STIPE ŽUNIĆ "Hvala što ste svaki moj lijepi rezultat još ljepše prenijeli"

Stipe Žunić završio je profesionalnu sportsku karijeru. Veliki i svestrani zadarski sportaš u svojih je 30 godina prošao mnogo toga, a najveće uspjehe ostvario je kao bacač kugle. Nažalost, ozljede su zaustavile njegovu karijeru ipak prije očekivanog.

Nastupio je u finalu OI u Rio de Janeiru 2016., a godinu dana kasnije osvojio brončanu medalju na Svjetskom prvenstvu u Londonu, postavši tako prvi hrvatski atletičar sa svjetskom medaljom.   

- Odluka o prekidu karijere nije došla iznenada. Već dvije godine svi me pitaju gdje sam i što radim, tako da je ovo bila samo kulminacija svih malih i velikih pokušaja povratka koje sam imao u tom razdoblju. Mogu reći da sam dao sve od sebe i ne žalim ni za čime. Kada prolazim kroz sve slike, uspomene i odličja od malih nogu pa do 2018., osjećam samo veliku zahvalnost i sreću – kazao je u ekskluzivnom razgovoru za naš radio Žunić.

Više puta se Stipe pokušavao vratiti natjecanjima, prolazio pripreme, ali bol je uvijek bila jača.

 - Godine 2019. zadobio sam ozljedu prvog rebra, koju vučem do dan danas i onesposobljava me da odradim pripreme na maksimumu. Svaki put kada bih došao do 20-ak metara, odnosno na 80-90 posto svojih mogućnosti, načela bi me ista ozljeda pa bi došla druga… Kada sam imao malo više vremena da razmislim, složio sam sve slike u svojoj glavi i shvatio da je došao kraj. Nisam mogao ići glavom kroz zid i riskirati još veću ozljedu. Jednostavno, tako je trebalo biti. Ne bih rekao da nisam imao sreće, nego je to jednostavno Božja volja. Nekada ti život donese nove odluke i treba presložiti prioritete i okrenuti se novim horizontima.

Presjek Stipine sportske karijere je zaista impresivan.

 - Kao i većina zadarske djece, krenuo sam s košarkom i to mi je išlo jako dobro, ali onda sam zavolio borilačke sportove. Bio sam višestruki prvak Hrvatske u kickboksu i s 18 godina postao svjetski prvak sa preko 70 mečeva od kojih sam izgubio samo nekoliko. U boksu sam bio prvak Hrvatske u kategoriji do 86 kg. U međuvremenu sam bacao koplje, disk i kuglu. Sasvim slučajno sam na satu tjelesnog pokazao talent, trener je vidio potencijal i više me nije puštao iz svojih ruku – priča Stipe, koji je tijekom srednje škole paralelno trenirao dva sporta.

- Išao sam u Medicinsku školu i uz praksu trenirao još dva sporta. Mogu reći da sam doista živio sport i to me na kraju nagradilo. Dobio sam punu stipendiju na pet godina za prestižno sveučilište Florida, gdje sam istražio sve svoje mogućnosti, vidio se postupa sa sportašima na najvišoj razini i kako se stvaraju vrhunski atletičari. Nakon toga sam se vratio u Hrvatsku i neko vrijeme se tražio bez trenera i pola uvjeta koje sam imao ranije. No, malo pomalo, uz borbu i trenera Marka Mastelića stigao sam do svojih najvećih rezultata. Prvo je to bilo 4. mjesto na Europskom prvenstvu u Zurichu 2014., potom finale Olimpijskih igara u Riju i konačno svjetska bronca iz Londona 2017. kao kruna karijere.

Ta posljednja dva uspjeha, a naročito svjetska medalja, bit će sigurno ono po čemu će Žunić nakon karijere ostati najviše zapamćen u sportskoj javnosti.

