Malim promjenama do više ribe

Ribolov je kompleksna disciplina ispunjena brojnim detaljima koji često mogu imati presudan utjecaj na konačan uspjeh. Jedan od takvih detalja je povjerenje u vlastite sisteme. No držati se kruto pravila u situacijama u kojima se sve neprestano mijenja može biti kardinalna greška. 

Istina je da je nepouzdanje i nepovjerenje prema vlastitim sistemima put koji vodi samo kući i to bez ulova. Nasuprot tome, stalnim ispitivanjem i provjeravanjem novih sistema ili kombinacijom starih, ali na novi način ostvaruje se napredak u ribolovu bez kojega nema uspjeha.

Postoje situacije kad svi oko vas love samo vi ne, ili pak one kad nitko osim vas ne lovi. Ima takvih situacija i tada većina jednostavno slegne ramenima i kaže da se nema sreće ili da je riba čudna. No malo se boljim pogledom možda uspije otkriti razlog zbog kojeg jedan, uglavnom ne ribolovac nego pribor, lovi, a drugi ne.

Dakle, Prije nekih godinu dana, otprilike u ovo doba godine, lovio sam s prijateljem na jednoj uistinu dobroj pošti. Pošta je bila poprilično razvikana i tajna uspjeha je bila u tome da se na nju dođe prije ostalih. U skladu s tim, toga se dana ustalo davno prije zore da bi se u samo svitanje bilo na igli davno napuštenog ribogojilišta i nije bila jedina. Bilo ih je desetak na užem području no samo je u podnožju te jedne igle riba radila baš kako treba.

Već smo se lijepo nalovili, fratara, arbuna i podlanica kad se na obzoru ukazao još jedan brod koji je nakon kraćeg vremena prišao i sa kojeg su nas uljudno upitali hoće li smetati ako se i oni okače na iglu, točnije na komad plutajućeg konopa vezanog za iglu. Naravno da smo bili ljubazni i nastavili loviti učetvero.

Čak je bilo i zanimljivije jer se stvorila neka minijaturna rivalska atmosfera. Premda smo svi lovili podjednako uspješno, u svakom se izvlačenju, onako ispod oka, mjerkalo čija je riba veća. I tako je to išlo do nekih deset sati, kad je riba stala. Prošlo je preko sat vremena da nitko od nas nije dobio ni griza. Isprobali smo sve moguće ješke, sve sisteme i sve montaže s jednako ništavnim rezultatom. Već ozbiljno zabrinuti razmišljali smo o odlasku na drugu poziciju kad se začuo zvuk motora.

Ponovila se situacija od prije par sati i uz jednaku ljubaznost treća se barka s dva nova ribolovca okačila na konop igle. Premda smo im iskreno i suosjećajno rekli da je trenutno pod nama vrlo mrtvo more, oni su uz smiješak samo odmahnuli rukama, spustili svoj pribor u more i trenutno dobili griz! Gotovo istovremeno su izvukli svatko svoju podlanicu.

Kiselo smo se nasmiješili i nekako trpko promrmljali riječi pohvale kad se situacija odmah ponovila. Tek što bi im sistemi dotakli dno uslijedili bi udarci i podizanje. Nisu to bile velike podlanice, ali su ih oni za nekih pola sata izvukli dvadesetak. Za to vrijeme su naši štapovi bili u moru na istoj dubini, udaljeni možda dva do tri metra. Da smo se malo nagnuli, mogli smo se međusobno dotaknuti štapovima. Ješkali su s istom srdelom kao i mi. Dapače, vrlo kolegijalno i fer su nam dobacili nekoliko srdela koje smo okačili na naše udice i ostvarili jednako prazan rezultat kao i prije toga.

Nakon nekih sat vremena spakirali su svoj pribor pozdravili nas i jednostavno otišli.

Još smo neko vrijeme tako stajali svako na svojoj poziciji, a onda sam ja odvezao brod i prebacio se po konopcu na poziciju na kojoj je bio vezan sretni dvojac. Ali ništa! Ništa nije grizlo kao ni prije.

Tek nakon više od pola sata dobili smo prve grizeve pa smo uskoro ponovo svi uživali u ribolovu, ali bez smješka. One podlanice, ulovljene na onako čudan način ostavile su dubok traga na tom ribolovnom danu.

Ovu sam priču ispričao mnogim ribolovcima i 90 posto njih su mi potvrdili da su se i oni sami našli barem jednom u takvoj situaciji, bilo kao sretni ili nesretni ribolovci. Svakoga od njih sam gnjavio dok mi nisu detaljno opisali svoje sisteme i sisteme konkurencije i za većinu situaciju ustanovio da realan razlog ipak postoji.

Premda se i meni onda na igli činilo da je sve isto, razlika je postojala. Dečki koji su bili toliko uspješni nisu koristili tri nego dvije prame i nisu bile spojene preko tehnosfera nego direktno, a s osnovom su bile spojene 'prema gore', kao kod sabikija.

Osim toga nijedna prama nije bila duža od 15 centimetara. I to je bilo ono što je toga trenutka lovilo. Ne ješka nego način montaže prama, njihova dužina, broj i položaj.

