Bigattini su odavno poznati kao izvrsna ješka

Dok mnogi ribolovci prezrivo i sa gađenjem gledaju na larve mesnih muha, oni koji znaju koliko mogu biti lovni, koriste ih kao ješku u ribolovu. Bigattini su odavno poznati kao izvrsna ješka za većinu površinske ribe, no malobrojni, ribolovci znaju da ih vole i mnoge pridnene vrste poput primjerice, podlanica.

Sve veća popularnost light udičarskih tehnika vrlo laganim feeder, match i bolognese štapovima, rezultirala je i sve većom popularnošću bigattina. A razlog tome nije nipošto neka velika tajna i leži samo u činjenici da je taj mali crv jedan od najučinkovitijih mamaca, ali isto tako i glavni sastojak primame za lov spomenutim finim tehnikama. I dok mnogi potpuno neopravdano prezrivo gledaju na tog malog crva, za mnoge je ribolovce on u samom vrhu najlovnijih ješki.

Nekada se njime lovilo skoro isključivo u površinskom i srednjem sloju mora. Međutim, pokazalo se da se njime vrlo uspješno love i ribe koje obitavaju na dnu ili neposredno iznad dna. Čak i one ribe za koje bi rekli da su im bigattini premali za zalogaj, pohlepno ga gutaju. A odabir ciljane lovine najviše ovisi o samom terenu i tehnici lova. Tako će se na njega zavisno od prezentacije jednako pohlepno baciti i podlanica i brancin.

Vremenski su uvjeti za lov uvijek važni, ali ne i presudni. Najbolji ulovi s bigattinima se postižu na lagano valovitom moru i poslije neverina u zoni razbijanja valova i ispiranja obale. Tek nešto manje je uspješan u noćnom lovu na mirnom moru, osobito tijekom toplijeg dijela godine, kada su lovina ušate, bugve, šaruni, skuše i lokarde tehnikom puštanja naješkanih sistema niz kurenat. Najmanje, ali još uvijek jako zadovoljavajuće učinkovit je i u najhladnijem dijelu godine jer ga hladna voda praktički šokira smanjujući mu aktivnost na udici, a što ga onda čini ipak nešto manje atraktivnim.

Bigattini je talijanski naziv za mesnog crva, zapravo larvu velike mesne muhe i kao takav je u cijelom svijetu prihvaćen. Naraste do 10, najviše 15 milimetara dužine, ima žitko tijelo ovijeno tankom opnom. Boja mu je bijela do svijetlo smeđe-žuta.

Svatko ga može i sam vrlo lako proizvoditi, ali se za to ipak malo tko odlučuje jer je to vrlo neugodan i nehigijenski posao. Najlakše ih se dobije tako da se šaka-dvije ribljeg brašna rasporedi u kakav plitki sud, poškropi s pola čaše vode pa se sve ostavi tako na suncu. Prvi crvići će se pojaviti već nakon 24 sata. Od ostataka materijala u kome su stvoreni i neugodnog mirisa najlakše ih je osloboditi tako da se prebace u prikladnu posudu s kukuruznim brašnom. Nemirni crvići će se u njemu očistiti sami za svega nekoliko sati. Nakon toga ih se prosijavanjem izdvaja i smješta u kutije s drvenom piljevinom. Međutim, cijeli je taj postupak krajnje neugodan i zahtijeva iznimne higijenske mjere zbog čega je bigattine puno jednostavnije kupovati. U redovitoj su ponudi svih boljih prodavaonica ribolovnih potrepština. Cijena im se kreće oko desetak eura po kilogramu, a što zapravo uopće nije puno jer se radi o vrlo izdašnom mamcu, a može ih se kupiti i putem web-shopova.

Najvažnije je da su crvići što krupniji, što življi i što vitalniji. Budući da su bigattini larve muha važno je usporiti njihov razvojni put, odnosno ne dopustiti da dođe do preobrazbe. Da se ne bi učahurili ili čak pretvorili u muhe, treba ih držati na temperaturi nižoj od sobne. Najpogodnija je temperatura između jedan i pet stupnjeva Celzija, kakva vlada na donjim policama u hladnjaku. Najbolje ih je smjestiti u kakvu plastičnu ili kartonsku kutiju s poklopcem. Jako je važno da ta kutija na poklopcu ima rupice, za crviće neophodne otvore za zrak. Takve se kutije, čija je namjena upravo transport i čuvanje crvića, lako mogu pronaći u većini ribomaterijala i ne koštaju puno. U takvim uvjetima niske temperature, crvići se u životu i odličnoj kondiciji mogu održati do tjedan dana. Naravno, treba voditi računa i o dobrim odnosima sa ostatkom obitelji, posebno sa suprugama zbog čega ih je najbolje držati u zasebnom hladnjaku.

