Arhiva slušaonice - Poezija naglas

Četvrtak, 28.11.2019 22:03

Dinko Telećan - Dovoljni razlozi

Dinko Telećan: Dovoljni razlozi Koji su dovoljni razlozi za poeziju, to je ono što ispituje suvremeni hrvatski pjesnik Dinko Telećan, rođen 1974. Njegove pjesme nisu raskošne, ne bujaju slikama niti metaforama, nema kod njih izrazite plime, nadahnuća ili bilo čega od karakteristika tzv. "jake subjektivne" poezije. Njegov izričaj ipak plijeni našu pozornost jer je to poezija nastala iz oskudice, u kojoj se razmišljanjem našlo dovoljno razloga za ispisivanje nje. Pjesnik je to za kojeg znamo da voli skromnost, tišinu, da umjesto bitka bira ne-bitak, da umjesto prisutnosti i aktivnosti bira distanciranost i kontemplaciju. Telećan je prije svega u potrazi za mudrošću, i nalazi je, ponekad sam, a ponekad u razgovoru s nekim izmišljenim ili stvarnim duhovnim učiteljem. Ipak, dojam je ove poezije da taj lirski glas nije zavodljiv, a nije ni spektakularno autentičan te da zbog toga teško probija svoju put do naših ušiju. To je, međutim, samo prvi dojam. Naime, nakon nekoliko uzastopnih čitanje Telećanove poezije, glas postaje čujniji. To je tih glas, miran prosvjed protiv svijeta, to je suspregnuta emocija te zauzdana i vrlo poštovana forma. Formalno, pjesme nekad naginju i rimi, i još nekim svojim elementima podsjećaju na tradicionalnu poeziju, odnosno na poeziju kakva se nekoć čitala i pisala. Dinko Telećan nam tako zvuči zbog njegove filozofičnosti, zbog potrebe da slike iz stvarnosti uzdigne na razinu simbola, kao primjerice u pjesmi o kapljama voska iz voštanice. Najljepše su mu pjesme u kojima popušta kontrola nad materijalom, u kojima empirijska zbilja "pogodi" na neki način pjesnika te mu u tim trenucima zaprijeti naglo zaljubljivanje u neku ljepotu kao u pjesmi "Cordoba", ili mu zaprijeti silazak s uma. To su trenuci u kojima nam se izrazito kontrolirani pjesnik Telećan najviše sviđa, tim više što su te najave mogućeg kraja kontrole života vrlo uspjelo pjesnički provedene. Telećan, naime, svoja pjesnička očuđenja servira "hladno", kao kad primjerice u savršenoj mirnoći kaže da će "praznina ostati u cipelama, na polici, na dlanu/ čekat će na ulazak u žarulju". Kao motivi ove poezije često se javljaju jezero, more, voda, plivanje, i cvrčci, i ukupna atmosfera ljeta. Svjestan vlastite misaonosti i hipertrofiranosti razmišljanja, pjesnik sam kaže da "suhim biljkama misli" treba voda, odnosno "da treba natopiti more suhoće". "Istota", "Tlost" (pjesma o tlu), naslovi su pjesama koji jasno govore da iz raznolikosti iskustva Telećan bježi u imenicu, i to apstraktnu, kojom pokušava podčiniti iskustveni kaos, pokušava biti mudar i nešto zaključiti o svijetu koji ga okružuje. Međutim, umjesto spoznaje, sve što dobivamo su najave da će se pjesnik možda "polako zaljubiti u bestidnu gromadu ljepote" ili da će "od sreće pomahnitati". Na trenutke on uspijeva stvoriti, kako kaže, "sitnu iskru sred astrala". Duhovan i misaon pjesnik, ipak, na kraju se odlučuje za ništinu, nebitak, za skromnost postojanja i za ljubav prema praznini, s kojom je i započeo svoj novi rukopis, a nastavio ga stihovima poput ovog: "O kako me divno nema". Urednica: Irena Matijašević)

Četvrtak, 21.11.2019 22:03

Ivana Buljan Legati: Dover

Ivana Buljan Legati: "Dover" Stihove Ivane Buljan Legati u rukopisu pjesama pod naslovom "Dover" povezuje metafora vode- kao nečega nezaustavljivog, životnog vira i izvira, ali i isparivog, sklonog nestajanju, što čovjeka plaši i otrežnjava zbog njegove sveprisutne oholosti. Njezina je pjesnička građa od levitiranja i sublimiranja, otklona i zaklona, odustajanja i priklanjanja. Ona suprotstavlja tajne iskona i običnoga, svega što nas neprestano tjera da se zapitamo u kakvom to isprogramiranom, lažnom svemiru živimo. "U dirljivom omjeru ljubavi i brige/Ti bi konačno mogao riješiti svoju nesanicu/ Ja bih se ozbiljnije posvetila održavanju života/ Jer to znam/ Bolje od ijednog pada s vrha predvečerja/ Ovako ništa", kaže Ivana Buljan Legati. Njezin tjelesni i bestjelesni smisao, onaj ranjivi, ali i onaj goropadni, jest u vodi i svim njezinim manifestacijama. Razvidno je to i iz naslova kojima jasno omeđuje, ali i širi u svim smjerovima svoj poetski svijet. Dover - to stjecište, luka ali i "dover" kao "dwfr" u staroengleskom, voda, tekućina koja, kad to želi, ima svoj oblik, ali teži rasplinuću, onom nevidljivom, što samo slutimo ili drugi o nama slute. Poezija je to koja ogoljuje i zakriva, poezija duhovne i ljubavne potrage, nedostajanja i nestajanja, bjegova i vraćanja - u jednu točku, u sebe, u tijelo i duh iz kojega/kojih sve počinje, ili je to samo varka i sve se taloži i skuplja u mulj, u blato. Suvremeni je svijet osakaćen, odstranjeni su mu dijelovi važni za sklad, ravnotežu, dijalog - ili, jednostavno, za snove. "Oh, snaga glasova/ oh predodžbe najvišeg mjesta/ mnoga, tuđa, druga, mnoga, mnogi/ sustanari u manjku vremena", zaključuje pjesnikinja Ivana Buljan Legati. (Ivan Herceg)

