U Ćakulama o lovu liganja iz barke, alatima, tehnikama...

Lignje se mogu loviti na puno načina, a u ovoj emisiji Boris Bulić govori o lovu iz barke i to skosavicama, odnosno peškafondima, ribolikim varalicama koje na svom kraju imaju vjenčić oštrih iglica, tzv. krunice. No tu su i drugi alati i tehnike za uspješno provedenu večer u lovui na lignje.

Jesen je počela, a sa njom i sezona lova na lignje. Istina, za neke lignjolovce sezona nije ni prestajala, a za neke tek kreće dok neki pak čekaju da pošteno zastudi da bi izašli na more.

A lignje se osim po specifično deliktesnom ukusu kad se nađu na tanjuru, zapravo po mnogočemu poprilično razlikuju od ostalih morskih organizama.

Za početak imaju plavičasto prozirnu krv koja je u moru našim receptorima nevidljiva što nipošto ne znači da ne krvare kad ih se zakači. Glava im je nesrazmjerno velika u odnosu na tijelo, oči velike i složene. Imaju četiri srca, a nijednu kost. Cijelo im je tijelo jedan jedinstven mišić. Vječito su u pokretu, bilo kao lovac ili kao lovina i baš nikada ne liježu na dno.

Praktički se nisu mijenjale još od vremena trijasa, doba kada su prvi dinosauri započinjali svoju vladavinu. I premda naizgled krhka i krajnje osjetljiva, lignja je u moru strah i trepet za sva manja bića pri čemu se, ukoliko osjeti poriv za napad, ne libi napasti ni plijen koji znatno premašuje njenu veličinu.

Naša, jadranska lignja, znanstvenog naziva Loligo vulgaris može narasti metar u dužinu i težiti do tri kilograma, što zapravo postiže nakon tri godine, a što se smatra maksimumom koji može doživjeti.

Suličaste je građe pri čemu je glava od plašta jasno odvojena vratnim suženjem. Na stražnjem dijelu tijela se nalaze dvije izduljene trokutaste peraje duge u prosjeku 2/3 duljine tijela, pomoću kojih se sporo kreće. Kada pliva brzo tada se te peraje priljubljuju uz tijelo tako da obavijaju plašt. U svom maksimalnom potisku pri najjačoj kontrakciji plašta lignja može postići ubrzanje od čak 40 kilometara na sat, što je s obzirom na strukturu i građu tijela, impresivno ubrzanje.

No ono po čemu su istinu posebne je njihov vid. Naime, lignja ima vidno polje od gotovo 360°. Zanimljivo je da njihove oči imaju strukturu jednaku strukturi očiju kralježnjaka s tim da su čak naprednije, jer razlikuju i polarizaciju svjetla, dok opnom oka mogu percipirati i vibracije.

Iza tih neobičnih očiju se nalaze mali kemoreceptori, sitne papile kojima lignja njuši mirise otopljene u moru.

Lignja je dekapod što znači da ima deset krakova, osam kraćih i dvije duže, istezljive, lovke, tzv. tentakule. Lovne krakove može izbaciti izuzetno velikom brzinom čime se u lovu intenzivno služi.

Usta su smještene između krakova, a u njihovoj se unutrašnjosti nalaze rožnate čeljusti nalik papagajskom kljunu. Gornja je čeljust kod liganja kraća od donje, tako da se donja preklapa preko gornje. S takvim 'papagajskim kljunom' lignje s lakoćom probijaju oklop raka ili kidaju komade ribljeg mesa. Premda se lignje u pravilu hrane većim organizmima, svoj plijen ipak moraju trgati i sitniti u manje komadiće. Naime, gutanjem većeg zalogaja ili cijelog plijena u komadu, lako bi si mogla oštetiti vitalne organe.

Važno je naglasiti da lignja nema larvalnu fazu, lignja neposredno nakon izvaljivanja iz jaja počinje loviti i to radi do kraja svog životnog puta. Tako su joj nerijetko prvi plijen zapravo braća i sestre iz istog legla jer je lignja i kanibal.

Lignja pogledom i ostalim osjetilima neprestano pretražuje okolinu. Pažnju joj privlači doslovno sve što je u bilo kakvom pokretu, jer to što se kreće ne mora biti samo hrana već i neposredna opasnost. A upravo zahvaljujući tolikom oprezu je i uspjela opstati kao vrsta u nemilosrdnim evolucijskim previranjima. Svakoj, pa i najmanjoj promjeni, lignja će na svom bešumnom putu posvetiti dio pažnje što je činjenica koju svaki lignjolovac koristi kad god je u prilici.

