Što muči mnoge varaličare?

Imitacije i iritacije

Premda u našem moru ima jako puno riba koje se mogu loviti varalicama, varalica je daleko više. A zbog čega će neka riba napasti ponuđenu varalicu i hoće li je uopće napasti, često ne ovisi o toj ribi i stanju u kojem se trenutno nalazi, već prvenstveno o ribolovcu koji to stanje treba znati procijeniti i toj ribi ponuditi pravu varalicu koja će je uspješno nasukati. Kako odabrati pravu varalicu i kako natjerati ribu da je napadne i na kraju završi u našoj jaceri tema je koja muči mnoge varaličare.

U ribljem je svijetu život okrutan, ali zapravo vrlo jednostavan. Temelji se na osnovnom principu 'pojedi i ne budi pojeden', čime upravljaju najčešće nesvjesni, rudimentarni nagoni, do savršenstva postepeno izbrušeni evolucijskom selekcijom po sistemu uspjeha i pogrešaka.

Tako predatori, osim što su fizički prilagođeni lovu, imaju i urođen osjećaj za odabir plijena. No greška bi bila pomisliti da je samo nagon za održanjem, odnosno glad, temeljni poriv koji predatore tjera na napad. Predator nikada neće propustiti priliku za obrok ako mu se plijen nađe nadohvat ugriza, no to definitivno ne mora biti jedini razlog zbog kojeg napada.

Veliki predatori i male ribe

Pojedini su predatori teritorijalne ribe koje ne dopuštaju nijednoj drugoj ribi da se približi preko granice pristojne udaljenosti. Gdje je ta granica i što ta riba smatra pristojnom udaljenošću, teško je reći jer to ovisi od vrste do vrste i od prilike do prilike.

A glad je tek jedan od poriva. Često plijen stradava zbog uzurpacije osobnog prostora, a ne zbog gladi pri čemu će ako je predator gladan, a plijen ukusan, nakon uklanjanja uzurpatora, nastupiti i poriv za taženjem gladi pa će plijen na kraju ipak biti pojeden. Iako je zapravo s pozicije plijena sasvim svejedno zbog čega je na kraju stradao, s pozicije ribolovca je taj detalj jako važan.

Poznata je činjenica da se na slatkim vodama svaki velikousti grgeč, bass, može uloviti samo ako je ribolovac dovoljno uporan. Čak i oni najnezainteresiraniji primjerci će nakon dovoljnog broja provlačenja iste varalice ispred nosa, na kraju nasrnuti i pokušati prepoloviti iritantnog uljeza. Pritom će naravno, nastradati, ali i potvrditi pravilo o eliminaciji uzurpatora.

Bassa sam uzeo kao primjer jer je u plitkoj vodi često jasno vidljiv pa ga nije teško ciljano iziritirati.

U moru se, posebno u većim dubinama takva stanja i reakcije, naravno ne mogu uvijek pratiti što nipošto ne znači da ne postoje. Dapače, mnogi kratki filmovi koji se mogu naći na internetskim kanalima prikazuju upravo te situacije, gdje veliki predator napadne manju ribu bez namjere da je pojede, već samo da je otjera.

Situacije kad predator bani teritorij i panulavanje

Provlačenjem žive lignje ili iglice, panulaši prvenstveno gađaju primarni nagon predatora, glad. Provlačeći, ješku u zoni u kojoj borave zubaci ili gofovi očekuju upravo najgladniji ribu koja u panuli vidi lak plijen. Takvi neoprezni primjerci najčešće i stradaju pokušavajući se zapravo samo nahraniti.

No za razliku od tih gladnih, postoje i oni koji brane teritorij. Jako se puno puta dogodi da se na priboru osjeti udarac koji uopće ne pruži šansu za kontru. Nakon što se pribor izvadi ustanovi se da je iglica ili lignja prepolovljena ili toliko oštećena da je neupotrebljiva za daljnji lov, a pritom su sve udice ostale tamo gdje su i bile. Tada se priča o pogrešnom razmaku udica, o nekvalitetnim vrhovima, pogrešno vezanim ili postavljenim udicama uz traženje raznoraznih razloga koji bi mogli opravdati takav promašaj.

Pritom malo tko pomišlja da je predator samo htio otjerati uljeza.

Budimo realni - većina panulaških predveza je opremljena udicama koje su toliko oštre da se lijepe za prste zbog čega je malo vjerojatno da se predator u kontaktu s tim izuzetno oštrim vrhovima ne bi zakačio barem na jednu udicu iz postavljene garniture.

Varalice u pravilu moraju moći izdržati takve napade i usto zakačiti lovinu. Rukovodeći se upravo tim temeljnim nagonima predatora, kreatori varalica su svoju proizvodnju usmjerili u dva osnovna pravca.

Realni i apstaraktni modeli

I dok je jednom pravcu temeljni cilj formiranje realističnih modela koji povremeno izgledaju življe i privlačnije od prirodnih, drugi je pravac usmjeren formiranju apstraktnih modela koji svojim kretnjama, bojom, zvukom ili oblikom jednostavno iritiraju toliko da moraju biti prognani ili uništeni.

U simuliranju realističnih imitacija najuspješnije su silikonske kreacije. Silikon je vrlo zahvalan materijal jer omogućuje komponiranje doslovno svega što se koristi u izradi varalica. Prozirna i mekana struktura tog materijala omogućuje insertiranje raznih holografskih elementa kojima se povećava dojam živosti i prirodnih pokreta, ali i refleksije svjetla, a time i vidljivost, odnosno uočljivost. U zavisnosti od oblika i mekoće silikona pojedine varalice samim spuštanjem u vodenu sredinu počinju svoj ples koji je često toliko realističan da se tako spuštena varalica u jatu riba od ostatka jata ne razlikuje ni po čemu osim po tome što se nalazi vezana na struni.

