I ribe su osjetljive na mirise

Ako ste mislili da ribama pod morem miriše baš svaki komad ribe, školjke ili raka koji se zdrobe, pa u more bace, debelo ste se prevarili. I ribe su kao i svi ostali organizmi, uključujući i nas, jako osjetljive na mirise i vrlo dobro razlikuju hranu koja miriše od one koja zaudara. 

Naravno, postoje i vrste koje vole strvine i koje baš takav miris raspadanja pokreće, no takvih je u odnosu na one profinjenog nepca ipak znatno manje

Iznenađujuće je koliko ribolovaca ne obraća pažnju na kvalitetu ješke. Najvećem broju ribolovca je samo važno da ješke bude u dovoljnoj količini jer riba ionako jede sve što joj se ponudi. Riba je u tom kontekstu, naravno, nekakav prirodni kontejner, tek jedan u nizu razlagača koji se brinu da more ostane bistro i čisto pa guta sve što se miče i što je dovoljno veliko da prođe kroz njihova usta, a onda i nekuda dalje, a možda i ne, što je zapravo većini ribolovaca uglavnom manje bitno.

Ipak, stvarnost je bitno drukčija. Ribe, baš kao i većina drugih organizama imaju vrlo razvijen osjećaj za prepoznavanje kvalitetnog obroka. Naravno, nužda zakon mijenja pa će se u nekoj fazi opće oskudice posegnuti za bilo čime. Također postoje i oportunisti koji jedu 'brzu hranu' ne želeći se zamarati lovom ako ne moraju, kakvi su primjerice svejedi kantari ili pak brancini koji čekaju u sjeni plivarica da koja srdela u prekrcaju padne u more umjesto da ganjaju žive gavune. Ipak većina riba voli finu papicu i ako mogu birati, uvijek biraju ono najbolje.

Naravno, mnogi se ribolovci u ocjeni toga što čini ješku kvalitetnom uzdaju u vlastita osjetila, njuškajući, pa i kušavajući svoje pripravke pri čemu uglavnom gube iz vida da su naša osjetila bitno drukčija od ribljih. Ponajprije, treba voditi računa o tome da je u pitanju drukčiji medij, odnosno da mi mirise osjećamo tako što nam strujanje zraka donosi čestice koje aktiviraju receptore koji nam tada šalju signale do mozga, a koje naš mozak čita kao nekakav miris. Pod morem se sve to odvija, istina po vrlo sličnom principu, ali 'otopljeno' u vodenoj, odnosno morskoj otopini. Dakle, pod morem je cjelokupan proces bitno sporiji i uže usmjeren, čemu su se riblja osjetila itekako dobro prilagodila.

Kada se u kutu neke prostorije, pretpostavimo kuhinje, otvori konzerva paštete ili mesnog nareska, svi će u toj prostoriji, a u zavisnosti od proizvođača vjerojatno i izvan te prostorije, jasno osjetiti miris te konzerve u ekstremno kratkom roku.

Ukoliko bi se nešto slično simuliralo pod morem, intenzitet i brzina širenja tog ili njemu sličnog mirisa bi u pravilu bio znatno sporiji zbog jednostavne činjenice da se kroz znatno gušći medij većina toga, pa i mirisi sporije kreću, ali i zbog ovisnosti o smjeru kretanja vodene mase. Svi organizmi koji se nalaze 'nizvodno' od izvora mirisa, vjerojatno će ga postati vrlo brzo svjesni dok oni 'uzvodno' možda nikada ni neće znati da je tu ikada išta zamirisalo.

A posebno je zanimljivo da će se zbog gustoće medija miris u tragu zadržati puno duže nego na zraku, što je jako bitna stavka kada su u pitanju ribolovne kalkulacije.

Dakle, u ocjenjivanju intenziteta i kvalitete mirisa bi se ponajprije trebalo rukovoditi poznavanjem ustaljenih ribljih navika, prehrambenog ritma i orijentiranosti prema određenim tipovima hrane.