Pogrešna je pretpostavka da lignja, ukoliko je u blizini, ne registrira vašu skosavicu. Skosavica je sigurno primijećena samo je ukoliko ne lovi, vjerojatno proglašena nezanimljivom. Razlog? Pogrešna boja, balans, tekstura, zvuk, pokret… Puno je toga u igri. No da bi sve razumjeli kako treba valja poći redom.

Lignje se mogu loviti na puno načina, no ovdje ćemo se pozabaviti samo lovom iz barke i to skosavicama, odnosno peškafondima, ribolikim varalicama koje na svom kraju imaju vjenčić oštrih iglica, tzv. krunice.

Peškafonda su u pravilu izrađena od olova ili im je barem veći dio tijela olovan i postavljaju se na kraj sistema kao olovno otežanje.

Za razliku od peškafonda čija je produkcija s obzirom na dizajnerske izvedbe donekle ograničena, skosavice se proizvode u nebrojenim verzijama pri čemu kao i ostale varalice mogu biti plivajuće, neutralnog uzgona ili tonuće.

Jedna od najčešće korištenih tehnika na našem moru je klasično skosanje, kosićanje ili skosavanje. Sistem za ovu tehniku se sastoji od peškafonda vezanog na kraj predveza te jedne do dvije skosavice vezane na kratkim pramama ili direktno na predvez. Sistem se spušta u lovnu zonu, najčešće metar iznad dna te se povremenim kratkim trzajima, podizanjem i spuštanjem sistema, pokušava isprovocirati napad lignje. Na terenima na kojima je zadjev čest, umjesto peškafonda se koriste klasične olovnice.

Ovakav način lova je najprimjereniji na rubovima kurenta, u zoru ili suton, te noću pod feralom. Ukoliko su lignje na okupu tada se može skosati na sidru, no ukoliko su u pokretu tada je puno praktičnije driftati, odnosno loviti bez sidra, prepuštajući barku kurentu.

Važno je pamtiti ili na neki drugi način bilježiti točku na kojoj su ulovljene lignje. Naime, lignje se uvijek drže jedne linije s minimalnim odstupanjima. Kada se ulove dvije lignje na razdaljini od stotinjak metara, vrlo je vjerojatno da se ostatak jata nalazi upravo na pravcu koji povezuje te dvije točke. No da ne bi sve bilo baš toliko jednostavno postoji nešto što se zove visina vodenog stupca.

Premda se zadržavaju u jednoj ravnini, lignje se u pravilu ne zadržavaju na istoj dubini ili visini vodenog stupca. To znači da jato u odnosu na dno može biti postavljeno koso ili sinusoidno.

Situacije u kojima se prilikom izvlačenja sistema nakon izlaska iz lovne zone radi premještanja na bolju poziciju, lignja zakači 'u pola mora' je upravo takva situacija. Većina lignjolovaca tradicionalista svoje sisteme drži na istoj dubini na kojoj su dobili prvu lignju ni ne pomišljajući o tome da su se lignje možda podigle ili spustile bliže dnu.

Upravo na tom konceptu počiva tataki, tehnika koja je do nas stigla s Dalekog Istoka.

Dakle, tataki je tehnika kod koje se nije potrebno sidriti. Najbolji se rezultati postižu u blizini brakova, na rubovima kurenta, nešto bolje u dnevnom dijelu sutona.

Predvez za tataki se sastoji od olovnice teške od 100 do 150 grama iznad koje se preko posebno dizajniranih kopči postavljaju male skosavice čija je glavna karakteristika da u moru u stanju mirovanja uvijek zauzimaju vodoravan položaj. Ukoliko se koriste skosavice različitih veličina, pravilo je da se najveći modeli postavljaju na najdonju kopču.

Osim tipičnog predveza i jednako specifičnih skosavica, za tataki je potreban štap širokog raspona, akcije od 5 do 150 grama, rola koja se može nositi s opterećenjem olovnice od 150 grama, peterosegmentni zogulin za spoj osnove i predveza i naravno, upredenica kao osnova.

Sama tehnika lova je zahtjevna, ali zato učinkovita. Sistem se spušta do dna nakon čega se struna zateže te se odmah štapom energično i snažno zatrese gore-dolje šest do sedam puta. Nakon toga se štap zaustavlja u vodoravnom položaju, te se nakon desetak sekundi takvog mirovanja sporim podizanjem vrha štapa sistem odiže prema gore. Tajna uspjeha ove tehnike leži u činjenici da snažne vibracije koje se postižu opisanom trešnjom štapa privlače pažnju liganja. Do napada dolazi u trenutku kada se specijalno dizajnirane skosavice umire i zauzmu vodoravan položaj što nastupa čim se sistem prestane tresti. Za vrijeme kratkog mirovanja lignje kracima prihvaćaju skosavice, dok se kačenje potvrđuje spomenutim odizanjem štapa.

