Ljetne preporuke znanstvenog duha

Darko Blažević iz zadarske Gradske knjižnice  donosi  tri ljetne preporuke znanstvenog duha: od zaglupljivanja uz pametne telefone do sjajnog uvoda u ekonomiju za početnike, pa do knjige koja odgovara na pitanje: Zašto je nasilje u padu?

Manfred Spitzer – Epidemija pametnih telefona

U posljednjih deset godina, pametni je telefon golemom brzinom osvojio svijet i promijenio svakodnevicu svojih četiri milijarde korisnika kao nijedna tehnička inovacija prije. Od jutra do večeri, na poslu i u privatnom životu: čini se da ništa ne funkcionira bez pametnog telefona. No, ima li njegova uporaba svoju cijenu? Kao da se o njemu samo razmišlja u pozitivnom kontekstu, a malo njih se brine zbog negativnih učinaka na naše razmišljanje, osjećaje i djelovanje, naše zdravlje i naše društvo. Krajnje je vrijeme da se ovom pomodnom hiru suprotstavimo činjenicama.

Ovoj knjizi prethodile su „Digitalna demencija“, „Usamljenost”, Spitzerove međunarodne uspješnice o izazovima življenja u svijetu kojim sve više dominiraju digitalni mediji. Detaljno se posvetio problematici pametnih telefona jer, kako piše, većina čovječanstva otprilike trećinu svog budnog vremena provodi uz te male uređaje, a osobito mladi koji najčešće putem mobitela pristupaju društvenim mrežama.

Cijenjeni psihijatar kaže da cilj ove knjige nije zastrašivanje , nego jasno iznošenje činjenica utemeljenih na brojnim znanstvenim istraživanjima o učincima pametnih telefona. „Najčešće nismo svjesni koliko ozbiljno oni utječu na naš životni put. Pametni telefon sabotira slobodnu volju: nemate vremena sami smišljati ideje jer ga pogledate više od 200 puta dnevno i on vam govori što trebate učiniti“, piše Spitzer, dodajući da se mobitelima ne smijemo predozirati – u skladu sa starom izrekom da samo doza čini otrov. Mladi vole svoj pametni telefon i koriste ga stotine puta dnevno. Plaše se da će nešto propustiti (Fear of missing out, skraćeno fomo) ili čak izgubiti mobilni telefon ili internetsku vezu (Nomore phone phobia, skraćeno nomofobija), rastreseni su i veća je vjerojatnost da će zbog dugoročne česte uporabe razviti fantomske osjećaje, poremećaje pažnje i depresiju. Sama prisutnost pametnog telefona na stolu smanjuje kvocijent inteligencije i sposobnost razmišljanja. Sve navedeno može nas zbuniti obzirom da mobitele zovemo pametnim telefonima i da se mladi najviše koriste društvenim mrežama. Budući da su ljudi vrlo društvena bića, što znači da se sreća i zadovoljstvo u životu često doživljavaju putem društvenih kontakata, uporaba pametnih telefona trebala bi ići ruku pod ruku s većom kvalitetom života i, prije svega, manje negativnih emocija. Pametni telefoni, međutim, ne čine vas pametnim ili sretnima, nego naprotiv: oni umanjuju školski uspjeh i – putem društvenih mreža – smanjuju osjećaj dobrobiti, zadovoljstva i vode do negativnih stanja poput anksioznosti i depresije. Možemo čak reći da se radi o depresiji Facebooka ili pametnih telefona. I na kraju autor zaključuje: djecu i mlade ne bi trebalo izlagati svemu što je tehnički izvedivo i ekonomski isplativo. Umjesto toga, svi tvorci kulture imaju odgovornost prema onima koji pate od nuspojava na tijelo, um i dušu i još nisu u stanju odlučiti što je za njih dobro, a što nije. Bilo da je to nezdrava prehrana (koja zauzima sve veći prostor u našoj kulturi prehrane), nezdravo ponašanje (tjelesna neaktivnost mladih širom svijeta postaje problem) ili nezdravi medijski sadržaji (koje je svima dopušteno dijeliti i to rade sve dok na tome zarađuju). Kultura je u svojoj biti normativna, jer ne radi se samo o onome što ljudi doživljavaju i rade, nego i o onome što bi trebali iskusiti i raditi. Kultura može biti zdrava, promovirati naše obrazovanje i povećati našu društvenost. Kulturni proizvodi koji štete zdravlju, obrazovanju i društvenom ponašanju – posebno što se tiče sljedeće generacije – nisu nam potrebni.

