U Ćakulama danas o lovu liganja

Lov liganja u zimskom razdoblju je vrhunska zabava, naravno, ako znate što, kako, kada i gdje treba loviti. Ako niste sigurni, ili ste zaboravili, možda je pravo vrijeme da osvježite pamćenje ili naučite nešto novo.

Lignje su standardno omiljena lovina većine naših ribolovaca u zimskom periodu. Dapače, mnogi se ribolovci i ne bave drugim tehnikama niti love išta drugo osim liganja. Razlog?

Pa zima na moru i ne pruža baš puno ribolovnih radosti. Malobrojni ribolovci odlaze na provjereno lovne pošte, na kojima istinski uživaju zapravo tek nekoliko najtoplijih sati u toku dana, dok se ostatak ribolova svodi na cupkanje, trljanje ruku i razmišljanje o udobnosti fotelje koju su doma ostavili.  A u lovu liganja, bez obzira kojom tehnikom lovili, ulov je uvijek velika radost, a napor uložen u sam lov zapravo minimalan, baš kao i priprema.

Istina, odabir i kompletiranje pribora ipak traži određeno vrijeme prostor i naravno novac, no u usporedbi s nekim natjecateljem koji je zatrpan, perlama, tehnosferama, fluorokarbonima i utičnim vrhovima, lignjolov uistinu izgleda vrlo jednostavno.

Za lov liganja iz barke se koristi nekoliko tehnika. Prve dvije, koje se smatraju tradicionalnima su panula i klasično skosanje pod barkom, dok je treća tehnika novijeg datuma tataki, koja je do nas došla iz dalekog Japana.

Naravno, ove se tri tehnike u pravilu kombiniraju na sve moguće načine tako da je kombinacija zapravo nebrojeno, a ulova ostvarih upravo tim nezapisanim i službeno bezimenim kombinacijama jednako puno.

Kada i kako panulavati?

A kad je mjesec velik i pun u igri je panula. Klasična panula podrazumijeva riboliku varalicu sa stabilizatorom kakav je prisutan kod teturavaca ili wobblera, a koja se s opterećenjem ili bez opterećenja povlači za barkom brzinom od 0,5 do 2 milje, što se smatra nekakvim prosjekom. I premda se čini da se u ovako osmišljenoj tehnici nema baš puno prostora za izmjene i dopune, varijacije na temu otvaraju niz različitih mogućnosti i kombinacija i to upravo u panuli.

Posebno je zanimljiv i lov panulom u krug pri čemu je od ključnog značaja poznavanje terena, odabir prave pošte i prava faza mjeseca, odnosno za punog mjeseca. U ovakvom se lovu ne koriste teturave skosavice već velika oita koja se opterećena s desetak olovnica baš kao na minijaturnoj viškoj panuli pušta svega petnaestak metara iza barke.

Dolaskom na poziciju barkom se vozi u krug, u što je moguće manjem promjeru, tako da panula već nakon prvog zatvorenog kruga zauzima spiralni položaj. Tako se skosavica treba naći u ishodištu, odnosno središtu spirale pri čemu se varalica zapravo i ne kreće već se gotovo u mjestu samo okreće oko svog težišta.

Ukoliko se lignje, na ovaj način lovljene, kače za dugi lovni trak, tzv. mujsu, tada treba promijeniti boju varalice jer je očito u pitanju određena doza nesigurnosti i podozrivosti.

Oni vještiji, čim zakače lignju, trenutno u more spuštaju drugi, identičan sistem tako da je u moru uvijek jedna skosavica.

Premda je ovakav način lova moguć samo na provjerenim pozicijama i premda se ovakvim načinom lova može jako puno pribora ostaviti na dnu, učinkovitost ove konstrukcije je vrlo visoka tako da se eventualno promašena pošta ili gubitak pribora lako iskompenziraju, naravno, ako na kraju ipak pogodite pravu poštu u pravo vrijeme.

