Hrvatski radio

Radio Zadar

07:31 / 14.01.2022.

Autor: Boris Bulić

U Ćakulama o strunama - najvažnijim karakteristikama ali i manama

Ribolovne strune

Ribolovne strune

Foto: Boris Bulić / -

 U današnjim Ćakulama Boris Bulić govori o ribolovnim strunama. Čut ćemo i kad je i kako najlonska struna u ribolovu zamjenila  raznorazne 'konce' dobiveni tkanjem iz biljnih niti ili pak povezivanjem dlaka konjskih repova, te saznati četiri karakteristike strune, a to su memorija, otpornost na abraziju, nosivost i vidljivost.

Pogled na zid ispunjen strunama u većini prodavaonica ribolovne opreme u pravilu zbuni i dovede u nedoumicu najveći broj potencijalnih kupaca. Uz pretpostavku ta taj nesretni kupac i zna po što je došao, odnosno da barem zna koliki i kakav mu promjer strune treba, neminovno će se sudariti s činjenicom da su sve izložene strune najbolje i jedine koje vrijede.

Sve su strune u prodavaonicama najbolje i sve su odnijele barem jednu nagradu na nekom sajmu, dok većina testiranja prkose zakonima fizike.

A ako se pokušaju pažljivije čitati sitna slova na deklaracijama, tek tada nastaje zbrka jer je nosivost struna u pravilu iznad svih očekivanja dok istaknuta svojstva koja govore o sastavu koriste izraze koje često ni trgovci ne razumiju pa stoga još teže, ali samo pod pretpostavkom da su ti podaci točni, mogu objasniti njihovo značenje. A onda se u najvećem broju slučajeva sve svede na zajednički nazivnik poznat kao cijena koštanja, na kojem se sva koplja slome pa se na kraju kupi uglavnom ono što je najprimjerenije džepu.

Svejedno, kupac u principu odlazi iz trgovine jako zadovoljan jer u vrećici nosi najbolju strunu ikada proizvedenu koja može izdržati linearno opterećenje do čije granice on u svojim ribolovnim avanturama nikada neće imati prilike doći. To što će najvjerojatnije ponovo tražiti 'najbolju strunu' već nakon nekoliko izlazaka na more, on još uvijek ne zna pa stoga juri kući sav sretan da kompletira svoj super-pribor.


Zašto je Wallace Carothers važan za globalnu ribolovnu industriju

Tako bogata ponuda koja je prisutna u većini ribomaterijala je smo posljedica 'evolucije' da tako kažemo. Naime, sve te strune nisu nastale odjednom. Kao i sve na ovom svijetu tako i strune imaju neki svoj početak

Tako je Wallace Carothers je 28. veljače, sada davne 1935. godine, dok je kao kemičar radio za tvrtku DuPont, uspio proizvesti najlon koji je svojim pojavljivanjem na tržištu istisnuo ogroman broj poznatih postojećih materijala.

I dok su se do te prekretne 1935. godine u ribolovu koristili raznorazni 'konci' dobiveni tkanjem iz biljnih niti ili pak povezivanjem dugih dlaka primjerice iz konjskih repova, Wallaceovim je otkrićem najlon ušao i u ribolovnu industriju.


Monofilne i kopolimerne strune

Prva tako proizvedena struna je bila monofilna, odnosno jednostruka što znači da je cijelom svojom duljinom i presjekom imala jednaka svojstva. Taj je naziv 'najlon' i danas ostao u upotrebi, što s obzirom na strukturu većine suvremenih struna zapravo ne odgovara stanju stvari. Premda su te strune i dalje jednostruke često su sastavljene od više različitih komponenti čime se zbrka na tržištu preko noći eksponencijalno povećala.

Budući da su izvorne monofilne strune imale vrlo ograničena svojstva, u prvom redu nisku otpornosti na abraziju, malu linearnu nosivost kao i nosivost na čvoru, dodavanjem različitih komponenti svojstva su se počela mijenjati. Tako su neke strune postale nosivije na čvoru, a neke otpornije na habanje, dok su neke pak dobile veću linearnu nosivost.

Takve monofilne strune koje su doživjele promjene na molekularnoj razini su nazvane kopolimerne strune što je devedesetih godina na tržištu stvorilo ogromnu zbrku koju su vješti trgovci itekako dobro iskoristili.

Na deklaracijama je u to vrijeme pisalo sve i svašta pri čemu su se zapravo najvažniji istiniti podaci zaobilazili i ne isticali. Važno je bilo da na deklaraciji piše da je struna najnovija, izrađena od najnovijih netom pronađenih kopolimera koji su zapravo i u to vrijeme bili stariji od trideset godina.

 
 Četiri karakteristike strune

No eksperimenti s primjesama s kojima je osnovna poliamidna struktura obogaćivana na kraju su rezultirali uistinu novom generacijom monofilnih struna. Nitko više nije obraćao pažnju na sastav i natpis 'monofil' i 'kopolimer' već su se počela gledati i tražiti neka druga svojstva. Tako su u prvi plan izbile najvažnije četiri karakteristike strune: memorija, otpornost na abraziju, nosivost i vidljivost.