Niall Kishtainy – Kratka povijest ekonomije

Ekonomija je znanost o društvu i ljudima i njihovoj upotrebi resursa – zemlje, ugljena, rada i strojeva – koji su uključeni u proizvodnju korisnih dobara kao što su kruh i cipele. Ekonomija pokazuje da je poprilično pogrešno reći da su ljudi u Burkini Faso siromašni zato što su lijeni, kao što neki govore. Mnogi od njih naporno rade, ali su rođeni u ekonomiji koja kao cjelina nije jako uspješna u proizvodnji stvari. Zašto Danska ima zgrade, knjige i učitelje potrebne za obrazovanje djece dok Burkina Faso nema? To je iznimno teško pitanje i nitko još nije uspio doći do njegove suštine. Ekonomija se trudi.

Možda nismo svjesni da ekonomija prožima gotovo svaki trenutak našeg života sviđalo nam se to ili ne. Primjerice, posudili ste ovu knjigu u knjižnici (netko ju je kupio za vas) ili ste je sami kupili što znači da ste imali novaca da je kupite. Međutim ako su vaši prihodi minimalni, većina vašeg novca odlazi na hranu i režije i neće vam ništa ostati kako biste kupili knjigu. Možda su vaši prihodi toliki da vam nisu omogućili kvalitetno obrazovanje pa vam je čitanje ove knjige uzaludno ili vrlo teško. Mnogim ljudima u svijetu trošenje novca na knjigu i mogućnost njezina čitanja čini se kao put na mjesec. Bez obzira što možete razmišljati o sebi i svojoj obitelji kao prosječno bogatoj i da vas se svakodnevne ekonomske aktivnosti u vašem društvu pretjerano ne tiču tada griješite. Ekonomija je pitanje života i smrti. Dijete rođeno danas u bogatoj zemlji ima jako male šanse umrijeti prije pete godine. Smrt malog djeteta je rijedak i šokantan slučaj kada se dogodi. U najsiromašnijim zemljama svijeta, ipak, više od 10 posto djece nikad ne doživi petu godinu zbog manjka hrane i lijekova. Tinejdžeri u tim zemljama mogu se smatrati sretnima što su preživjeli.

Riječ „ekonomija“ može zvučati pomalo suhoparno i navesti vas na mišljenje da je riječ o hrpi dosadne statistike. A zapravo je njezina bit u pronalasku načina kako da ljudi prežive i da budu zdravi i obrazovani. Riječ je o načinu na koji ljudi dolaze do onog što im je potrebno kako bi živjeli sretan i ispunjen život – i zašto to neki ne pronalaze. Ako možemo riješiti osnovno ekonomski pitanje, možda možemo svima pomoći da žive bolji život. Ekonomija podrazumijeva iskorištavanje resursa, proizvodnju novih stvari te odlučivanju tko dobiva što. Ekonomisti tragaju za ekonomskim zakonima, na primjer kako veličina stanovništva utječe na količinu dostupne hrane. To se naziva pozitivna ekonomija. Zakoni nisu dobri ili loši. Oni samo opisuju ono što jest. Ako smatrate da je ekonomija više od toga, onda ste apsolutno u pravu. Zamislite afričku djecu koja ne prožive djetinjstvo. Je li dovoljno samo opisati situaciju i zaboraviti na nju? Naravno da nije! Da ekonomija ne da moralni sud bilo bi bezdušno. Druga kategorija ekonomije je normativna ekonomija koja nam govori je li ekonomska situacija „dobra“ ili „loša“. Kada vidite da supermarket baca hranu, možete ga opisati lošim, zato što je rasipan. Isto tako, kada razmišljate o razlici između siromašnih i bogatih, možete zaključiti da je to loše jer je nepravedno. Kada točna opažanja i mudre procjene dođu zajedno, ekonomija može biti snaga promjene, za stvaranje bogatijeg, pravednijeg društva u kojem više nas može dobro živjeti. Kao što je britanski ekonomist Albert Marshal jednom rekao, ekonomisti trebaju „hladne glave, ali topla srca“. Da, opiši svijet kao znanstvenik, ali se pobrini da to radiš sa suosjećanjem za ljudsku patnju oko sebe – i tada pokušaj promijeniti stvari. Ova knjiga je vješto napisana, čitljiva povijest ekonomije koja obiluje humanošću i iz nje ćete mnogo naučiti. Sjajan uvod u ekonomiju za početnike. Čita se bez napora, no vjerno prenosi duboke uvide koji su tako temeljito transformirali način na koji razmišljamo o našem svijetu.

Steven Pinker – Bolji anđeli naše prirode (Zašto je nasilje u padu?)

Slavni evolucijski psiholog u knjizi „Bolji anđeli naše prirode“ odgovara na pitanje jesu li ljudi po prirodi dobri ili zli, je li nasilje nasljedno, postajemo li pametniji te je li pametniji svijet ujedno i bolji.