Izbor veličine skosavice

U zavisnosti od terena, brzine kurenta i brzine povlačenja težina se mijenja. Kod nekih konstrukcija je olovno opterećenje koncipirano kao i kod teške panule u jednoj točki dok s pojedini lignjari služe razdvojenim opterećenjem poput onoga na viškoj panuli.

U svim slučajevima cilj je zapravo isti – dovesti skosavicu na lovnu dubinu i pritom ne zapeti. Pronalazak lovne dubine nije uvijek jednostavan posao, no ne zapeti ipak nije teško. Dapače, lakše je nego zapeti, tim više jer je najveći broj skosavica plivajući tako da je dovoljno usporiti ili zastati da bi se skosavica počela podizati prema površini.

Izbjegavanje zadjeva se najlakše postiže upravo pravilnim otežanjem koje se u povlačenju mora nalaziti bliže dnu nego skosavica u svom lovnom tragu. U slučaju nalaska na prepreku, otežanje će zagrebati po dnu i na taj način upozoriti na smanjenje dubine i potencijalni zadjev. Povlačenje nekoliko metara strune, povećanje brzine ili nagla promjena pravca, najčešće su dostatni za izbjegavanje zadjeva.

Veliko pitanje koje muči mnoge ljubitelje panule za lignje je izbor veličine skosavice i akcija koju skosavica u povlačenju ostvaruje.

Praksa je pokazala da su u toplijem dijelu godine sitnije skosavice popularnije ponajprije stoga jer su i lignje koje se u to doba godine love manje, a more bogato raznovrsnom hranom. No zimi je situacija nešto drukčija. Bazični nagoni koji upravljaju ponašanjem i reakcijama svih bića pa tako i liganja u svakom potencijalnom plijenu jasno vide izračun koji govori o uloženom trudu i dobiti. Rukovodeći se takvom računicom većina velikih liganja neće ni posegnuti za malim gavunima, inčunima i ostalom sitnom ribom dok će bez oklijevanja napasti krupniju srdelu, šaruna ili lokardu.

Za ilustraciju zamislite sebe gladnoga za stolom na kojem se nalaze dva tanjura, jedan s kokicama, a drugi s velikim sendvičem. Naravno da ćete posegnuti za sendvičem i njime utažiti glad lakše i brže nego kokicama. Ne treba smetnuti s uma da lignje u svom razvojnom putu ne prolaze larvalni stadij tako da su od samog trenutka izvaljivanja iz jaja kompletno formirani predatori kojima veličina plijena uopće ne predstavlja problem.

 
Pratiti liniju dna i kurenta

Važno je znati da kad su u jatu, lignje se u moru uvijek nalaze u jednoj ravnini koja je okomita na liniju dna, što znači da kada ulovite dvije lignje na različitim, ne previše udaljenim točkama, ostatak jata mora biti u liniji ravnine koja povezuje te dvije točke.

Na taj način nije teško odrediti lovnu liniju. Povlačeći panulu treba pratiti liniju dna, eventualne ribe, te liniju kurenta koji je u uskoj vezi s lovnom zonom liganja. Naime, lignje su u neprestanom pokretu i baš nikada ne liježu na dno te se kao pravi predatori uvijek kreću za lovinom.

Budući da je skosanje u principu znatno manje zahtjevna disciplina od primjerice udičarenja kod kojega ribolovac svu svoju pažnju usmjerava u vrh štapa, vremena za gledanje konkurencije ima na pretek.

Tako su oni koji su pažljivije gledali oko sebe, mogli vidjeti da pojedine barke povremeno energično pale svoje motore, pa se nakon pomalo čudne putanje ponovo zaustavljaju tek stotinjak metara dalje. Taj zastoj traje tek nekih petnaestak minuta nakon čega opet slijedi histerično paljenje motora i panično premještanje.Takvi manevri nisu posljedica nikakve bračne ili neke druge slične frustracije, već je zapravo riječ o vrlo logičnom praćenju jata liganja.

