Žalovanje traje godinu dana a najranjiviji su djeca i adolescenti

Žalovanje traje godinu dana a najranjiviji su djeca i adolescenti

Smrt je neodvojiv dio naše životne svakodnevnice i koliko god bježali od njene neugodne prisutnosti, puno je lakše suočiti se sa osjećajima koji je prate nego ih potiskivati. Ako se posljedice gubitka bliske osobe ne procesuiraju kako treba, potisnuta bol može se čak manifestirati kao bolest.

 

Žalovanje ili tugovanje sastoji se od 5 faza. Sasvim je prirodno poricanje koje prati šok i nevjerica. Ponekad se kao dio procesa javlja ljutnja jer se pitamo jesmo li učinili baš sve da spriječimo najgore. Nije rijetka duboka tuga ili depresija ali to je zapravo dobar put za izlazak iz "mračnog tunela" jer će potom slijediti pomirenje, kaže psihologinja, dr. Polona Bencun Gumzej:

"To je ujedno i najteža ali i najkorisnija faza u procesu oporavka. Nakon nje shvaćamo prolaznost i smrtnost kao neizostavni dio cijelog žvotnog puta."

Sigurno je da je odraslima prag tolerancije, svijest i zrelost veća od one kojiu imaju adolescenti i djeca. Potonjima je zapravo najteže a posebno maloj djeci, koju se ne smije izolirati već pokušati objasniti što se dogodilo i svakako pružiti svu moguću emocionalnu toplinu i utjehu ako se radi o gubitku onog za njih egzistencijalno bitnog.

"Paziti i na njihove nove strahove koji se rađaju uslijed bojazni od gubitka drugog roditelja" upozorava liječnica dodajući kako djeca imaju jednu genijalnu odliku a to je da znaju "nositi" u sebi preminulu osobu pa čak u mislima pričaju s njom.

"To je vrlo dobar mehanizam otpuštanja koji bi dobro došao i odraslima".

Ipak najviše unutarnjih konflikata stvara se kod adolescenata;

" Oni umom shvaćaju što se dogodilo ali su emocionalno nezreli. Nerijetko znaju u sebi odlučiti da će i oni poći za svojim roditeljem ili drugim bliskim, a u krajnjoj liniji krenu imitirati način i stil života preminule osobe pa čak i pod cijenu vlastite štete".- naglašava Polona Bencun Gumzej dodajući kako pravila nema; bilo da očekujemo smrt ili ne, stres, šok i tuga neodvojiv su i normalni dio procesa suočavanja i što se to prije prihvati, povratak u svakodnevnicu je brži. 

Jedna predrasuda pak trebala bi biti zaobiđena u olakšanju procesa odbolovavanja a to je da "dečki ne smiju plakati".

" I muškarci i žene jednako pate, a druga stvar što muškarci to nerado pokazuju jer su ih učili da budu jaki i hrabri. Suze djeluju ljekovito na tijelo koje pati i zato je sasvim prirodno da plaču jer će time ubrzati proces izlaska iz krize" - zaključuje Bencun Gumzej.

 

Komentari