Sofijina tajna dugovječnosti - pozitivan stav i puno tolerancije

Sofijina tajna dugovječnosti - pozitivan stav i puno tolerancije

Jedna od najstarijih stanovnica Lijepe naše, o svojoj vitalnosti, zanimljivoj prošlosti, načinu na koji je doživjela ovako pozne godine, životu nekada i danas, te receptu za sretnu i bezbrižnu dugovječnost.

Ni sama ne znam kako sam toliko poživila. Baš sam dobro prošla.“- iskreno i pomalo u čudu će Splićanka, Sofija Višić Šubašić, 98 - osmgodišnja korisnica jednog zadarskog Doma za umirovljene i nemoćne.

Ona pak u tim godinama ne samo da je pokretna već se ne žali na standardne boljke a kad je nešto i zaboli onda se naglas pita "- Kako to"?

Ništa me ne boli. Od struka do gore sam kao da imam 50 godina a u nogama sam pokretna“, veselo će Sofija koja se i odlično sjeća i datuma i godina iz svoje povijesti pa je time zahvalna sugovornica. Kao mlada nije radila, suprug je bio inženjer na brodu pa je superbaka u mladosti osim odgajanja djece imala puno vremena za sebe i svoje gušte.

Nisam se bavila sportom već samo plivala koliko god se moglo skoro sve do zime i to dva puta na dan. Puno sam šetala, imala sam prijateljicu do koje bih kilometar i pol prošetala pa toliko natrag i evo 3 kilometra se skupi.

Putovala je cijelim svijetom, do u detalja sjeća se Rusije, Grčke, Italije, ali i SAD a gdje se nije previše zadržavala iako je stigla čak i do Hollywoda  ali joj se nimalo nije svidio američki način života:

Nikada ne bih živila u Americi. Dignu se ujutro i odu raditi, navečer dođu doma, istuširaju se i opet tako. Nedjeljom kada se ne radi znala bi im predložiti da se malo prošetamo a oni bi rekli da Amerikanci ne šeću. Tamo se stalno radi, nije kako kod nas puni kafići i riva. Tamo ujutro nema nijednog auta jer su svi u uredu.“

Njegovana superbaka živog je duha i bistrog uma. Nekoliko puta u godini naruči frizerku koja se brine za njen imidž a i ona se ne da godinama.

„ Uvijek sam voljela izgledati dotjerano, moram priznati da je i to što nisam ništa radila osim odgajanja djece utjecalo na moj izgled.“

Udovica je ostala prije više od 40 godina ali više se nije udavala. Kaže kako joj samoća godi i u Domu jer je naprosto takva, nikada se nije bojala tišine i društva sa samom sobom. U Domu joj je kaže, super, ne radi ništa, ima doručak, ručak, marendu, večeru…

Bolje mi je nego kraljici Elizabeti, ona ima briga a ja ih ovdje nemam“ kroz smijeh će Sofija koju često posjećuje kćerka, isto tako dobrodržeća gospođa u poznim godinama koja se ne libi obući štiklice i sjesti za volan.

Na pitanje koja je tajna dugovječnosti, superprabaka odgovara:

Puno tolerancije i pozitivan stav. Nikada se ne bi svađala, a kada bi zaiskrilo otišla bih na balkon dok se druga strana ne „ispuše“. Tako se ni ja nisam živcirala. U svakom problemu gledala sam samo sretan ishod i prema tome se ravnala. Bitno je i pomagati drugima.“

Dom su prije 2 godine pokrenule Ivana Kapelari i Romana Marija Kociper nakon što su iznenadno ostale bez posla u jednoj koorporaciji. Povukle su sredstva za samozapošljavanje, osigurale kuću i krenule u posao uređenja. Danas broje 18 korisnika koji su vrlo zadovoljni a postoji i lista čekanja te planiraju proširenje. Među korisnicima ima i bolesnih i nepokretnih a djelatnici Doma skupa s njima slave i rođendane i sve bitnije datume u njihovim životima. Ivana priznaje da joj je nit vodilja pri otvaranju Doma bila kako bi ona dogledala svoje roditelje:

Htjeli smo obiteljsko ozračje u Domu, da se nitko ne osjeća koa da je ovo njihova zadnja postaja već suprotno, da uživaju koliko mogu. Htjeli smo razbiti stereotip o domovima i mislim da smo uspjeli.

Puno ljubavi, spontanosti, i opuštenosti, takav je to Dom u kojem su smijeh ples i pjesma najčešći gosti.

Komentari