Strune i stvarna nosivost i otpornost

Na ribolovnom se tržištu često mogu naći proizvodi čiji deklarativni podaci ne odgovaraju stvarnom stanju stvari. Takvi su proizvodi najčešće poprilično jeftini i dolaze nam s nepoznatih adresa no mnogi ih ribolovci ipak kupuju jer su jeftini i vrlo dostupni. 

Tako se i u pravilu skupe fluorokarbonske strune u posljednje vrijeme sve češće mogu naći po niskim cijenama pri čemu sa spuštanjem cijene kod ribolovaca raste i sumnjičavost. Je li kupljena struna uistinu fluorokarbon ili je u pitanju običaj najlon?

Deklaracije! U redu! Ali, može li testiranje?

Upravo zbog toga mnogi ribolovci, nezavisno o podacima na deklaracijama, odrađuju svoje testove. Takav je 'testerski' pristup uvijek dobar jer je to zapravo najneposredniji način za uvid u pravo stanje stvari. No nažalost, ti se testovi opreme često ne mogu odraditi na svim ribolovnim alatima, i to ponajprije iz financijskih razloga. 

Primjerice, nitko neće kupiti skupi štap pa ga preopteretiti da ustanovi na kolikom opterećenju blank uistinu puca ili s nekim multiplikatorom pokušati zaustaviti automobil u pokretu. No sa strunama je stvar ipak malo drukčija jer su puno dostupnije pri čemu i mnogi trgovci izlaze u susret svojim kupcima rado žrtvujući koji metar strune kako bi demonstrirali stvarnu nosivost ili otpornost na abraziju.

Znanstvene činjenice

O fluorokarbonskim je strunama puno toga pisano i napisano. Nažalost, na puno se mjesta, pogotovo na forumima, mogu pronaći neutemeljeni podaci koji se onda prepisuju, pa nakon desetak takvih prepisivanja 'preko noći' postanu relevantni. Stoga je najpametnije držati se konkretnih znanstveno utemeljenih činjenica.

Dakle, prema definiciji IUPAC-a (International Union for Pure and Applied Chemistry - Međunarodna unija za čistu i primijenjenu kemiju) perfluorougljici ili na engleskom jeziku fluorocarbon su spojevi ugljika i fluora opće molekulske formule CxFy a što znači da sadrže samo ugljik i fluor.

Termin 'najlon' pak nema jedinstvenu definiciju te obuhvaća široku skupinu makromolekula i polimera sastavljenih od atoma različitih elemenata.

No u svrhu marketinga fluorokarbonima se nazivaju i spojevi koji sadrže i druge atome, što naravno, te spojeve zapravo izdvaja iz grupe fluorougljika.

Tako primjerice i fluorokarbonske strune, u zavisnosti od sastava koji je najčešće finobalansiran kako bi proizvođač u konačnici dobio proizvod koji tržište zahtijeva, u testu paljenjem mogu ostavljati tragove nalik onima koje ostavlja najlon.

Kraj strune se izloži plamenu upaljača pa se prati što se događa.

Test gorenja

I premda je takav test paljenja u svrhu otkrivanja sastava plastike prilično nepouzdana stvar, ipak može poslužiti okvirnom ispitivanju generalnog odnosno većinskog sastava. No kada je riječ o proizvodu koji se reklamira kao perfluorougljik, odnosno fluorokarbon, takav test gorenja nam zapravo i ne govori puno, ponajviše stoga jer sve što se prodaje kao fluorougljik često i nije ono što mu ime sugerira.

Odlika svih najlona je da su topivi, pri čemu su njihove taline, a u nekim slučajevima i pare, zapaljive. Dakle kad se najlon zapali on kapa i gori ostavljajući na svom kraju kuglicu. Polimer sastavljen od čistog fluorougljika trebao bi ili gorjeti i ne ostavljati za sobom ostatak, ili pak gorjeti i za sobom ostaviti ostatak nalik na tanku nit grafita, odnosno čistog ugljika, tj. čađi.

No budući da niti jedan proizvođač na tržište ne iznosi sastav svog proizvoda, a pritom se misli na sastav u kemijskom smislu sa prikazanom molekularnom strukturom, jer je sastav takvih suvremenih kompozitnih materijala u pravilu strogo čuvana poslovna tajna, nipošto se ne može sa sigurnošću tvrditi da se taj isti sastav može otkriti jednostavnim testom paljenja.

Spektometrija

Jedini pouzdani način otkrivanja sastava je pomoću tehnike atomske spektrometrije što vjerujemo, nijedna kućna radinost još nema.

Kao što znamo, deklarativni podaci koje nalazimo na pakiranjima struna vrlo često odstupaju od stvarnog stanja. Najčešća odstupanja se nažalost odnose na vrlo bitne stavke – linearnu nosivost i jednakomjernost navedenog promjera. Nažalost, točnost navedenih podataka se ne da provjeriti u trgovini, tako da se prilikom kupovine najčešće moramo pouzdati u iskrenost trgovca koji možda ima povratne informacije o konkretnom proizvodu ili pak u vlastito iskustvo.

No da ne bi sve palo na osobne procjene, postoje i EFTTA deklaracije.

U koje se podatke pouzdati

Te su deklaracije potvrda proizvodnih deklaracija, a izdaje ih EFTTA (European Fishing Tacle Trade Association). Potvrde se izdaju temeljem testova obavljenih u EFTTA laboratorijima. Ukoliko se deklarativni podaci neke strune nakon testova pokažu točnima, struna dobija oznaku 'EFTTA approved' što znači da se u podatke navedene na pakiranju možemo pouzdati.

Važno je također znati da svi proizvođači ne testiraju nosivost struna u istim uvjetima. Tako primjerice većina proizvođača strunama mjeri čistu linearnu nosivost dok jedan dio proizvođača to radi na suhom čvoru. Malobrojni navode obje vrijednosti pri čemu je najčešće prvi broj koji je ujedno i veći oznaka linearne nosivosti, dok je drugi, manji broj oznaka nosivosti na čvoru.

No treba naglasiti da nisu sve jeftinije strune loše. Često se radi o strunama koje zbog dostavnih kanala naprosto imaju nižu, realniju cijenu. Osim toga postoje i hibridi, najlonski monofili obloženi fluorokarbonskim slojem koji svoju primjenu nalaze u specifičnim ribolovnim uvjetima, a što je svakako tema za sebe.