Hrvatski radio

Radio Zadar

09:37 / 09.01.2022.

Autor: Autor: Renato Matić/I.B./HRT

Renato Matić: Zašto se to meni ipak ne bi trebalo dogoditi

Renato Matić

Renato Matić

Foto: Zarko Basic / Pixsell, arhivska fotografija

S novim virusom, pandemijom i novim pravilima došlo je do nove polarizacije u društvu - dijelimo se na cijepljene i necijepljene, one koji su za maske i one koji su protiv, one koji podržavaju mjere i one koji su protiv njih, one koji su na prosvjedima za slobodu i one koji se nad istim prosvjedima zgražavaju. O situaciji, eventualnim promjenama društva, slobodama govori prof.dr.sc. Renato Matić za portal HRT-a.

Rasjed zvan virus


Takve su podjele u društvu posve uobičajene, kaže Renato Matić, prof. dr. sc. sociologije. I nije da im nismo svjedočili i ranije.

 

  • Jedna od specifičnosti našeg, ali i većine demokratski 'nerazvijenih' društava su ideološke podjele, pa su i sami prosvjedi i različiti oblici sukoba, češće potaknuti tim, nego recimo socijalnim pitanjima. Pa ako danas više nisu u igri 'partizani' i 'ustaše', na potpuno se istoj, razini predrasuda i nepostojanja kritičkog mišljenja, otvorio novi 'rasjed', s 'virusom' kao kriterijem podjele. Takve i slične teme, naravno, ništa korisno ne proizvode za društvo, ali zato uvijek iznova mobiliziraju snažnu emocionalnu energiju, koja se, ako ne postoje zajednički prihvatljive strategije i jasni ciljevi, može vrlo lako pretvoriti u dugoročni sukob.


Polarizacija nije samo na našem području i ne obuhvaća samo rasprave oko sloboda i prava na izbor. Ona je puno dublja. Na svjetskoj razini, primjerice, bogatije zemlje mogu plaćati lockdowne i usporavati virus, imaju i nižu stopu smrtnosti jer imaju bolji zdravstveni sustav, siromašnije zemlje, vidjeli smo na primjeru Indije, nemaju taj luksuz.


Iz humanističke perspektive, govori Matić, nedvojbeno je da se kao i inače, a i u nizu iznenadnijih globalnih promjena do sada, pogledi na istu stvarnost, od strane bogatih i siromašnih potpuno razlikuju. Naravno, uvijek na štetu siromašnih. Ovdje se također događa i još nešto zanimljivo, premda također uobičajeno, to da ljudi najčešće svoje probleme ne gledaju iz neke zajedničke ljudske osnove, već isključivo iz 'svojih cipela'. Očito je da zabrinutost i tzv. 'krizno upravljanje' vlada svugdje, jer moguće probleme i ekonomske gubitke, oni bogati, doživljavaju također vrlo dramatično, neovisno o tome, što nije izvjesno da će se, poput mnogih drugih naći na samom rubu egzistenicje. Također, ne treba zaboraviti da sam 'virus' nimalo ne respektira činjenicu nečijeg bogatstva ili siromaštva, već sa jednako teškim, pa i kobnim posljedicama zahvaća sve koji mu se nađu na putu.


Potreba za racionalizacijom


Problem s virusom je što ga nismo shvatili dovoljno ozbiljno. Od početka slušamo o komorbiditetima koji su, uz virus odgovorni za smrti, i to relativno jednostavnim pridruženim bolestima s kojima su danas umrli ljudi od Covid-a 19 mogli živjeti još godinama, prebrajamo umrle i zaražene kao da je riječ o pukim brojkama, a ne ljudima.


Renato Matić ima odgovor.

 

  • Također, često spomenuti fenomen opravdavanja izgubljenih života izrazima poput 'teških kroničnih bolesnika', kao i prihvaćanjem od strane šire javnosti takvog pristupa, nije ništa drugo nego potreba za racionalizacijom, u smislu zaključka 'zašto se to meni ipak ne bi trebalo dogoditi'. I to je s jedne strane potpuno razumljiv ljudski obrambeni mehanizam. Također, razumljivo je tzv. privikavanje, na loše vijesti, jer često čujemo kako je jedan izgubljeni život, primjerice u prometu, tragedija, a mnogi izgubljeni životi od nečega što traje, poput ove pandemij, postaju 'statistika'. Sve to s druge strane, ne znači, kako su mnoga rješenja, prije svega ona politička, bila spora, neučinkovita, pa i kontroverzna. Ipak, prema svemu što znamo, i prema svakodnevnim iskustvima mnogih koji su sretno prošli vrlo teške situacije, istinski junaci od početka ove krize, su ljudi koji nazivamo medicinskim osobljem.


Naplata građanske neodgovornosti


Gotovo od samog početka pandemije svjedočimo prosvjedima nazvanima Za slobodu. Posebno je zanimljivo da prodvodnici prosvjeda u Hrvatskoj dolaze iz spektra radikalnije desnice, a to, na prvi pogled, kaže Matić, a posebno zbog tradicionalnog i ideološki motiviranog shvaćanja 'desnice, u našem društvu, njezina uloga, može izgledati čudno. No, nisu prosvjednici dolazili samo iz tog spektra.


Gledajući iz te iste perspektive, u rubriku 'Vjerovali ili ne',kaže Matić, ulaze i prosvjedi, na kojima se istom mjestu, mahalo transparentima s natpisom 'Smrt fašizmu, sloboda narodu', a nekoliko koraka dalje obilježjima HOS-a. U zemljama sa duljom demokratskom tradicijom, odavna je potpuno normalno da jedni uz druge primjerice protiv nuklearnog otpada, ali i po pitanjima ljudskih prava skupa prosvjeduju 'desni' i 'lijevi'. A jedno od tumačenja po pitanju zašto su u ovom slučaju, tzv. 'desni' možda nešto aktivniji, a koje se može čuti od političkih analitičara, glasi, kako desni glasači inače češće pristaju uz različite neznastvene i tzv. 'teorije zavjere'.


