ljudi je stradalo. Danima, mjesecima, godinama smo punili minutaže Dnevnika i stranice novina. Pa zatim, kako nisu čuli za nas dok istovremeno milijuni turista dolaze k nama. Redaju se rasprave i čuđenja i to upravo na onaj način koji je kod nas postao uobičajen. Svaki sudionik rasprave uglavnom "puše u neki svoj rog", nezadovoljan vlastitim statusom i krivac je redovito neko drugi.

Jedna od najbizarnijih, kao jednog od glavnih krivaca za slabu prepoznatljivost, imenuje dizajnerski (navodno) loše riješenu državnu zastavu, dok su nam uporabni proizvodi redom nacionalno obilježeni. Imamo tako znakove Izvorno hrvatsko i Hrvatska kvaliteta, ali njih nije lako zaslužiti. Zbog toga su slabo prisutni. Istovremeno imamo puno proizvoda bez nacionalnih obilježja na sebi pa strance zbunjuje kupuju li naše ili tuđe. Zastava nam je navodno zastarjela, prenakićena detaljima koji, svaki za sebe, ne govore gotovo ništa. Samo nameće pitanja na koja i malo tko od nas zna točne odgovore.

Koliko ljudi zapravo zna što su točno i čiji su oni mali grbovi u kruni velikog, nacionalnog grba? I sve tako redom.

Duboka vrijednost simbola

Međutim, te su rasprave, kao i mnoge druge, samo površinska burkanja vode. Toliko površinska da na vrlo nemaran način niti ne spominju osnovne razlike između znaka i simbola. Toliko osnovne da bi ih, bez izuzetka, trebao znati svaki gimnazijalac, a kamoli ne sudionik neke ozbiljne javne rasprave.

Oznaka, znak, je obilježje koje se postavlja kako bi nas na nešto uputilo, prepoznalo, obavijestilo. Primjer su prometni znakovi, oznake u knjizi.

Simbol ima sva značenja znaka, ali sam po sebi istovremeno sugerira i nešto drugo, više od primarne predodžbe. Sadržava prekriveni smisao; utjelovljenje. Skup svih oznaka, oličenje svih karakteristika. Tu su primjer državne zastave i grbovi.

Kada se kreiraju, recimo prometni znakovi, o putno toga se mora voditi računa. O jasnoći, uočljivosti, prepoznatljivosti, pa i o inteligenciji prosječnog sudionika u prometu. Kada se stvaraju logotipovi firmi ili proizvoda najvažnije je da se jasno razlikuju od konkurenata, ako su izvorni. Da im budu što sličniji, ako su krivotvorine.

Kada se stvaraju državni i nacionalni simboli, puno je više elemenata u vidu. Da ne razlažemo sada državnu zastavu i grb, sjetimo se samo koliko smo puta pod njima bili ponosni, od priznanja od strane glavnine slobodnog svijeta, pa do vrhunaca koje su osvajali naši sportaši. Uzdizanje tih simbola na počasni jarbol obilježilo je trenutke ponosa i zadovoljstva. Ma koliko sami simboli možda, samo možda, na prvi pogled bili grafički nerazumljivi. Kao da je to uopće toliko važno.

Tretiranje nacionalnih simbola kao više ili manje uspješnog dizajnerskog rješenja nije ništa više od površinskog razmišljanja. Uzdanje u neki novi dizajn zastave kao sredstva postizanja svjetske prepoznatljivosti u najmanju je ruku kratkovidno.

Hrvatski put u veću međunarodnu prepoznatljivost je svugdje oko nas, samo se o tome nekako slabo progovara. Uz rizik da ispadnem dosadan, jedan od najlakših načina je puno smišljenije korištenje turizma i mogućnosti koje pruža. 

Turistička prepoznatljivost

Kada se, inače rijetko, govori o tome, težište rasprave je uglavnom na malo turističkog novca u te svrhe. Svi bi, kao puno više učinili, kada bi imali više novaca. U turizmu ga ima, ali ga ne daju.

Istina je zapravo drukčija. Svi znamo ili barem kao frazu ponavljamo kako nam je povijest prepuna velikana, ljudi uz čija se imena vezuju otkrića koja su zadužila svijet. I to je živa istina. Jako ih je puno.

Ali, ako su oni svi porijeklom odavde, a jesu, koliko je naših mjesta i gradova o tim svojim sugrađanima skupilo građu i jasno je i vidljivo izložilo. Ne samo strancima nego i nama. Pa da onda busanje u prsa tim našim velikanima ne nalikuje legendi, nego da izgleda kao povijesna istina. Ono što i jest. Zar za to nema dovoljno novaca u ustanovama zaduženim za čuvanje baštine. Ili je i to, ne daj bože, pitanje dizajna.

Promjena u pristupu potrebnija je nego šminkerske promjene u grafici i obliku. Veliki dio profesionalne aktivnosti muzeja, narodnih ili zavičajnih (kako ih već tko zove) trebala bi biti na sakupljanju i izlaganju upravo takve građe. I, ništa manje važno, sustavnom informiranju i dodatnom obrazovanju, barem turističkih profesionalaca. Svih onih u svakodnevnom, živom kontaktu s gostima. Turisti su uvijek željni novih informacija. Široko dostupne, ni skupe ni grandiozne, brošure o vlastitim velikanima i njihovim djelima ne bi samo spomenutim turističkim profesionalcima olakšali život. Dapače, mnoge bi ponukali da malo više saznaju o nama iz onih teških i debelih dijela koje poznajemo pod nazivom ozbiljna literatura.

Kada govorimo o tome da nismo dovoljno prepoznatljivi u svijetu, jesmo li se ikada zapitali kako su to drugi prepoznatljiviji od nas samih. Pa i nama samima. Odgovor je jednostavan, prepoznajemo ih zato jer smo o njima učili i saznavali. Uglavnom iz izvora koje su oni sami pripremili, opremili i objavili. Teško da smo ih upoznali i da ih prepoznajemo promatrajući im zastave i grbove.

Do sljedećeg susreta u Frekvencijama turizma, stojte mi dobro.   

Komentari