Ukoliko do kačenja nije došlo, sistem se odiže za nekoliko okreta ručice te se postupak ponavlja. Na ovaj se način u kratkom vremenu može pretražiti kompletan vodeni stup. Upredenica koja se pritom koristi bi trebala biti višebojna kako bismo u svakom trenutku mogli znati na kojoj je dubini došlo do kačenja, te na taj način točno locirati lovnu zonu.

No za to treba pratiti faze mjeseca na što su lignje općenito vrlo osjetljive. Lignje se vrlo uspješno mogu loviti i panulom i to posebno uspješno kad mjesec raste ili kada je pun.

Budući da su ovisne i o kurentima, i o tome treba voditi računa. U principu se manje lignje love na pozicijama s manje izraženim kurentom dok se veći primjerci češće love na rubu jačih strujanja.

Veličina varalice u ovom slučaju ne predstavlja problem. Dapače, praksa je pokazala da što je skosavica veća time je veći i ulov.

Većina panulaša svoje omiljene pošte prolazi bez nekog posebnog reda, jednostavno prateći liniju obale ili kurenta pri čemu su putanje uglavnom pravocrtne.

No na taj se način može uloviti tek manji broj primjeraka dok se zatvaranjem jata postižu puno bolji rezultati. To se postiže tako da se dolaskom na poziciju barkom kruži na način da se krugovi putanje preklapaju poput olimpijskih krugova. Promjer tih zamišljenih krugova ne bi trebao biti širi od tridesetak metara, a ni bi sami trebali zatvoriti još jedan veći krug. Princip samog lova je jednostavan. Kruženjem se nakon dva do tri ulova lako locira najgušća koncentracija liganja te se nakon toga više ne kruži preklapanjem putanja već samo oko točke u kojoj je koncentracija liganja najjača. Na taj se način jato sabija i drži na okupu dok se skosavicom love primjerci s ruba jata.

Pojedini panulaši imaju uvijek spremna dva sistema tako da, dok izvlače pribor sa zakačenom lignjom, istovremeno u more spuštaju drugi pribor ne mijenjajući kružni smjer i ne gubeći vrijeme.

Otežanje koje se pritom koristi se najčešće nalazi negdje po polovici otpuštene strune. Posebno je popularna tzv. potkovica, olovno otežanje oblikom nalik na potkovicu. Postavlja se desetak paši od skosavice, dok je od ruke lignjolovca udaljeno jednako toliko.

U zavisnosti od spretnosti lignjolovaca, u povlačenju se mogu koristiti jedan do tri wobblera s krunicama koje se u najvećem broju slučajeva povezuju s trokrakim ili crane tipom zogulina, ali isto tako i s popularnim oitama, varalicama koje nalikuju na škampa.

Bez obzira kakvim se alatima za lov liganja služili, u prihvatu uvijek valja biti oprezan. Loše zakačena lignja lako može otpasti s krunica jer njena krhka struktura ne može uvijek podnijeti težinu tijela ispunjenog morem. Stoga ukoliko pri ruci nije dobar podmetač, najpraktičnije je lignji izdići glavu iznad mora kako bi kontrakcijom najprije izbacila more iz plašta te je tako ispražnjenu pokušati podići. Ako se lovi iz barke čija je banda dovoljno niska tada je najpraktičnije lignju rukom prihvatiti između glave i tijela te je tako podići iz mora. Naravno, sve je lakše ako je pri ruci podmetač. No ukoliko se koristi klasični podmetač tada je uvijek prisutan rizik zaplitanja ostalih skosavica ili peškafonda u mrežni zastor. Upravo su zato i kreirani posebni podmetači za lignje kod kojih je mrežni zastor izrađen od plastičnog upleta u koji se skosavica ne može zaplesti.

Ulovljene lignje je najpraktičnije spuštati u prikladnu kantu, običan sić ili kako volimo reći bujol. Dodavanjem mora joj se neće produžiti život jer će se u kratkom vremenu ugušiti vlastitim crnilom.

Žive se mogu očuvati samo u posebno konstruiranim spremnicima s protokom mora ili u mrežastim čuvaricama uronjenima u more što u pravilu koriste samo panulaši na zubaca i gofa.

Važno je naglasiti da na krunici skosavice, nakon ulova lignje često ostane sluz ili crnilo koje je najlakše otpuhnuti ili ukloniti starom četkicom za zube. To je potrebno napraviti jer se lignja provjereno neće baciti na prljavu skosavicu.

I za kraj još samo jedan mali savjet za one koji se još nisu okušali u lovu liganja. Crnilo se sa plastike lako pere, ali sa odjeće nikako. Stoga u lignjolov pođite uvijek u odjeći kojoj crnilo neće smetati.