Dakle, memorija strune je najjednostavnije rečeno sposobnost, odnosno, brzina oporavka nakon plastične deformacije. Tako će se strune s izraženom memorijom nakon dugog ležanja na kalemu, gužvanja ili istegnuća sporije vraćati u prvotno stanje. Nasuprot njima, strune bez memorije imaju sposobnost neusporedivo brže regeneracije od klasičnih najlonskih struna. Monofili bez memorije ne formiraju 'oprugu' nakon izbačaja, ali su zato kontre, pogotovo na većim daljinama, manje učinkovite.

Otpornost na abraziju je zapravo otpornost na habanje što se dobija ponajprije tako što jezgra strune bude izrađena od krutog polimera visoke nosivosti dok je vanjski sloj obložen mekanim polimerom niske memorije otpornim na abraziju. To se postiže koekstrudiranjem, odnosno mehaničkim spajanjem dva polimera.

Tako, primjerice, na tržištu često nalazimo strune obložene teflonom čime se postiže fina glatkoća i velika otpornost na abraziju.

No ta otpornost na habanje nažalost nije vječna što je najočitije na plivajućim strunama koje nakon nekog vremena ipak počnu tonuti. Razlog tome je u uklanjanju površinskog sloja koji je vodootporan. Nakon što se od upotrebe taj sloj 'obrisao' struna je počela piti vodu i tonuti.

Koliko će neka struna dugo biti otporna na habanje i koliko će dugo površinski sloj uistinu biti dovoljno jak, varira od proizvođača do proizvođača i tu na žalost ne pomaže ništa osim vlastitog iskustva što je katkad vrlo skup način informiranja.

 
Nosivost je jedna od najbitnijih karakteristika strune

Linearna nosivost istaknuta na europskim monofilima je dobivena testiranjem na posebnim strojevima i u praksi uglavnom odgovara podacima navedenim na deklaraciji. Naravno, kod jeftinijih struna za koje se nije sigurno tko ih točno proizvodi, promjer će sigurno varirati, a s njim i nosivost, zbog čega puno povjerenje poklanjamo samo strunama koje imaju oznaku 'EFTTA aproved' (EFTTA - European Fishing Tackle Trade Association) a što je garancija deklaracije.

Za razliku od europskih struna, odnosno deklaracijskih podataka na europskim strunama, američke strune istih promjera imaju nešto manju nosivost, za što su krivi čvorovi. Naime, Amerikanci svoje strune testiraju na suhom čvoru tako da je puna linearna nosivost tih struna ipak nešto veća od navedene.

Takav način testiranja je zapravo realniji od linearnog, jer nažalost, još uvijek ne postoji ribolovni sistem bez čvora, a što je zapravo uvijek najslabija ključna točka. A koji čvor koristiti i na koji ga način vezati da bi nosivost ostala barem približno ista, problem je s kojim ribolovci oduvijek muku muče.

Vidljivost, odnosno nevidljivost strune u prošlosti se rješavala uglavnom bojanjem u boje najbliže uvjetima koji vladaju pod morem što su mnogi proizvođači kao rješenje zadržali i danas. Tako se za ribolov u bistrim vodama koriste prozirno bijele strune, na tamnom dnu smeđe ili zelene, dok je svojevremeno DAM na tržište izbacio poznati Damylon, strunu pojasno toniranu različitim bojama čime se postizao efekt izlomljene niti. Naime, zbog različitih lomova svjetla, ribe svojim pogledom ne bi mogle strunu sagledati kao cjelinu, čime je stanovita nevidljivost ipak postignuta.

 
Gdje se koriste fluorokarbonske struke?

Ipak, pravi iskorak je zapravo postignut tek povezivanjem fluorokarbonskih elastomera čime je dobiven potpuno nov materijal popularno nazvan fluorokarbon.

Zahvaljujući svojoj strukturi ovaj materijal ima gotovo jednak koeficijent loma svjetlosti kao i more zbog čega je nakon potapanja gotovo nevidljiv.

Nažalost, stopostotni flurokarboni su u pravilu kruti, slabije nosivosti na čvoru što je unatoč svim suvremenim tehnološkim procesima obrade ostao neriješen problem.

Zato pored stopostotnih fluorokarbonskih struna na tržištu možemo naći i strune s oznakom fluorocarbon coated. Te su hibridne strune zahvaljujući najlonskoj jezgri nešto nosivije od običnih fluorokarbonskih struna, a zahvaljujući fluorokarbonskoj oblozi malo manje vidljive od običnih najlonskih monofila. Premda nisu nevidljive kao stopostotni fluorokarboni, primjenu nalaze pri lagano zamućenom moru, u noćnom ribolovu, ribolovu na riječnim ušćima ili u lovu riba koje nisu osjetljive na promjer i vidljivost strune.