Što to u praksi točno znači? Pa stvar je zapravo vrlo jednostavna. Ako je riba koju lovimo biljojed, ješka bi trebala biti bazirana na biljnim komponentama, dok ćemo mesojedima ponuditi, naravno, mesni obrok.

Naravno da cijela priča ni izdaleka nije tako jednostavna koliko se čini jer ne vole baš svi vegani blitvu, kao što ni svi mesojedi ne jedu ribu ili pljeskavice. Dakle, da bi se pogodilo što bi najbolje bilo ponuditi određenoj vrsti ribe kao ješku, preduvjet bi bio detaljno poznavanje prehrambenih navika određene vrste, naravno, ako je cilj ciljani ribolov.

Ukoliko je riječ o nekakvom ribljem filetu koji bi trebao privući nekog mesojeda poput primjerice šaraga, taj bi filet trebao biti svjež, mirisan na način na koji miriši netom usmrćena riba, nekontaminiran ostalim mirisima poput tragova mirisa duhana na prstima pušača ili krema za sunčanje kod onih osjetljive kože, dok bi oblikom i veličinom trebao biti primjeren veličini ulova, odnosno predstavljati idealnu veličinu koja zadovoljava odnos uložene energije i dobivenih kalorija.

Budući da se mirisi i okusi pod morem šire najintenzivnije strujanjem mora, ribe su razvile njuh u skladu s tom činjenicom. Tako su nosni otvori kod riba u pravilu smješteni na isturenom dijelu glave, najčešće na samoj njušci i to tako da je ulazni otvor neznatno udaljen od izlaznog. Taj mirisni kanal je kratak i samostalan, odvojen od dišnog aparata, kakav je slučaj kod većine kopnenih bića, tako da ne sudjeluje ni u čemu osim u detektiranju mirisa. Zato je riblji nos iznimno bogat receptorima koji vrlo precizno mogu u najvećem broju slučajeva detektirati i najfinije mirisne nijanse, naravno, mirisa koji su konkretnoj vrsti važni.

Naravno, to nipošto nije jedini organ kojim ribe detektiraju svoju hranu, ali je jako važan i u ribolovu ga se nipošto ne smije ignorirati.

Dakle, riblji njušni organ je paran i sastoji se od dva otvora sa svake strane što mnogim vrstama omogućuje vrlo točnu detekciju pozicije potencijalnog obroka.

Morski psi su u smislu očitavanja mirisa pod morem posebna priča. Čulo mirisa kod ovih riba zauzima oko dvije trećine mozga, i kao takvo je jedno od najrazvijenijih osjetila. U stanju su detektirati riblje ekstrakte u koncentraciji jedan naprama 10 milijardi.

Nosnice su, kao i kod ostalih riba, u potpunosti odvojene od usta i grla, no za razliku od ostalih vrsta imaju sposobnost 'pumpanja' mora kroz nosnice i dok miruju.

Unutrašnjost nosnica, tzv, mirisna kesa, je prekrivena serijama nabora čime je površina za detektiranje bitno povećana u odnosu na osjetilnu njušnu površinu kod većinu ostalih riba. U trenutku kada pas otkrije nekakav mirisni trag, glavom trenutno počinje rotirati lijevo-desno dok ne dobije potpuno jednak signal na obe nosnice nakon čega nepogrešivom sigurnošću kreće najkraćim mogućim putem prema izvoru mirisa.

Ti mirisi koji pokreću ribe ne moraju uvijek nužno biti mirisi krvi, iznutrica, svježeg kruha ili neke posebno pripravljene pasture.

Ribe koje se koriste u panulanju kao ješka, čak i kad nisu fizički povrijeđene, znači čak i kad ne krvare, za sobom u moru ostavljaju mirisni trag, trag uznemirenosti i straha nerijetko obogaćen nekontroliranim otpuštanjem feromona koji su pokretači nagona iznad svih drugih.