Da bi pronašao odgovore na ta pitanja, Pinker je posegnuo za nedavnim povijesnim, psihološkim, ekonomskim i sociološkim istraživanjima. Središnja teza “Boljih anđela” jest da je naše vrijeme manje nasilno, manje okrutno i mnogo mirnije nego bilo koje prijašnje razdoblje ljudske egzistencije. Pod smanjenjem nasilja misli se na smanjenje nasilja u obitelji, onoga u susjedstvu, između plemena i država. Ljudi koji danas žive imaju manje šanse umrijeti nasilnom smrću.

Pretpostavljajući da će mnogi biti skeptični prema njegovoj hipotezi, Pinker u šest poglavlja navodi činjenice koje je dokazuju. Prema posmrtnim ostacima koje su pronašli arheolozi, 15 posto prethistorijskih ljudi umrlo je nasilnom smrću, od ruke drugoga ljudskog bića. Statistika je slična i onoj u zajednicama koje su se bavile lovom i skupljanjem hrane. Među društvima koja su već bila uređena u države, najveću stopu nasilne smrtnosti imao je astečki Meksiko, u kojem je 5 posto stanovništva bilo ubijeno. Od drugih ljudi, naravno. U Europi, čak i u najkrvavijim periodima – u 17. stoljeću i prvoj polovici 20. stoljeća – nasilnom smrću nije umrlo više od tri posto stanovništva. Iznenađujuće, zar ne? Niste te očekivali.

Također, Pinkerovo istraživanje potvrđuje teoriju engleskog filozofa Thomasa Hobbesa da je život, bez države, najčešće “gadan, brutalan i kratak”. Državni monopol koji legitimno koristi silu, potvrđuju statistike, zapravo smanjuje prilike za nasilje. Pinker to naziva “procesom pacifikacije”. Ne samo da se s vremenom smanjila smrtnost u ratovima, nego se smanjio i broj ubojstva. Šanse da budete ubijeni, ako živite u Europi, danas su vam manje od desetine, a u nekim zemljama i petnaestine. Čak su i u Sjedinjenim Državama pale stope ubojstava, što je posljedica “procesa civilizacije”, kaže Pinker. Taj je pojam posudio od sociologa Norberta Eliasa, a riječ je o konsolidaciji državne moći nad feudalcima i učinku širenja trgovine.

Tijekom razdoblja prosvjetiteljstva, u Europi 17. i 18. stoljeća, usvojena je još jedna važna promjena. Ljudi su počeli sa sumnjom gledati na oblike nasilja koji su prije bili uzimani zdravo za gotovo: ropstvo, mučenje, despotizam, dvoboje i ekstremne oblike okrutnog kažnjavanja. Počeo se čak podizati i glas protiv nasilja nad životinjama. Tu fazu Pinker naziva “humanitarnom revolucijom”.

Sve vam se ovo čini klimavo kad se sjetite početka 20. stoljeća i dva svjetska rata? Pinker ima odgovor i na to. U 13. stoljeću, u brutalnim mongolskim osvajanjima pobijeno je oko 40 milijuna ljudi, što nije toliko mnogo manje od 55 milijuna ljudi koliko ih je poginulo u Drugom svjetskom ratu. Pritom je važno naglasiti da je u 13. stoljeću na zemlji živjela tek sedmina današnje populacije.

Od 1945. godine ušli smo u razdoblje, tvrdi Pinker, “dugotrajnog mira” – već 66 godina velike sile, razvijene nacije i njihovi zapovjednici nisu se međusobno borili. Naravno, nismo u apsolutnom miru, dovoljno se sjetiti Ukrajine, no dramatično se, kaže Pinker, smanjio broj organiziranih sukoba, uključujući građanske ratove, genocide, represije i terorizam. Teško je u to povjerovati, no Pinker u knjizi i za to podastire statistiku.

Što nas je okrenulo tom mirnodopskom trendu, osim pojave i opstanka organiziranih država?

Kao prvo, Pinker je tvrdio kako je evolucija u osnovnim crtama oblikovala naš mozak, pa time i naše kognitivne i emotivne sposobnosti. Otuda nam, kaže, i naši “unutarnji demoni”, ali i “bolji anđeli naše prirode” (inače, to su riječi Abrahama Lincolna), zbog kojih smo smireni i kooperativni. Naše materijalne okolnosti, u kombinaciji s kulturološkim utjecajima, određuju hoće li prevladati jedni ili drugi.

U konačnom zaključku Pinker kaže kako je državni monopol na nasilje, kao i širenje trgovine, što nas silom prilika čini kooperativnima, svakako dovelo do toga da smo danas kao vrsta manje agresivni. Pomogla je i činjenica da su se žene izborile za svoja prava i da su danas ravnopravni članovi društva, barem u većini zemalja, jer one donose umirujući utjecaj. Pinker, međutim, vjeruje i kako je izum tiskarskog stroja pomogao da se prošire ideje humanitarne revolucije. I još nešto je utjecalo – postajemo pametniji.