Razumljivo je, govori dalje, premda je i to pitanje za raspravu, činiti sa sobom, svojim životom i zdravljem što god želi. Zašto bi i to pitanje slobode bilo za raspravu, pita, ali i odmah odgovara. Po Matiću, ako to pitanje nije za raspravu zbog nekog pisanog zakona, moralo bi biti zbog onog moralnog, jer nikada ne znamo, čime sve neki individualni čin, može rezultirati u budućnosti. Ono sa čime nemamo, baš nikakvo pravo poigravanja i eksperimentiranja, su život, zdravlje i sloboda, bilo koje druge osobe. Mislim da je u ovom slučaju također na naplatu došla demokratska nezrelost, koja sa sobom često nosi građansku neodgovornost, pa i ideologizaciju, čak i po sebi, neupitnih ideja slobode i ljudskih prava.


Strah kao motiv ponašanja


Kao i mnogi i sam sociolog zgrožen je neprimjerenim, blago je reći, komentarima i emotikonima koje pojedinci ostavljaju na društvenim mrežama na vijesti o nečijoj smrti ili teškom obliku bolesti.

   

• Što se tiče manipulativnih i zlonamjernih sadržaja, kojima obiluju tzv. 'stranice istomišljenika i podrške, pravu na slobodu', potpuno je nerazumljivo, licemjerno i cinično, izjednačavati i braniti pravo na slobodu izražavanja, dopuštajući govor mržnje i nemoguće je naći bolju riječ, nego odvratne komentare i sadržaje. Isto važi i za izbjegavanje zakonskih rješenja, kojima bi sa društvenih mreža uklonili, i sankcionirali takvi sadržaji. Zagovornika krajnje radikalnih postupaka, globalnog sukoba 'ili mi, ili oni' očito ne nedostaje, a kao što iskustvo uči vještina usklađivanja opasnih namjera sa manipulacijom i strahom, može dovesti do nezamislivih užasa. Sa druge strane, ne mislim da se kod većine sudionika, još uvijek može iščitati neki poseban politički cilj. Zaboravljamo da smo zbog aktualne pandemije, svi ponešto tjeskobniji, a mnogi su i u strahu, i to prije svega za vlastito zdravlje. Dio nas, pristaje uz autoritet znanstvenih i stručnih tumačenja, premda i ona unatoč širokom znanju, očito još uvijek, nije u stanju potpuno zahvatiti uzroke problema, tj. u onoj mjeri, kako bi se on jednom za sva vremena otklonio. Drugi dio populacije, iz te iste tjeskobe i straha, pristaje uz druga, često neznanstvena tumačenja, i kako je spomenuto, različite 'teorije zavjere'. Više iz želje za optimističnijm vizijom, nego iz nekakve analitičke sposobnosti predviđanja, nadam se nekom sretnijem ishodu.


Novi svjetski poredak?


Ovakvo ponašanje moglo bi nas odvesti u posve neželjenom smjeru kao društvo, pa možda i promijeniti sliku, ne samo ponašanja, već i ekonomski poredak svijeta. Možda i društveni.


Novi svjetski poredak, prema sociologu, neće nam se dogoditi odjednom. Osvanuti u smislu odjednom i iznenada, nećemo, govori Matić, ali mi već živimo drugačije od vremena do pred dvije godine. I to smo u većoj ili manjoj mjeri prihvatili, ili smo se više ili manje naviknuli. Naravno, da bi netko tko je 'prespavao' zadnje dvije godine, doživio nemalo iznenađenje kada bi se probudio i počeo shvaćati razliku, ali ne i mi koji smo bili svakodnevni sudionici. Također, ne treba zaboraviti da se tzv. nova vremena ili različiti, politički i drugi poretci, događaju prilično često. Većina rođenih prije trideset i više godina, svjesna je barem jedne radikalne društvene promjene, a recimo generacije rođene početkom prošlog stoljeća, doživjele su ih nekoliko.


Pa ipak, Renato Matić završava u optimističnom tonu.

  

 • Nadu u sretniji konačan ishod upravo ulijevaju i ona pozitivna iskustva kojima svjedočimo zadnje dvije godine. Govorim o okolnostima u kojima solidarnost ne samo da nije ustuknula pred egoizmom i strahom, već naprotiv, u danima kada je tzv. 'upravljanje odozgor' izostalo, solidarnost i spremnost odustati od osobnih interesa, kako bi se pružila pomoć drugima, pokazale su se u punom sjaju kao osnovni potencijal, na osnovu kojega se može graditi budućnost. A da se ne spominju bezbrojni drugi, prije svega već spomenuti zdravstveni djelatnici, kojima su zdravlje i život svakodnevno na kocki, jer se bez pretjerivanja, nalaze i opstaju "na prvoj crti". Sve u svemu, u vremenu koje slijedi, nekakvi sigurni putevi u svim mogućim izazovima neće 'padati s neba', niti će, niti bi trebao doći 'netko' tko će biti u stanju autoritativno reći: to je to i točka. Takva su vremena, na svu sreću, barem želimo vjerovati, iza nas. To znači da će jedino rješenje biti, koliko god utopijski zvučalo, sveobuhvatan, ali dobronamjeran demokratski angažman svih kojima je iskreno stalo do budućnosti.