Emisija 05.03.2020.

Emisija 05.03.2020.

Sanja Lovrenčić: "Skica za junakinju" Rijetkost je i blago imati na domaćoj pjesničkoj sceni osobu koja sustavno svojom poezijom razbija tvrdu racionalističko-logičku, pa i antropocentričnu paradigmu. Sve u poeziji Sanje Lovrenčić ima pravo govoriti, osim racionalnog ljudskog subjekta jer jedino njegov glas ne čujemo. Sve govori, kako nam pokazuju doživljaji cvjećarice i vrtlarice koja pokušava ostaviti "otiske prstiju u vodi", koja broji prozore u gradu ili je pred krunidbom, koja pokušava naći riječi kojima će kroz koru propasti do dubine mora, koja misli za sebe da je vulkan i slično. Ta junakinja se boji koncepta, kaže Lovrenčić, toliko ga se boji, dodajemo mi, da gradi posvemašnju suprotnost konceptu, i stvara pjesme-bujice svjesnih, nesvjesnih i podsvjesnih sadržaja, koji na trenutke maestralno urušavaju uobičajeno poimanje svijeta i čovjeka, toliko snažnom maštom stvarajući novi svijet, koji ima svoju, sasvim novu "logiku" i "filozofiju". Sanja Lovrenčić je posve jedinstven glas na našoj književnoj sceni, njezini su uvidi duboki iako naizgled samo zaigrani i zatočeni prejakom maštom. Ona, naime, sustavno re-kreira poznati, automatizirani svijet očuđujući ga u gotovo svakom stihu svojeg novog pjesničkog rukopisa. U formalnom smislu, to je najbliže pjesmama u prozi. Njezina junakinja, primjerice, mora "množiti rijeku", i pita se: "Što će mi šest potoka umjesto jedne rijeke" ili naređuje biljkama, kad ih ostavi: "Sad rastite same". Lovrenčić nekad ima poantu na kraju, ali češće nam je uskraćuje, jer i ona pripada nekakvoj postojećoj shemi stvari. U biti, riječ je o poeziji koja je toliko slobodna da i u čitatelju izaziva snažan osjećaj slobode, osjećaja da je sve nekako moguće, čak i ono najluđe, jer "ima metode u tom ludilu". Točnije rečeno, nije to ludilo, nego snaga suprotstavljanja dominantnoj paradigmi koja je centrirala čovjeka i "Cogito ergo sum". Sanjina bi junakinja rekla "Maštam, dakle jesam, ili još više nisam." Jer umjesto nje tu su biljke i životinje, i sva ta prelijepa stvarnost koju junakinja pomno klasificira, da bi izazvala pomutnju i zbrku u tom svijetu, ali to je pomutnja samo iz obzora tvrdog racionalnog tabora, kojim se ego distancira od svega što je "ne-ja". Sanjina junakinja pripada svijetu, neodjeljiva je od njega, ima je u svim pojavama, a ovoj poeziji ne manjka ni čistokrvnog supstrata "čudesnog". Kad, primjerice, kaže "I onda je napokon sišla do rijeke (...) no rijeka je stajala nepomično, naočigled se pretvarala u zemlju." Među najboljim pjesmama je ona naslovljena"Jasno i neosporivo", o sađenju mača u zemlju te zadnja pjesma rukopisa čije kratke stihove o junakinji ove lirike vrijedi čuti i na početku: "Sustavno se mimoilazi sa svojom sudbinom - jer zakon uzoraka tako zapovijeda/ pa ostaje bez sudbine/ okružena sve brojnijim skicama za samu sebe." (I.Matijašević)

O emisiji Poezija naglas

Poezija na glas na Trećem programu Hrvatskoga radija . .

Pročitaj više

Poezija naglas
Poezija naglas

HRT – HR 3 — Književnost

Poezija na glas na Trećem programu Hrvatskoga radija . .

Sljedeća emitiranja

Četvrtak, 09.04.2020. 22:03 - 22:30

Četvrtak, 16.04.2020. 22:03 - 22:30

Četvrtak, 23.04.2020. 22:03 - 22:30

Poslušajte