A da bi se na životu i duže održali treba ih staviti u plastičnu vrećicu pa iz nje izvući sav zrak i također držati u hladnjaku. U odsutnosti zraka bigattini će usporiti razvojni mehanizam i tako živjeti i preko tjedan dana. No da bi ostali toliko dugo živi, vrećicu je svaka dva dana potrebno otvoriti i tako crvićima omogućiti da se prozrače i nadišu, nakon čega se vrećica ponovo zatvara i vraća u hladnjak.

A da bi postigli optimum u ribolovu, bigattine je potrebno barem sat vremena prije ribolova izvaditi iz kutije i staviti ih u platnenu vreću da bi u potpunosti povratili željenu vitalnost.

Za održavanje duže od tjedan dana u frižideru, crve treba čuvati u kutiji u koju se stave krušne mrvice ili kukuruzno brašno te 'zvjezdice' za juhu. Tu kutiju pak treba staviti u nešto veću kutiju da ne bi bili u direktnom dodiru s hladnim stjenkama. Naravno, obe kutijice moraju imati sitne rupice kako bi zrak mogao cirkulirati. A ako unatoč svemu poduzetom crvi ipak uginu, tada ih je najbolje zamrznuti. Takvi mogu biti lovni tjednima, čak i mjesecima, no važno je znati da zamrznuti bigattini ne tonu nego plutaju.

Kako bi što duže ostali živi i svojim migoljenjem mamili ribe, bigattine treba vrlo pažljivo nadijevati na udicu. Dakle, ovaj se crvić ješka na što manju udicu kojom se može uloviti željena riba. Također, udica mora biti što tanja, najbolje tipa Crystal i to po mogućnosti bez kontrakuke koja je za bigattine često kobna. Nakon ješkanja vrh udice uvijek mora biti gol, izvan crva. Najčešće se nadijeva samo jedan crv jer je to najprirodniji način prezentacije. Naime, i oni plasirani kao primama tonu pojedinačno tako da ih ribe primaju bez podozrivosti. To je savršena provokacija za sumnjičave ribe poput brancina za čiji je lov crvom neophodna mala udica, veličine 16 do 18 po Mustadovoj skali. U pravilu, na udicu veličine 20 se uvijek postavlja samo jedan crv, na onu veličine 18 može i dva, na broj 16 čak i tri, naravno, sve to ovisno o veličini bigattina. Na najveće udice koje se koriste za lov šarga i podlanice, mogu se postaviti i tri do četiri crva. Kada se na jednu udicu postavlja više crva dobro je koristiti raznobojne čime se povećava privlačnost. U bistrom moru su uvijek lovniji oni jarkih boja, crveni, narančasti, žuti ili zeleni.

Obojanih bigattina kod nas nema u prodaji, ali ih je vrlo lako obojati. Premda ih specijalizirane trgovine bojaju specijalnom bojom koju je kod nas teško nabaviti, postupak iz kućne radinosti je jednako efektan, a košta zanemarivo malo. Primjerice, za postizanje crvene obojanosti dovoljno je crviće staviti u kutiju s mljevenom slatkom paprikom. Ako se pak žele smeđi, tada ih treba premjestiti u kutiju s mljevenom kavom. Iste te, ali i druge boje mogu se postići držanjem crva u odgovarajućem prahu za izradu pudinga koji će ih uspješno obojati pri čemu ih neće ubiti.

A najbolji se rezultati postižu kada se njima i bruma. U more se izbacuju najčešće kao dio smjese u kojoj su još mekinje, pšenično ili kukuruzno brašno, krušne mrvice ili riblje brašno, ali se mogu bacati i bez ikakvih dodataka, rukom, ako se ribolov odvija u blizini ili praćkanjem, ako je lovna zona malo dalje kakav je slučaj u lovu match ili bolognese tehnikama. U lovu feeder tehnikama, ali i beach ledgeringu, dakle, ribolovu čekanjem na dnu s hranilicom na sistemu, živi se crvi koriste bez dodataka ili pomiješani s ostalom primamom. Za takav ribolov hranilica treba imati otvore dovoljno velike da crvi mogu izići kroz njih. Primama koja se baca u more, pak, izrađuje se od cijelih ili samljevenih crvića, mekinja i usitnjenih srdela. U kilogram mekinja dovoljno je dodati po 50 grama crvića i srdela. Tu smjesu treba umiješati u kompaktnu masu, ali dovoljno rastresitu da ribama samo probudi apetit i nagon za hranjenjem, ali ne i da ih zasiti. Za takav način brumanja mogu poslužiti i već učahureni crvi s tim da ih je onda potrebno dvostruko više. I da, nakon toga ribe idu vani kao na traci.