Na koju dubinu spustiti panulu za zubaca ?

Na koju dubinu spustiti panulu za zubaca i po kojem je sloju mora vući, vječno je pitanje oko kojeg se vrte debate i polemike među svim našim ribarima. Naravno, svaki ribar ima svoju teoriju i svaki od njih je na svoj način u pravu. 

Ribe kao vodeni organizmi svojim su molekularnim sastavom u savršenom skladu s vodenom, odnosno, morskom okolinom. Kožu im štite krljušt i sluz koji su istovremeno dovoljno propusni za sve što je ribama potrebno – od izmjene temeljnih tvari do primanja potrebnih informacija. Tako ribe preko kože vrše izmjenu plinova i tvari otopljenih u tekućem mediju, ali i dobivaju informacije o okolnom tlaku, svjetlosti i temperaturi. Najveći dio tih neophodnih informacija u središnji živčani centar dospijeva preko bočne linije formirane od niza sitnih cjevčica koje služe kao receptori, no dobar dio podražaja dolazi i direktno preko ostalih vanjskih organa, u prvom redu preko kože, peraja i usta.

No bez obzira na koji način informacija dolazi do 'centra za obradu', riba je prima i po potrebi trenutno reagira.

Ribe vrlo dobro razlikuju temperaturne promjene i u skladu s njima biraju sloj mora u kojem će boraviti.

Premda je temperatura okolnog mora bitna, još je bitnije da to more bude stalno iste ili približno iste temperature što u plićem moru zimi nije slučaj. Zbog velikog temperaturnog kolebanja u plićem moru, velik dio riba zimi odlazi u temperaturno stabilnije slojeve mora.

Većina ribolovaca je davno shvatila da ribu treba tražit u slojevima mora koji nisu izlože velikim temperaturnim oscilacijama, odnosno, u dubljim i mirnijim slojevima.

Tako u ribolovu iz barke uvijek valja tražiti ‘skaline’ i brakove na kojima se svježi dubinski kurenti lome i donose svježinu, dok u obalnom ribolovu treba loviti s pozicija s kojih su dostupni duboki zimovnici.

A kada se povede razgovor o ribolovu, a pogotovo o ribolovu predatora panulom tada se u pravilu može čuti minimalno toliko teorija koliko je sugovornika prisutno, pri čemu se nerijetko dogodi da isti ribar ima nekoliko teorija. No nad svim 'pravilima' koja se u tim polemikama ističu i razvijaju, dominira teoretiziranje o dubinama na kojima ribu treba tražiti.

Pritom naravno, ne spominju terene ni pozicije koje čuvaju kao suho zlato, a koje su ključne u određivanju dubine.

Naime, najbitniji detalj kojim se treba rukovoditi u lovu je u većini slučajeva termoklina, granica koja razdvaja površinski topli sloj mora od dubljeg hladnog.

Termoklina je kovanica grčkog porijekla sastavljena od riječi θέρμη što znači toplo i riječi ϰλíνειν što znači naginjati se.

Premda mnogi misle da je riječ o nekakvoj crti, u pitanju je sloj u kojem se povećanjem dubine temperatura naglo mijenja.

I dok se u našem moru uglavnom radi o tankim slojevima mora, u oceanima termoklina može biti u rasponu od 100 do više od 1000 metara dubine, a što naravno, ovisi ponajprije o položaju i kurentima.

Zavisno od konfiguracije dna i kurenata, termoklina se u ovo doba godine u našem moru može nalaziti od svega petnaestak pa do preko pedeset metara dubine no važno je napomenuti da se pored stalne ili sezonske termokline može razviti i kratkotrajna dnevna termoklina. Ta dnevna termoklina se može pojaviti u vremenu teških bonaca kada more miruje i kada se površina u kratkom vremenu može jako zagrijati.

No kada se dogodi da se pojave površinski valovi, tada se ta termoklina može proširiti. Naime, na pozicijama na kojima postoji razlika u gustoći, salinitetu, i temperaturi, a prvenstveno na pozicijama na kojima se dubina naglo mijenja, termoklina može dosegnuti raspon i od desetak metara.

Premda se ta priča mnogima može učiniti nevjerojatna, dovoljno je naći se na rubu kulfa i pogledati prema vanjskim obalama otočnoga niza. Naime, sva ona sila velikih brodova, tankera i cruisera koji plove po otvorenom moru za sobom podižu valove koji u kombinaciji s vjetrom katkada narastu daleko iznad očekivanog. Te 'mrtve marete' kojima najčešće ne vidimo uzrok pa ih zato tako i nazivamo, nakon sudara s obalom se odbijaju i u zavisnosti od intenziteta pomiču slojeve mora, pomičući i remeteći tako i sloj termokline što svi uzobalni panulaši koji love na takvim terenima itekako dobro znaju.

Pri procjenjivanju dubine termoklina treba svakako u obzir uzeti više parametara kako bi naša procjena bila točnija. Naravno, u svemu tome nam od velike koristi može biti suvremena elektronska podrška. Naime, većina kvalitetnih sondera može 'vidjeti' i na monitorima ocrtati sloj termokline.

A predatori poput zubataca i gofova u pravilu prate termoklin pri čemu se najčešće nalaze na samom rubu i to iz dva osnovna razloga. Prvi je osjećaj ugode, a drugi hrana. Naime, i veliki dio ostalih riba koje su plijen predatorima koje pokušavamo uloviti, također se drže ovog sloja. Neke su metar iznad, neke su metar ispod, ali su svakako tu, u neposrednoj blizini, a što znači da je većina ribarskih teorije zapravo istinita i ne isključuju jedna drugu jer zapravo i nije toliko važna dubina koliko toplina mora.