Takve se varalice u principu uvijek vode jako sporo, po mogućnosti uz kurenat, a njihove montaže katkad zahtijevaju samo udicu bez ikakvog otežanja. Za takve su montaže idealne wide gap ili worm udice izlomljenog vrata uz koje ovakve varalice imaju uistinu prirodne pokrete.

Shad varalice ribolikog izgleda

No za razliku od ultrarealističnih varalica, one što oblikom samo nalikuju na ribu, građene su ili od tvrđeg silikona ili pak od gume, a povlače se puno življe, uglavnom twich metodom, različito dugim potezima i različitim rasporedom poteza i pauza. Ove varalice u pravilu traže otežanje uz koje je ovakva prezentacija moguća. Naime, riba kod ovakvih varalica ne smije imati priliku procijeniti radi li se o živoj ribi ili o nejestivom komadu plastike, za što im u prosjeku treba manje od sekunde, već varalicu mora doživjeti kao plijen koji će, ukoliko ga bez oklijevanja ne proguta, pobjeći i nestati zauvijek bez ikakvih izgleda za proganjanjem.

U tom su spinnerskom segmentu posebno zanimljive shad varalice ribolikog izgleda sa spljoštenim repom. Te se varalice skokovito povlače tako što se nakon naglog trzaja puštaju da slobodno tonu. Otežana jigg glava će ih povući glavom prema dnu dok će rep u tom tonjenju tresti kao da se riba svim silama trudi što prije doći do dna, naravno vrlo sporo i neuspješno. Do napada kod rada s ovim varalicama u 90 posto slučajeva dolazi u trenutku kada se varalica trzne za ponovni skok prema površini. Predatori uglavnom s nepovjerenjem gledaju ovu varalicu kako tone, no kada se odluči za 'bijeg' tada u spoznaji da će ostati bez obroka slijedi napad.

Postoji i posebna grupa apstraktnih varalica kod koje nijedan model uopće ne nalikuje na plijen, barem ne na onakav kakvim ga mi zamišljamo. Crvoliki, izduljeni ili ušiljeni silikonci još i mogu proći pod nešto što se može smatrati nekakvim beskralježnjakom, pa se u tom smislu i mogu donekle smatrati potencijalno jestivim, ali varalice poput kabure ili inchikua teško da mogu proći kao obrok.

Kabura i inchiku 

Dok se gomila metalnih varalica povlači uglavnom velikom brzinom, pri čemu svjetlosna provokacija uz provokaciju brzih pokreta privlači pažnju, ali pritom ne dozvoljava pažljivu procjenu, varalice koje se koriste u kabura i inchiku tehnikama, ribe imaju vremena procjenjivati koliko im drago.

U prvom redu, sve su te varalice obojane ili oblijepljene holografskim elementima koji privlače pažnju, na isti način kako će varnice varioca dok vari privući pažnju oka makar se varilo i na drugoj strani ceste.

I drugi, jako važan detalj je suknjica koju te varalice u najvećem broju slučajeva vuku za sobom. Ta je suknjica izrađena od silikonskih niti i lamela koje u strujanju mora neprestano igraju i plešu ispreplićući se i ne dopuštajući oku da se zadrži na jednoj točki ni jednog trenutka. Ples niti koje se neprestano gibaju i varaju oko, iritantan je i vrlo provokativan. Riba prati takvu varalicu ponajprije iz znatiželje, a onda u vrlo kratkom vremenu iziritirana njenim varljivim plesom, napadom pokušava tu iritantnu igru okončati. Baš kao i dijete kada u pokušaju da zaustavi, rukom udari kakvu čigru ili loptu koja se vrti oko svoje osi.

Sličan provokativni efekt ostvaruju i žlice, i leptiri, i kastmasteri…

Hiperrealistične i jednobojne varalice

Wobbleri su pak posebna priča. Kod njih su se kreatori rukovodili sa svim mogućim razlozima zbog kojih predator uopće može napasti plijen.

Ove varalice u povlačenju ostvaruju teturav hod zahvaljujući plastičnoj pločici, tzv, pakti koja se poput stabilizatora nalazi na prednjem dijelu s donje strane, odmah ispod očiju. U zavisnosti od oblika pakte, varalica će roniti dublje ili pliće pri čemu može imati široku amplitudu pokreta lijevo desno ili usku, nervoznu, tresuću. Time je postignuta prva provokacija, provokacija pokretom.

Druga je provokacija, provokacija zvukom. Naime velik je broj modela wobblera opremljen i akustičnom komorom u kojoj se nalazi jedna ili više kuglica koje se u povlačenju sudaraju i kuckaju što dodatno privlači pažnju ribe, a onda u kratkom vremenu i zbog iritacije isprovocira napad.

I treća, provokacija je provokacija bojom gdje je ograničenje samo mašta. Na ovom se planu susrećemo s realističnim imitacijama gdje se uz holografsku obradu mogu ostvariti uistinu hiperrealistične površine koje simuliraju riblju krljušt prirodniju od prirodne. Kod takvih se kreacija boja i svjetlo neprekidno mijenjaju vrlo slično kao kod pravih riba, no s dobrom dozom zamora oka, a što opet dovodi do iritacije i napada.

Nasuprot tome, postoje i jednobojne varalice koje su najprimjerenije za lov u uvjetima jakog kontrasta, primjerice noću ili za izrazito sunčanog dana, kada je zapravo sve crno-bijelo.

Zbog svega ovoga o čemu smo danas pričali ribolovac spinner mora znati kad otvori svoju kutiju s varalicama što će zabaciti ili povući - nešto što će odraditi provokaciju dobrom imitacijom ili naprosto provokaciju čistom iritacijom.