Općepoznata je činjenica da predatori kad osjete strah kod svojih žrtava doživljavaju navalu adrenalina koja ih onda još strmoglavije vodi ka napadu tako da u tom trenutku često ignoriraju i očitu, pa i po vlastiti život neposrednu opasnost. Tako se često može vidjeti kako je lica proganjajući ciple udarila glavom u rivu koje, upravo zbog navale adrenalina u tom trenutku uopće nije bila svjesna.

Naravno, i mirisi straha se šire na isti način kao i svi ostali mirisi pod morem, nošeni kurentima koje pametni ribolovci uvijek prate i koriste na njima najprobitačniji način.

Jedan od najčešćih načina na koje se u ribolovu koristi miris, a onda i okus, je korištenje bruma.

U pravilu je riječ o izmrvljenim ribama ili ribljim otpacima koji se onda u većoj ili manjoj koncentraciji bacaju u more i prepuštaju morskim strujanjima. U nekom lovu cipala, taj brum služi da bi ribu privukao i zadržao u mjestu, dok u primjerice big-game-fishingu taj brum služi za formiranje mirisnog traga nalik dobro popločanoj stazi po kojoj se riba iz vrlo velike daljine može privući u neposrednu blizinu plovila, odnosno, naješkanih udica.

I dok se klasični brumovi baziraju na doslovno razmrvljenim i krajnje usitnjenim ribama, rakovima, glavonošcima ili pak nekim drugim prirodnim proizvodima, DIP-ovi su doslovno umaci spravljeni od ekstrahiranih spojeva u kojima čiste mirisno-okusne komponente čine često čak 90 posto sadržaja pakiranja.

S tim se preparatima ribolovci najčešće koriste ili tako da komadiće ješke potapaju nakratko u tu otopinu ili da je prikladnim aplikatorom ili pak prskalicom poprskaju.

I premda se taj postupak čini vrlo jednostavnim, potrebno je znati da li je konkretni DIP na bazi alkohola ili masti. Naime, alkoholni dipovi se puno brže otapaju u morskoj sredini tako da je reakcija zapravo gotovo trenutna dok se oni na bazi estera i masti otapaju sporije tako da je trajanje privlačne moći duže. U tu činjenicu svakako treba ukalkulirati i temperaturu mora. Naime, alkoholni su dipovi prikladniji za lov u hladnijoj sredini dok su oni 'masni' bolji za rad u toplom moru.

Naravno, ako pokušate neku strogo biljojednu vrstu oput velikih salpi loviti dipajući svoju ješku u nekakvom krvnom DIP-u, rezultati će potpuno izostati bez obzira bio on alkoholni ili masni, u toplom ili hladnom moru.

Jedan od pouzdanijih načina privlačenja riba, posebno talnih ili bentoskih vrsta, je lov pomoću hranilica.

Hranilice su ribolovno pomagalo koje se ponajprije koristi na slatkim vodama, najčešće u lovu feeder tehnikama. Riječ je o šupljikavim posudicama čije su stjenke ili perforirane ili formirane od mreže, žičane ili plastične, u koje se utiskuju pasture i slični brum-pripravci. Te su hranilice najčešće same po sebi dovoljno teške, no neke imaju i integrirana olovna otežanja koja im pomažu da brže dospiju na dno ili pak da tamo ostanu u nezavisno od intenziteta strujanja.

Nakon što dospiju na dno, te hranilice u zavisnosti od kvalitete i sastava bruma kojim su ispunjene, postepeno otpuštaju mirise i sitne čestice hrane u okolno more koje u pravilu privlači najprije sitnu ribu, a za njom i krupnu. U ovom je slučaju sitna riba vrlo dobar suradnik jer svojim intenzivnim napadima na pasturu bruma najveći dio tog bruma, naravno, ako je dobro pripravljen, raspršuje u okolno more, nakon čega se mirisi znatno brže i intenzivnije šire.

