Nova ribolovna tema u programu Radio Zadra

Spinning je ribolovna disciplina kojoj se, kad se upozna, teško oduprijeti. Tkogod je pokušao spinati i pritom uspio nasukati nekakvu lovinu, spinningu se uvijek vraća, pa makar periodično u proljeće i jesen kada je zapravo ova disciplina najučinkovitija i kada je samom ribolovcu boravak na obali najugodniji. 

Mnoštvo je tehnika kojima se može varaličariti i pokušati nasukati ribu, no koju od njih, kada, i na kakvom terenu primijeniti, umijeće je kojim se mogu pohvaliti samo oni iskusniji. Vodeni stupac je, ma koliko se činio prazan, uvijek ispunjen životom. A sa spinnerskog stajališta taj stupac možemo podijeliti na četiri zone.

Prva zona je dno, druga se nalazi neposredno iznad dna, treća je srednji sloj rezerviran za lutajuće lovce, dok je gornji sloj spinnerima posebno zanimljiv.

Naime, površina mora je ribama poput zida ili kraja svijeta.

Evo, da pojasnimo na jednom sasvim običnom primjeru.

U situaciji kada trčite za nekom osobom po nekakvom terenu poput nogometnog igrališta, šanse da tu osobu tek tako sustignete, pogotovo ako je brža od vas, i nisu baš velike. No ako se utrka odvija na gradskim ulicama i tu osobu satjerate pred zid, male su šanse da će pobjeći.

A upravo takav zid je većini riba morska površina. U nekom srednjem sloju riba se može kretati doslovno u svim pravcima zbog čega predatori u tim situacijama za žrtvu biraju isključivo teško pokretne, ranjene, dezorijentirane ili uistinu jako ukusne ribe.

No kad se riba-meta nađe na površini, tada je jako, jako ranjiva. Predator joj se može prikrasti u neposrednu blizinu jer u principu uvijek dolazi odozdo, iz donjih slojeva. Čak i kad je u pitanju površinski lovac, neposredno prije napada dolazi do urona kako bi se žrtvi odsjekla odstupnica prema dubljem sloju mora.

Premda zvuči paradoksalno, većina tako napadnutih riba ne uranja. U trenutku kada žrtva shvati da je napadnuta, dolazi do bjesomučnog pokušaja bijega koji se u principu uvijek svodi na puko bezglavo batrganje na samoj površini pri čemu je najčešća strategija bijega svedena na bijeg u cik-cak liniji. I upravo u tom segmentu dolazimo do ključnog detalja bez koje je odabir varalice za lov na površini praktički nemoguć.

Zare su plivajuće, ribolike varalice, najčešće jasno izražene glave s konusno stanjenim repnim dijelom. Veličina im varira od proizvođača do proizvođača, tako da se na tržištu mogu naći i mikro modeli od svega 3 centimetra pa do onih velikih od 18 i preko 18 centimetra. Ipak, najčešći raspon se kreće od 5 do 11 centimetra što je nekakva idealna lovna dužina za površinski lov riba na našoj obali.

U zavisnosti od dubine terena na kojem se povlače mogu biti naoružane s trokukim ili jednokukim in line udicama. Naravno, in line udice se montiraju kada se lov odvija na jako plitkim terenima na kojima postoji veća mogućnost zadjeva. To su u prvom redu hridinaste pličine na kojima se varalica često doslovno sudara s dnom koje proviruje iznad mora. Na terenima na kojima takvih situacija nema, bez obzira na zaraštenost dna, in line udice nisu potrebne jer zare u principu baš nikada ne uranjaju.

Spojna alkica se kod ovih varalica nalazi na samom 'nosu' čime je postignut direktan kontakt s ribolovcem. Važno je napomenuti da zare nemaju paktu, onaj jezičac ili stabilizator koji je svojstven wobblerima, a koji tim varalicama omogućuje uranjanje i teturav hod.

Dakle, zare nemaju paktu i ako se povlače kao wobbleri putanja će im biti pravolinijska ili kako se među spinnerima zna reći 'no action'. Istina, u nekim je situacijama upravo takvo povlačenje znalo donijeti ribu, ali zare zapravo temeljno uopće nisu namijenjene takvom lovu.

