Vijesti koje se uvijek ponavljaju

Vijesti koje se uvijek ponavljaju

MIROSLAV MIĆANOVIĆ VIJESTI KOJE SE UVIJEK PONAVLJAJU Neobična je i drukčija poezija Miroslava Mićanovića, rođenog 1960., afirmiranog pjesnika koji za sobom ima mnogo objavljenih knjiga poezije i proze. Ali očito je, nagon za pisanjem tjera ga u novo pisanje, koje je ponekad samo sebi svrhom, koje je izraz stvaralačke energije, pa čak i onda kad se nema baš nešto bitno za reći. Pisanje je Mićanoviću strast, i izraz njegove ljubavi prema jeziku samom, i prema toj "ojezičenoj" zbilji. Kod Miroslava riječi su pomalo izgubile svoju sponu sa stvarima, one ne imenuju toliko stvari, stvarnost, koliko referiraju jedne na druge. Poznata je uzrečica "sve je tekst" , a Mićanović je često demonstrira. To znači da nema izvan jezika zbilje, to znači da je sve što vidimo, čujemo i uopće doživljavamo neki tekst. I to znači, kao treće, da je gotovo nevažno što ćemo iz tog "svijeta teksta" prenijeti u tekst pjesme. Nakon čitanja takve poezije ne možemo se oteti dojmu potpune arbitrarnosti ili proizvoljnosti odabranih sadržaja pjesme. Naime, motivi koji ulaze u pjesmu su slučajni, da slučajniji ne mogu biti. Žena s mobitelom u ruci šalje poruke, neki najlon na krovu zgrade se zatresao, druga žena u autobusu pita neka pitanja itd. Nije čudo da je rukopis novih Mićanovićevih pjesama nazvan "Vijesti koje se uvijek ponavljaju": ima u toj zarobljenosti ili utamničenosti jezikom i naznaka tragičnog, ili barem ispražnjenog "svijeta života". Ako je sve tekst, onda ništa nije tekst- mogli bismo odgovoriti pjesniku. Pristalice takvih poetika i pristalice teorije kaosa, kao i teorije da je sve na ovom svijetu potpuno slučajno - da sve može doći na mjesto izrečenoga i ne bi se dogodila nikakva semantička promjena - uživat će u ovim stihovima. U svakom slučaju, Mićanović je dosljedan samom sebi. Ponekad nam se čini da su sve pjesme nastale logikom apsurda koja samo niže stihove, ali onda odjednom proviri iz te praznine doživljajnoga, i proživljenoga, jedno jako očitovanje ljubavi prema jeziku samom, zadivljenost njegovom potentnošću, njegovom sposobnošću da baš sve pretvori u svoje znakovlje. O radosti pisanja, samog kreativnog čina, govori se na nekoliko mjesta: pjesnik, primjerice, kaže da "ekran bljeska, prepun znakova, slova i bjeline" i mi u tome prepoznajemo ushit stvaraoca pred sam čin upisivanja svojih slova na taj ekran. Na drugom mjestu pjesnik kaže "Jezik se širi kao živi leptir/ u stakleniku: od bilja do bilja". Ima u toj zanesenosti samim jezikom u Mićanovićevoj poeziji vrlo lijepih mjesta te bismo čak mogli ustvrditi da pjesnik ima fetiš svoje vrste, a to su jake sintagme. Kao kad, primjerice, kaže "disao je upravo tako/krvavo i meko": ili kad također jakom sintagmom završava pjesmu "Rijeka i brašno" :"Nešto je u njezinoj snazi/ bilo nepovratno, utješno i zdravo". Možda je u toj "ojezičenoj" zbilji utoliko sasvim logično doživjeti da grad najednom promijeni ime, ili da cijeli kvart , poput Zvijezde u Zagrebu, prestane postojati. Jezik je moćan, on je gotovo sveproždiruća neman, koja uporno odbija slušati zakon stvari i izvanjezične zbilje. On se sam zanosi sobom, svojim mogućnostima. Nasuprot relativnom siromaštvu svakodnevice, uvijek se nađe neki lijep stih, neka udarna sintagma ili neki jak uzvik kojim ćemo je popraviti, učiniti je bogatijom i veselijom ili naprosto je "ojezičiti", što kao malo tko u suvremenoj hrvatskoj poeziji, uvjerljivo i suvereno radi Miroslav Mićanović.

O emisiji Poezija naglas

Poezija na glas na Trećem programu Hrvatskoga radija . .

Pročitaj više

Poezija naglas
Poezija naglas

HRT – HR 3 — Književnost

Poezija na glas na Trećem programu Hrvatskoga radija . .

Sljedeća emitiranja

Četvrtak, 30.05.2019. 22:03 - 22:30

Četvrtak, 06.06.2019. 22:03 - 22:30

Poslušajte