Turistički život bez zimskog sna

Turistički život bez zimskog sna

Foto/Toni Pajkin

Svake godine s tugom i dosta zavisti gledamo u nama konkurentske zemlje i turistička odredišta i uvijek iznova konstatiramo kako je njihova turistička sezona puna duža od naše. Ne samo da je puno duža niti nikada ne prestaje. Ima jedino svoje mršave i debele periode.

         davor-stipanic.jpg

Mjesece kada je za njih zadovoljavajuća i mjesece kada je odlična. Pri tome se zapravo stalno smeće s uma kako najveću krivicu za to snosimo mi sami, stalno i nepromjenljivo razmišljajući upravo u okvirima naše klasične turističke sezone.

Svakodnevno smo svjedoci kako je turistička sezona, isključivo jedino shvaćena kao tri mjeseca ljeta, rok za nešto. Do tada nam moraju biti gotovi građevinski radovi, do tada moramo opremiti određene ustanove potrebnom opremom, do tada nam mora biti dovršeno ovo ili ono. Naravno da za sve moraju postojati nekakvi orijentiri i rokovi, ali ako nam mentalni okvir stalno nameće samo jedan kriterij, pa ga na taj način namećemo i svima ostalima, otkud onda čuđenje što je toliko prisutan i što se zapravo unutar njega sve  i odvija. Po svemu sudeći mi to baš tako želimo, pa onda to i imamo.

Naši konkurenti

Kod naših konkurenata to nije tako. Još nešto što kod njih nije isto je i naša sveprisutna stihijnost. Kako u donošenju planova i ciljeva, tako i u njihovoj realizaciji. Njihovi planovi i ciljevi su dugoročni i dalekosežni, način ostvarivanja pažljivo razrađeni.

Pokušajmo krenuti redom. Nama konkurentna odredišta u velikoj su mjeri ljetnog tipa kao i mnoga naša. Ako izuzmemo ona koja su nam klimatski u tom smislu superiorna jer se nalaze u područjima gdje su ljetne radosti moguće tijekom čitave godine, lako ćemo vidjeti kako u ovo doba zjape prazne kao i naša. Vjerojatnost da će hoteli u Riminiju ili Costa Bravi u ovo doba godine biti puni (ili uopće otvoreni) ravno je fantaziji. I njihove plaže pritišće južina, pere kiša, dere bura. Glavnina dućana i restorana je sezonskog karaktera i sada su im vrata čvrsto zatvorena. Istočni Mediteran i Sjeverna Afrika su nešto sasvim drugo i s njima se niti ne možemo uspoređivati.

Međutim, naš zavidni pogled u ovo doba godine skreće prema zimskim odredištima. Austrijski i njemački gradovi, francuske Alpe i Sjeverna Italija puni su i dišu punim sezonskim plućima. Svakome je jasno kako je zimovalištima u ovo doba godine ono što je nama ljeto. Njihova puna sezona.

Zimsko-ljetna odredišta 

 Sada, da bi daljnja usporedba bila moguća, treba zanemariti ona njihova malena mjesta orijentirana isključivo na zimsku sezonu. I njihovo je određenje u profesionalnom smislu sasvim jasno. Okrenimo se njihovim gradovima i gradićima. Ako su u blizini bilo kakve vode (stajaće ili tekuće) njihova turistička sezona traje čitavu godinu. Oni su ljeti puni gostiju iako su redovito daleko poznatiji kao zimska nego kao ljetna odredišta. Jednostavno, uvijek je bilo i bit će ljudi koji baš ne vole more, kojima smetaju ljetne gužve i žamor čitave dane i noći i nadasve one koji i ljeti vole spavati bez klima uređaja, a bez da se tope od vrućine. Oni za svoj lijepi odmor biraju planine i pune hotele planinskih, uobičajeno zimskih, odredišta. 

Život kao atrakcija

Tu dolazimo do one točke koja treba buditi pozornost. Umjesto što im stalno zavidimo, i uopće uvijek nekome nešto zamjeramo ili zamjeravamo, samo malo pažljivije pogledajmo što  to tamo ima osim golih kreveta u hotelskim sobama. U tamošnjim naime gradovima konstantno postoji život. Njihove kulturne ustanove su stalno otvorene i gotovo je nemoguće doći u bilo koji gradić, o gradovima da ne govorimo, u kojima ne bi postojao muzej koji na vrlo jednostavan i istovremeno sugestivan način predočava život toga kraja. Naglasak je na život. Takve ustanove redovito ne opterećuju svoje posjetitelje nekim povijesnim bremenom ili teškim temama. One su itekako dostupne svakome tko za to pokaže interes, ali obični ljudi vrlo jasno i lako upijaju način života prikazan u tim ustanovama i isto ga tako uspoređuju s onim što vani vide. Koliko naših gradova ima ustanove takve vrste? Vrlo malo, iako zavičajnih muzeja i muzeja pojedinim gradova tu i tamo ima, to su redovito mjesta koja daleko više dave vremenom prošlosti, kojeg je i nama samima teško nositi, nego što zabavljaju i rasterećuju bili kojeg stranca. Takve ustanove kod nas slabo koga animiraju da se zaputi u kakvo osobno istraživanje u okolicu.

Uglavnom samodopadno i samima sebi dostatno stoje tamo gdje jesu bez naročitog interesa da im tko zaviri kroz vrata. I tamo gdje ih opće ima, a da ne kažemo kako je tamo gdje ih nema a to je glavnima naših sredina.

 Kulturna ponuda

Kulturna ponuda, u najširem smislu te riječi, u vanjskim je sredinama daleko sadržajnija, življa i utkanija u njihov svakodnevni život. Mi smo sasvim sigurno u pravu kada se svojom baštinom ponosimo, ali smo gotovo izgubljeni slučajevi kada trebamo pokrenuti prezentaciju istog tog naslijeđa.

Patimo od sasvim specifičnog sindroma. Mi se, ma koliko to nekome paradoksalno zvučalo, za uspjeh turističke sezone previše oslanjamo na turiste, onda kad ih ima puno zadovoljno sjedimo i brojimo ih. Onda kada ih nema samo slegnemo ramenima jer nemamo što brojiti pa tužni, suzni pogled uputimo susjedima i njihovim živahnim sredinama.

Naša kulturna baština mora prestati biti utjelovljenje našeg povijesnog bremena. Ona mora postati stvarnost i dio našeg života u kojem nećemo biti patnici i supatnici nego sudionici. Tako će produženje sezone biti lakši posao.

Do slijedećeg susreta u Frekvencijama turizma, stojte mi dobro.

 

 

 

   

Komentari