 
Kako pratiti jato liganja?

Lignje se ne vide na sonderu, ali se zato jasno vide ribe koje su lignjama ipak prioritetna hrana. Lignje polako prate svoj plijen krećući se za jatom sitne ribe niz kurenat čime tehnika praćenja ovako grupiranog jata liganja postaje zapravo vrlo jednostavna. Kada se primijeti da liganja više nema, odnosno da se više ne love, potrebno je premjestiti se niz kurenat, malo ispred jata riba koje se kreće ispred liganja, spustiti pribor u more i jednostavno sačekati lignje.

Premda se može učiniti da je dovoljno pronaći lignje i nakon toga se prepustiti kurentu, praksa je pokazala da se lignje u najvećem broju slučajeva kreću nešto brže od kurenta, pogotovo kada progone plijen što je bez premještanja praktički nemoguće pratiti.

Pojedini se lignjari u ovom poslu udružuju pa love s dvije barke naizmjenično se premještajući jedna ispod druge. Na taj način, dok se jedna barka premješta, druga barka lovi.

Zanimljiv je i lov oitama u kurentu potpomognut umjerenim vjetrom što je zapravo najčistokrvniji drifting.Ovakav je lov posebno učinkovit po danu i u sumrak za burnog vremena.

 
Skosavica tipa oita

Na osnovnu se strunu navuče nekoliko kliznih olovnica oblika kugle ili suze, gramaže primjerene očekivanom otporu kurenta. Najčešće su tri olovnice težine 10, 20 i 30 grama sasvim dostatne.

Između olovnica je potrebno postaviti i mekane kuglice koje će služiti kao odbojnici i spriječiti da se provrti u olovnicama uslijed međusobnog sudaranja i kuckanja zatvore.

Skosavica tipa oita se postavlja na predvez dužine jedan metar koji se s osnovnom strunom spaja preko zogulina adekvatne veličine.

U lovu se najprije spušta skosavica dok se klizne olovnice zadržavaju u ruci. U zavisnosti od jačine kurenta, olovnice se spuštaju niz strunu u more. Ponekad će biti potrebno spustiti tek jednu, a ponekad i sve tri. Koliko je olovnica potrebno spustiti može se ocijeniti po kutu pod kojim struna nestaje u moru. Ukoliko je kut veći od 45⁰ tada je potrebno dodati još otežanja.

Naravno, ako ste iskoristili svo otežanje, a kut je još uvijek preoštar, možda je pametno poći doma zbog bure koja očito jača.

Načini na koji se montiraju skosavice u panuli i iznad peškafonda su nebrojene tako da ih je praktički nemoguće nabrojati.

U praksi se najčešće koristi najjednostavnije vezivanje skosavice sa stabilizatorom, tzv. Rapale. Skosavica se vezuje na fluorokarbonski predvez promjera 0,18 do 0,35 milimetara što ovisi o terenu i očekivanoj veličini liganja. Važno je odabrati pravi čvor. Naime, kod skosvica koje imaju prsten ili alku, koristi se fiksni čvor dok se kod skosavica koje imaju samo spojno oko mora koristiti neki slobodni, njišući čvor poput Rapala čvora kako bi varalica imala očekivanu akciju. Predvez je u principu dug od 80 do 100 centimetara i s osnovnom se strunom najčešće spaja preko zogulina.

 
Skosanje po barkom

Skosanje pod barkom, s olovnicom ili peškafondom na kraju sistema ima nekoliko verzija koje se u principu razlikuju prvenstveno po dužini prama na kojima se nalaze skosavice.

Mnogi lignjari koriste fiksne montaže u kojima su skosavice preko prama čvorovima povezane s osnovom. Takve montaže zahtijevaju više pripremljenih sistema kako bi se moglo eksperimentirati s bojama u situacijama kad lignje pokažu svoju probirljivost.