Takav razvoj događaja u kratkom vremenu može privući i zadržati traženu ribu u većini pridnenih tehnika što je više nego dobro, ali samo pod uvjetom da je i ješka dobro odabrana i da se nalazi dovoljno blizu, te da je svojim izgledom, okusom i mirisom, dakle općenito kvalitetom, iznad kvalitete bruma, a što onda garantira i kvalitetan griz, i kvalitetan ulov.

U ribolovu iz barke se u ciljanom ribolovu na provjerenim pozicijama često koriste brumalice, najčešće valjkaste sprave u koje se može u zavisnosti od gabarita smjestiti i više kilograma bruma. Te su brumalice otežane tako da s lakoćom putuju u lovnu zonu, bilo do dna, bilo do pola mora gdje se jednim oštrijim potezom konopca kojim su vezane poklopac otvara a sadržaj brumalice istresa.

Naravno, ovdje, više nego u drugim oblicima brumanja treba voditi računa o tome da brum mora ribi samo nadražiti osjetila i potaknuti nagon za hranjenjem, a ne je i zasititi, jer u tom slučaju brumanje gubi smisao.

A čak i kad su ribe site, ukoliko je ješka dovoljno mirisna i ukusna ribolov može polučiti izvrsne rezultate.

Naime, ribe su kao i većina organizama u moru u tom smislu svojevrsni oportunisti i jedu kad god mogu jer ne mogu predvidjeti situaciju u kojoj će doći do sljedećeg obroka.

Naravno, to je u uskoj vezi s temperaturom mora koja ima direktni utjecaj na njihov metabolizam. U toplijem dijelu godine metabolizam je intenzivan i ribe se stalno hrane intenzivno probavljajući hranu i tako stvaraju u svom probavnom traktu dovoljno mjesta za sljedeći obrok. Za razliku od toga, u zimskom, hladnijem periodu, metabolizam je puno sporiji pa se svi procesi, uključujući i probavu, odvijaju bitno sporije, a što znači da je riba nakon što se najede duže sita zbog čega ju je teže natjerati da primi novi zalogaj.

Upravo zato ješka mora biti prvorazredna, kako bismo i site i inertne ribe isprovocirali do te mjere da ne mogu odoljeti obroku koji izgleda i miriši savršeno zamamno.

Postoje i strvinari koji su svojevrsni razlagači i bez koji Priroda ne može, a koji obožavaju ješku koja nikome drugome osim njima ne miriši. I premda mnogi ribolovci pri spomenu na takve situacije ponajprije pomisle na ugore i murine, činjenica je da postoji više takvih riba koje žive mahom na muljevitom dnu, a od kojih je najistaknutiji strvinar mol.

Premda će bez oklijevanja zgrabiti i progutati prvu sitniju ribu koja mu se nađe nadohvat njegovih moćno ozubljenih usta, s posebnim će žarom i slašću smazati neku strvinu sa dna. Ukoliko je strvina prevelika, u stanu je provesti i više dana uz nju čekajući da omekša i tako postane lakša za konzumaciju.

Upravo se zato u lovu takvih strvinara, ponajprije u lovu ugora i murina često koristi 'odležana' ješka.

No bez obzira na odležanu ili svježu ješku, treba računati i s dubinom. Naime, na većim se dubinama svi ti spomenut procesi, unatoč prilagodbi riba na takve uvjete, odvijaju nešto sporije tako da se možemo uzdati jedino u kurente koji šire mirise uvijek u istom pravcu.

Kad ribe ima, i kad je raspoložena za suradnju, tada je svejedno i može se loviti bilo kako. No ako je riba inertna, a dubina velika, idealno je sidriti se tako da bi mogli naješkane udice uvijek spuštati na isto mjesto. Premda mnogi ribolovci misle da se takvim pristupom ribolovna pošta lako može isprazniti, riba fluktuira i dolazi privučena mirisom ješke, hranjenja i gužve u kojoj ne nedostaje ni feromona, a koji, što je u takvim situacijama jako bitno, konstantno dolaze s istog mjesta.