A prije nekoliko godina se na jednom natjecanju u ribolovu iz ruke, u jednoj barci našlo nekoliko ribolovaca različitih profila. Sve su se karte stavljale na nositelja sektora koji je bio ribolovac uistinu impresivnog renomea pri čemu su ostali mogli prema svim očekivanjima zauzeti samo marginalne pozicije. Pritom je jedan od takvih 'marginalaca' razmotavši svoj predvez izazvao opći podsmijeh, što je zapravo, prema nekim općeprihvaćenim standardima bilo vrlo opravdano. Svaka prama je bila dodatno naoružana plutajućom perlom. U ribolovu s obale takve bi prame još i imale smisla, ali u ribolovu iz barke, teško. No smijeh je naglo zamro kada je 'marginalac' izvukao svog prvog arbuna. A nakon šestog i sedmog više se nitko osim njega nije ni osmjehivao.

Premda su arbuni bili temeljna lovina toga dana klasičnim arbunskim sistemima nitko nije uspijevao ostvariti pristojan ulov. A razlog je trebalo potražiti dan ranije. Naime dan prije natjecanja je puhala škura bura. Velika količina kiše i jak vjetar ostavili su pridneni sloj mora u vali u kojoj se lovilo vrlo mutnim, tako da je većina ješke koja je bila na dnu ribama bila nevidljiva i nepristupačna. No zato su ješke od dna odignute bijelim po-up perlama bile itekako vidljive. Koliko je 'marginalac' u tom trenutku to znao, i da li je takva montaža bila rezultat njegovog iskustva, teško je reći, ali je toga dana bio prvi u barci.

Nažalost nije tako jednostavno odrediti što je to drukčije što je lovno.

Puno je primjera u kojima se dobar ulov ostvario nekonvencionalnim metodama. Zapravo uopće nije toliki problem uloviti ribu kao što je ulovio 'marginalac' od maloprije, koliko je teško 'pročitati' situaciju i procijeniti koji bi pristup bio najučinkovitiji, te ga ciljano primijeniti.

Jedan od osnovnih preduvjeta za ostvarivanje takve procjene je pravovremena priprema. U ribolov definitivno treba otići s dovoljnim brojem predveza različitih konstrukcija a u samom ribolovu neprestano pokušavati kombinirati. Ne treba se uvijek slijepo držati klasike i pravila koja vrijede u idealnim situacijama već improvizirati dok se ne postigne optimum. Nažalost, taj optimum možda neće biti optimum u idućem ribolovu, ali u tom može donijeti očekivani rezultat.

Tako primjerice, dodavanjem ekstenzije, najlonskog produžetka između kraja predveza i olovnice, u ribolovu se cijeli predvez izdiže od dna čime se na vrlo jednostavan način lovna zona pomiče prema gore.

Kod predveza s tehnosferama se također na vrlo jednostavan način prame mogu skratiti što će u određenim situacijama omogućiti pravovremenu detekciju griza. Više mi se puta dogodilo da sam upravo s vrlo kratkim pramama, ne dužim od 15 centimetara, dobivao fratre na zahtjevnim terenima. Istina, svaki bi bio zakačen za rub usne, ali bi bio zakačen. Dugi predvezi su u tom ribolovu tek povremeno odavali nekakve grizeve, ali su sve kontre, unatoč istreniranim, refleksima kasnile i na površinu donosile tek prazne udice s malo razvučenom ješkom.

Katkada ključnu ulogu ne igra samo predvez već i štap, odnosno njegov vrh. Držati se kruto principa 'ovako je radilo sto godina pa će raditi i idućih dvjesto' općenito je strašno glup stav, a posebno u ribolovu. U nekoj će situaciji jedan vrh savršeno čitati grizeve dok će u drugoj podbaciti.

U situacijama u kojima je riba gladna, aktivna i brojna, vrh ima relativno malu ulogu jer će se svaki griz s lakoćom osjetiti i na cijelom blanku, a ne samo na vrhu.

No u situaciji u kojoj riba teško prima, vrh mora biti jako osjetljiv kako bismo ribu uspjeli na vrijeme prevariti.

Boja olovnice je također definitivno važan detalj o kojem treba voditi računa. Istina je da se crvena boja gubi nakon desetak metara dubine, no isto je tako istina da ribe imaju drukčije oko od našega i da mnoge stvari, ako ni zbog čega, a ono zbog drugog medija u kojem žive, vide bitno drukčije.

Oblik olovnice katkada također puno znači. Većina ribolovaca u kančarenju koristi stožaste, kruškaste ili olovnice oblika suze, no katkada leptir olovnice, upravo zbog svog vrludavog poniranja itekako dobro i kvalitetno mogu privući ribu. Primjerice, šaruni jako dobro reagiraju upravo na takve olovnice.

Ponekad je dovoljno samo promijeniti olovnicu pa da ribolov koji je bio katastrofalno loš postane ribolov iz snova. Katkada će to biti crvena, a katkada žuta, narančasta ili bijela olovnica.

U konačnici, uopće nije važno kakav ćete princip ili montažu primijeniti, ako će to donijeti ribu.

Pritom se nikada ne treba obazirati na komentare konkurencije ili mudraca prepunih savjeta koji redovito obilaze obalne ribolovce ili kafiće u kojima se vode morski razgovori.

Samo slijedite svoju ideju i ne bojte se nestandardnih postupaka i improvizacija jer se jedino na taj način može doći do vlastitih spoznaja i iskustava koje ribolov na kraju krajeva i čine toliko zanimljivim i drukčijim od svega ostaloga.

MORSKE ĆAKULE OD 11 i 15