Četvrtak, 14.11.2019 22:03

Ana Brnardić - Vuk i breza

ANA BRNARDIĆ: "VUK I BREZA" Uvodna bilješka: Dorta Jagić Pred nama je rukopis poezije autorice koju znamo kao jedan od najmoćnijih glasova suvremenoga hrvatskoga pjesništva. Svaka nova zbirka poezije Ane Brnardić za književnost veliki je događaj, iz više razloga. Beskrajno inventivnom imaginacijom te od prve knjige dosljednom provedbom tema i motiva na takorekuć onirički hipnotičan, duboko ambijentalan način, Brnardić se u svakoj novoj zbirci ovjerovljuje kao pjesnikinja prirode. Pedantna arhitektica raskošnih pjesničkih vrtova. Njezina se poezija može usporediti s ishodištem koje sebe i svoj razvoj pisanjem spoznaje te razdvaja bića i stanja, kao što kaže stih pjesme Enigma "Ljubljeni prsti, koji odvajaju čistu zimu od povijesti." Eteričnost i toplina njezina kazivanja prirode i tajni životinjskih bića uvijek zahvaća u igru naoko neobičnih spojeva i slutnji puno logičnijeg svijeta iza površine ovog varavoga vidljivoga te danosti iskustva. Primjerice, od početka zbirke, u prvome ciklusu Drveće svjedočimo samorazumljivosti simbioze stabla i majčinstva. Iako je ta tendencija odmaka od urbanoga, društvenoga i praksa spektakularizacije prirode, točnije slavlje rafinirane, a mjestimice silno duhovite biofilne lirike u rukopisu zbirke "Vuk i breza" i dalje prisutna, možda se ponajprije čuje čista i posve slobodna pjesnička glazba. Analizama i bilo kakvim mjerenjima posve izmičuća. Ne radi se o samom ritmu ove poezije, već o beskraju milozvučja tih elegantno građenih, lijepo složenih pjesničkih rečenica i figura. Čitanjem dolazimo do neslućenih harmonija, tonova i ljestvica koje otkrivaju neki čisti i drevni šum iza emocije, te evociraju neke meke, lelujave epifanije ili blještave spoznaje koje nastaju minutu ili dan nakon čitanja pjesama. Naime, u nizovima pomno izbalansiranih pjesničkih iskaza, istraga i ispovijedi, u rađanju lanca asocijacija, lako se uviđa da je autorica vična onom svemu prethodećem, primordijalnom jeziku glazbe. Tom jeziku prvoga uvida i utjehe. Jeziku koji je - na koncu - prvi, najdublji jezik istine i - jasno - istine kao poezije. Jer, sjetimo se, poezija je čista glazba jezika. Osim što je istančana portretistica vanjskih i nutarnjih pejzaža, Ana Brnardić posjeduje jedinstven talent da nas kroz svoje stihove uči slušanju one teško uhvatljive, najprobranije glazbe koja nastaje spojem strasti prema mogućnostima, atrakcijama jezika i praksi muziciranja. Ana Brnardić i dalje suvereno vlada fascinantnom bajkovitom slikom, ali metaforom koja nije napadna; samo je do puknuća, do zadnjih granica začudna. Radi se o urođenoj gipkosti kretanja po divljoj, grbavoj plohi sveukupnosti bića i stvari, o akrobatici koja izvodi čuda na trapezu jezika. I stoga joj od srca vjerujemo kad nam se iskazuje u pjesmi Motor - "Umjesto nogu i glave imam fenomenalne motore/ na pogon od cvijeća." I ta je cvjetna glava ono što svi mi, njeni vjerni čitatelji volimo kod njezine poetike. Uvjerenje u spektakl i moć noći u vlatima trave, u glazbi, šumi i kraljevanju ptica. (Dorta Jagić)

Poezija naglas
Poezija naglas

HRT – HR 3 — Književnost

Poezija na glas na Trećem programu Hrvatskoga radija . .

Najave

Poezija naglas

Četvrtak, 12.12.2019. 22:03 - 22:30

Čitamo poeziju suvremene hrvatske pjesnikinje Olje Savičević-Ivančević.

Sve najave
Poslušajte

Dinko Telećan - Dovoljni razlozi
Četvrtak, 28.11.2019 22:03

Ivana Buljan Legati: Dover
Četvrtak, 21.11.2019 22:03

Ana Brnardić - Vuk i breza
Četvrtak, 14.11.2019 22:03