Puno je praktičniji spoj preko kopči gdje se na osnovu predveza, na neki od prikladnih načina, postave kopče na kraćim ili duljim pramama čime se omogućuje po potrebi jednostavna i brza zamjena skosavica

Premda je uobičajena postava za lov liganja pod feralom, peškafondo ili olovnica na kraju sistema s dvije do tri plivajuće skosavice iznad, zamjena plivajućih skosavica sa skosavicama tipa oita može donijeti jako dobre rezultate. Takva je postava posebno lovna na pozicijama s izraženim kurentom. Zbog olovnog otežanja ispod glave, ove skosavice zauzimaju karakteristično nagnut položaj u kurentu koji simulira teško pokretu i stoga lako ranjivu ribu, odnosno lak plijen.

U zavisnosti od dubine i jačine strujanja upotrebljavaju se i različite težine no generalno se ne ide preko veličine 2,5.U radu s ovako konstruiranim sistemom je poželjno prilikom spuštanja cijeli sistem malo odbaciti od barke kako bi se u tonjenju zadržao pravilan raspored skosavica i spriječilo eventualno mršenje.

Tataki

Ostao je još tataki o kome je na puno mjesta rečeno gotovo sve tako da bi detaljno opisivanje same tehnike lova bilo samo ponavljanje nečeg već davno opisanog. No ono što se u takvim tekstovima skoro u pravilu preskače je isticanje najvažnije činjenice – tataki je dnevna tehnika.

Sam se lov bazira, osim na specifičnom provociranju lovine u okomitom vodenom stupcu, i na traženju dubine na kojoj se lignja nalazi. Ako se uspije otkriti dubina na kojoj su prisutne lignje i ako se u skladu s prethodno opisanim ključnim uvjetima odredi smjer njihovog kretanja ili prostiranja, tada tataki može dati jako dobre rezultate.

Svakako, da bi ta tehnika bila uspješna, treba koristiti male, posebno balansirane skosavice koje će zauzeti miran i vodoravan položaj neposredno nakon što se prestane s trešnjom pribora, a što je zapravo ključni trenutak u kojem lignje napadaju skosavice u lovu tataki tehnikom.

Upravo se zato u ovoj tehnici i ne mogu koristiti klasične skosavice, dok se male tataki skosavice mogu koristiti i u drugim tehnikama na standardan, klasičan način.

Inače su prednosti lova sa štapom nebrojene i jasne većini ribolovaca svih profila i sklonosti - od urednog slaganja strune, preko kontinuiranog izvlačenja bez zastoja i grubih pokreta do mogućnosti rada s više sistema a malo prostora.

Suvremena ponuda štapova namijenjenih lovu liganja je izuzetno bogata i u toj se paleti s lakoćom može pronaći idealan štap bez obzira na tehniku kojom želimo loviti. Naravno, najskupocjeniji i najkvalitetniji su štapovi za tataki i to prvenstveno zbog visoko postavljenih zahtjeva koje nameće ova tehnika, no zato se za klasičan lov bilo panulom bilo skosanjem, mogu pronaći dobri i kvalitetni štapovi po umjerenim pa čak i niskim cijenama. Svakako glavna karakteristika štapa namijenjenog lovu liganja mora biti elastičnost i mekana progresivnost koja će s lakoćom amortizirati svaki grublji pokret, bilo lignje koja se pokušava osloboditi, bilo vala koji zaljulja barku ili na kraju krajeva nespretnijeg rukovanja priborom.

I premda su nabrojane prednosti uistinu prednosti, ne možemo ne spomenuti i užitak lova liganja iz ruke u kojem se ako je sve posloženo kako treba na drugom kraju osjeti svaki drhtaj i dodir što je posebno izraženo u situacijama kada lignja pipka i kalkulira, a kada je ruka u odnosu na štap u velikoj prednosti.

Stoga bi zapravo uvijek trebalo imati spreman i štap i motovilo i naravno, sve raspoložive skosavice kako bismo potpuno opremljeni mogli uživati u svim dražima lova liganja.