 Nomex i Kevlar

U nastojanjima da monofilne strune učine nosivijima iznad granica koje postavljaju fizička ograničenja, tvrtka DuPont, ista ona koja je proizvela najlon, otkrila je 1961. godine vlakno koje je svojim karakteristikama iznenadilo i inženjerski tim koji ga je otkrio. Nazvali su ga Nomex i naravno nastavili istraživati što već nakon nekoliko godina rezultiralo otkrićem Kevlara. Naravno, i Nomex i Kevlar su zapravo samo zaštićeni trgovački nazivi dok je s obzirom na sastav riječ o aramidima ili aromatičnim poliamidima.

Odnos nosivosti ovih materijala je višestruko premašen u odnosu na visokolegirane čelike što je oduševilo prvenstveno vojnu industriju i centre za svemirska istraživanja.

A kad su ovi novi materijali nakon nekog vremena postali dostupni i običnim ribolovnim smrtnicima na tržištu su se pojavili pod novim imenima koja su bila izvedena od imena vlakana od kojih su zapravo bili napravljeni. Tako je najpoznatija upredenica od Dyneema vlakana, a za njom odmah i Spectra dok su neke upredenice izrađene od izvornog Kevlara poput primjerice Strenove upredenice Powerbraid.

Osnovne karakteristike upredenica su enormna nosivost u odnosu na presjek uz potpunu neistezljivost. Tako primjerice Gosenova upredenica od 0,216 milimetara ima linearnu nosivost od čak 14 kilograma.

Svoju su primjenu upredenice našle prvenstveno u ribolovnim tehnikama koje zahtijevaju daleke izbačaje, poput surf castinga, ili u tehnikama koje traže najneposredniji kontakt s lovinom, kao što je spinning ili bolentino.

Pa iako imaju cijeli niz prednosti, upredenice imaju i nekoliko ozbiljnih mana koje se ne mogu ignorirati.

 
Mane upredenica i kako su poboljšavane

Zbog neistezljivosti ovih struna i ostali pribor valja treba biti usklađen, odnosno prilagođen tom svojstvu da ne bi došlo do piljenja provodnika ili razbijanja mehanizma role.

Upredenice u pravilu drže loše na čvoru, pa se stoga u radu s njima trebaju primjenjivati samo provjereni čvorovi namijenjeni upredenicama. Također, kada se zamrse, najčešće se ne mogu odmrsiti već se moraju rezati.

I ma koliko bile nosive, upredenice su jako sklone oštećenjima zbog čega ih valja čuvati od kontakta s oštrim predmetima poput stijena, kao i otvorenog plamena s kojim mogu doći u kontakt prilikom spaljivanja krajeva kod formiranja nekih čvorova i montaža.

Da bi smanjili trenje, i povećali otpornost na abraziju. Mnogi proizvođači svoje upredenice oblažu parafinom ili nekim drugim 'kliznim' premazom koji je nažalost ipak kraćeg vijeka jer se prolaskom kroz provodnike vrlo brzo potroši i obriše.

I baš kao što je kod monofila došlo do spajanja polimera različitih karakteristika, tako je i kod upredenica moralo doći do poboljšanja vezanih prvenstveno uz presjek i mekoću silaska s kalema.

Naime, tanke upredenice, plosnatog presjeka su sklone usijecanju u vlastite namotaje na roli kao i piljenju provodnika i rollera na rolama. Osim toga pletenje i upredanje je relativno skup proces pa je zbog svega toga razvijen postupak spajanja nazvan Spectra Fusion kod kojega se prešana aramidna vlakna utapaju u mekani polimer. Na taj se način spajaju pozitivna svojstva oba materijala, neistezljivost i nosivost upredenice te mekoća i okrugli presjek koji s tipični za monofile. Ovakve su strune otporne na habanje pri čemu se nakon mršenja relativno lako razmrse.

A budući da ribolovna industrija, baš kao i sve ostale industrije na ovome svijetu nezaustavljivo svakodnevno hrle naprijed, teško je reći što je sljedeće što nas čeka. Možda kakva nevidljiva upredenica…

Važno je naglasiti da, Iako se brojni brendovi predstavljaju kao proizvođači struna niti jedan ribolovni brend to nije, barem ne u potpunosti. Vlakna od kojih se izrađuju strune proizvode tvrtke kao što su DuPont, BASF, Mitsubishi, Allied Signall, DSM ili Yao I Fabric Co. Ltd, dok ih ribolovni brendovi rijeđe dorađuju, a najčešće samo konfekcioniraju.


Emisija

Morske ćakule

Boris Bulić, većini 'morskih ljudi' poznat po svojim ribolovnim publikacijama vezanima uz more i ribolov, od knjiga, preko časopisa. Svaki petak u programu Radio Zadra od 11.15h govori o ribolovnim temama. Emisija je namijenjena svima koji se ribolovnim bave iz razonode, ali i profesionalcima.

Poslušajte u Slušaonici