Način na koji se ove varalice povlače jedinstven je i svojstven samo njima, dok su rezultati koji se na taj način mogu postići zapravo neostvarivi bilo kojim drugi modelima.

Nakon izbačaja struna se treba izravnati tako da se ostvari direktan kontakt s varalicom. Da podsjetimo, zare nemaju nikakvu akciju i jedini pokret i drhtaj koji mogu ostvariti ostvaruju ako im ribolovac udahne tu trunku života.

Dakle, nakon što se struna napne, štapom koji je vrhom okrenut prema dolje, odnosno prema površini mora, ostvaruju se lagani twich pokreti lijevo-desno i to naizmjenično, svaki puta u drugu stranu. Twich se postiže tako da se štapom napravi pokret odozgo prema dolje tako da se struna napne, a varalica pomakne. Ako se takvi pokreti izvode brzo i naizmjenično lijevo-desno rezultat bi trebala biti cik-cak putanja varalice koja se kao baš i tehnika naziva walk the dog. Pritom glava zare nikada ne bi trebala uranjati već se samo kretati lijevo desno povlačeći sa sobom i ostatak varalice.

Budući da je većina suvremenih zara opremljena metalnim kuglicama koje su jednim dijelom integrirane radi postizanja boljih aerodinamičnih i balističkih performansi, a drugim radi akustičnih 'poruka', varalica u takvom povlačenju nije uopće nijema. Dapače, prvi zvučni impuls koji se ostvaruje padom varalice na površinu mora, dobija nastavak u opisanom cik-cak povlačenju. To je kuckanje većini predatora, a u prvom redu brancinima i strijelkama neodoljivo privlačna kombinacija.

Osim toga, zahvaljujući takvoj putanji varalica prelazi tri puta duži put od pravolinijskog, u moru ostaje tri puta duže, a što nam u konačnici daje i tri puta veće šanse za kačenje i ulov ribe.

Premda mnogi spinneri varalice vezuju direktno na upredenicu, fluorokarbonska struna kao predvez povećava šanse za realizacijom ulova, pogotovo u bistrom moru.

Isto tako, ako su lovina strijelke, lov bez sajle najčešće završava gubitkom varalice, ali i ugibanjem nesretne ribe koja se teško može riješiti takvog pearcinga. Naravno, ako se namjerava loviti strijelke zarama walk the dog tehnikom, tada sajla mora biti posebno podatna kako bi se opisani pokreti varalice uopće mogli ostvariti.

Kao i u svim ostalim segmentima ribolova i ovdje postoji cijeli niz varijacija i kombinacija na temu pri čemu je jedan od najčešćih zapravo kombinacija dva tipa varalica, zara i poppera. Te su varalice oblikom tijela zare s tim da na samom kljunu imaju malo zaravnanje ili udubljenje, okomito postavljeno u odnosu na uzdužnu os varalice. Premda se i one mogu voditi walk the dog tehnikom, te su varalice ipak popperi i trebale bi se voditi ponajprije kao popperi kada i mogu polučiti nabolje rezultate.

Isto tako treba spomenuti pencil i sticker-bite varalice. Dok su pencil varalice zapravo tek male zare, sticker-bite varalice su zapravo mahom teški tonući modeli namijenjeni teškim dalekim izbačajima i lovu u srednjem sloju mora zbog čega bi ih se, ako se uopće uspiju održati na površini, trebalo voditi jako brzo.

A boje zara su kao i boje svih drugih varalica. U ponudi su realistične imitacije, zakrvavljeni i ranjeni modeli kao i oni futuristički, tehno obojani.

Ne treba smetnuti s uma da je pogled predatora na zaru uvijek odozdo prema gore tako da je kontrast jako bitan detalj. Naravno, pri jako sunčanom danu, idealno je koristiti transparentne modele koji će predatora privući ponajprije vibracijom i zvukom.

A samo kačenje ribe zarom je uvijek spektakularno jer površina mora u pravilu zakuha. Napad predatora je popraćen skokom i silovitim zatezanjem zbog kojeg kočnica role treba biti dobro ugođena. Sve nakon toga je potpuni i jedinstveni užitak za koji vam, zapravo treba samo standardni spinnerski komplet i nekoliko zara.