Rijeka sudbina na putu od tisuće kilometara

Četrdeset je dana izbjegličke krize u Hrvatskoj. Dnevno u našu zemlju uđe oko 10.000 izbjeglica i migranata. I dok većina bježi od rata i razaranja u Siriji i Iraku, među njima ima i onih koji bijeg iz bijede Afganistana, Pakistana i afričkih zemalja traže u obećanoj Europi.

Od ponoći do 15 sati u Republiku Hrvatsku ušlo je 5 873 migranta, a trenutno je u privremenom prihvatnom centru u Opatovcu 2 780 osoba. I dalje se očekuje veliki pritisak izbjegličkog vala iz Republike Srbije, a od početka migracijske krize u RH je ušlo 259 049 migranata. Tako počinje i završava svako izvješće MUP-a o migrantskoj krizi u Hrvatskoj. Mijenjaju se samo brojke. I one rastu iz dana u dan. Za mnoge koji nisu svjedočili mučnim scenama izmorenih, gladnih i promrzlih ljudi, vjerojatno su samo brojke koje opterećuju Hrvatsku i Europu. A iz autobusa u Opatovcu izlaze različite sudbine, ljudi koji možde nemaju ništa više osim svoje osobne priče i razorenih sjećanja. Ne guraju se, čekaju u redu i slušaju zapovijedi policajaca na Engleskom. Opatovac je, naime, samo jedna od brojnih postaja na njihovu putu prema bogatoj Europi. Put im u prsjeku traje tjedan do dva, a na tom putu puno je opasnosti - glad, hladnoća, spavanje u blatu i na kiši u Berkasovu u Srbiji. Opatovac je u usporedbi s time hotel s tri zvjezdice. Sve funkcionira besprijekorno. Sve službe su koordinirane, a najveći teret nose hrvatski policajci, kojima mogu poručiti samo jedno - dečki kapa dolje. Tu su i brojni volonteri, liječnici, vatrogasci, vozači autobusa i drugi koji pomažu oko prihvata i zbrinjavanja izbjeglica. Ukratko, moj je dojam - Hrvatska je pokazala organiziranost i humanost. Na kraju krajeva, tko uopće može ostati hladan na osmjeh "klinaca", u čijim se očima vidi da su odarsli prije vremena. Posebno ako vam u društvu volontera UNICEF-a i otpjevaju nešto na njihovu jeziku, te na kraju kažu i love you. A u zadnje vrijeme sve je više trudnica, žena i male djece. Posebno teško je gledati starce koji jedva hodaju blatnim srijemskim cestama ili ih članovi obitelji voze u invalidskim kolicima. Ne može čovjek, a da se ne zapita, pa zar bi ti nesretnici u kolicima bježali da ih ne goni neka teška nevolja, kakav je rat. Naravno, ima i onih koji koriste muku tih ljudi kako bi pretvarajući se da bježe od rata i progona, bolji život pronašli daleko od svojih siromašnih, ali ipak sigurnijih zemalja. No, o njima u ovoj priči s istoka Hrvatske ipak neću previše. I na kraju se čovjek zapita čemu toliko mučenje ljudi na putu od Grčke do Njemačke, kada ionako tamo na kraju i završe. Postoji li humaniji i prikladniji način njihova propuštanja u Europu, ili je Stari kontinent toliko "zaglibio" u paragrafima, propisima i direktivama, da je zaboravio da zapadna kršćanska civilizacija uz ostalo počiva i na pomaganju potrebitima. Slike, koje nisam snimio i objavio uz ovaj tekst, sasvim sigurno će mi dugo biti urezane u svijest.