-  To je povijesni rezultat koji me prati i pratit će me u svemu. To je ono natjecanje kada sportaši kažu da im se sve poklopilo. Osvojiti medalju u konkurenciji Ryana Crousera, aktualnog svjetskog rekordera i ostalih koji su bacali preko 22 metra i to nakon što sam u finale došao sa 13. rezultatom kvalifikacija... Baciti osobni rekord na tako velikom natjecanju je Božji blagoslov. Bio sam najbolji kad je najviše trebalo i taj trenutak sportske pobjede pamtit ću cijeli život. Na kraju krajeva, to je i medijski najviše odjeknulo i pamtit će se da sam prvi hrvatski atletičar sa svjetskom medaljom.

Gromada je taj Stipe Žunić, ne samo na sportkom borilištu, nego i van njega. Svugdje omiljen pa su tako u Zadru s njim boravili i sam Crouser, Sandra Perković, Sara Kolak i drugi vrhunski sportaši.

- Prije svega trudim se biti dobar čovjek i svim kolegama ponuditi ono što mogu. Crouseru, naravno, ne mogu ponuditi savjete o bacanju kugle, ali mogu naše more i kvalitetan odmor, što smo i napravili nakon Igara u Riju. Svijet atletike je zaista poseban, postoji veliko međusobno poštovanje, jer svi znaju koliko treba raditi i odricati se da bi se napravio i srednji uspjeh, a kamoli vrhunski.

 Nakon objave o završetku karijere, poruke ne prestaju pristizati.

- Morao sam ugasiti neke notifikacije, ha-ha. Čitam malo komentare i dođe mi toplo oko srca. Primjerice, kada momak koji baca 22,50, dakle gotovo svjetski rekord, kaže da mu je bila čast bacati sa mnom. Puno je tu lijepih uspomena, iz dana u dan se nečeg sjetim. Recimo, kada sam bio prvak SAD-a, pobijedivši Crousera, koji je bio drugi, a sljedeće godine je bacio olimpijski rekord. Konkurencija u bacanju kugle je strašna, svi su jako nabrijani i nikad ne znaš tko će sljedeće godine baciti metar više, ali prije svega među svima nama postoji veliko međusobno poštovanje pa i prijateljstvo. Dovoljno je reći da, kada bi došli u Zagreb, svi bi zajedno nakon natjecanja išli na janjetinu, ha-ha.

 Na upit žali li za nečim u karijeri, Stipe je jasan.

- Ne mogu reći da žalim za nečim. Sve se poklopilo onako kako je trebalo. Svaka pobjeda je bila velika, a svaki poraz otvorio je vrata nečem boljem. Ako baš moram izabrati nešto, onda mi je žao što nikada na Hanžeku nisam pokazao koliko mogu. Tamo je zaista poseban ugođaj za bacanje, a ja sam uvijek imao nekakav peh. Najviše 2017. godine, kada sam bio u formi za 22 metra, a kugla mi je prešla jako preko prsta i odmah mi je natekla cijela šaka. Na zagrijavanju sam bacao debelo preko 21, a na kraju samo 20,60. Ali tako je to kod nas sportaša, treba stisnuti zube i ići dalje, nitko te ne pita kako si i što se zapravo dogodilo, gleda se samo krajnji rezultat.

Planovi za budućnost?

- Dosta je bilo života u kuferu, napokon se vraćam u svoj grad zajedno sa suprugom i kćerkicom i sretan sam zbog toga. Ostat ću i dalje u sportu, ali na nešto drugačiji način. O čemu je točno riječ neću još govoriti, ali želim se svima staviti na raspolaganje, jer bi bilo šteta da naša djeca ne iskoriste iskustvo koje sam dobio diljem Europe i svijeta. Imam želju da pomognem drugima i napravim nešto u sportu i konkretno ljudskoj biomehanici – zaključio je Stipe i dodao.

 - Hvala što ste me pratili i svaki moj lijepi rezultat još ljepše prenijeli.