Arhiva slušaonice - Radio drama

L. N. Tolstoj: Ana Karenjina - zašto

Što je prethodilo odluci o samoubojstvu Ane Karenjine? Kako i zašto je tu odluku donijela? Ulomak iz jednog od najvećih romana svjetske književnosti (od 23. do 31. poglavlja) dao nam je materijal za radio dramu baziranu na mislima glavne junakinje pred smrt i njezinom iskrzanom sjećanju na sve ono što je tome prethodilo. Psihogram Ane Arkadjevne Karenjine otvara duboke procijepe nastale radi nesigurnosti u ljubav voljenog muškarca, otpora prema malograđanskom poimanju forme i potraga za pozicijom ženske slobode. Totalno rastrojstvo koje joj se događa i odnosi je pod točkove vlaka završava u njezinim mislima bolnom spoznajom da ovakav odlazak iz života također nema smisla.

Ivan Bakmaz: Vjerodostojni doživljaji sa psima

U žanrovskom amalgamu nadrealne ludističke bajke i metafore o posljedicama ljudske ravnodušnosti svijet je podijeljen na pse i ljude, a ljudi opet na one kojima psi znače puno više od ljudi i na one kojima psi kao i ljudi ne znače baš – ništa. Prateći glavno lice, gospodina Fabijana, koji spada u posljednju kategoriju, i koji će svoju usamljenost utopiti u bračni odnos s gospođicom Tratinčicom, a ona pak svoju usamljenost utapa u odnos s kujicom Herkulicom, Bakmazovi svjetovi se prepliću do tragičnih razmjera.

Vladan Desnica: Pronalazak Athanatika

Radio drama nastala na osnovu "nedovršenog romana" Vladana Desnice, a skiciranog u jednom od poglavlja "Proljeće Ivana Galeba". Desničina fantastika počinje utopijskom pretpostavkom da je moguće stvoriti lijek protiv smrti da bi se postupeno pretvorila u distopijski košmar u kojem se zemlja u kojoj je lijek stvoren raspada zbog tog istog pronalaska. Dramatizacija mlade Maje Ležaić promijenila je okolnosti razgovora dva glavna lica (koji ustvari prepričavaju i debatiraju o budućem fantastičnom romanu o Athanatku) i iz kavane ga prenijela pred vrata liječničke ordinacije. Redateljica Jamnicky ostvarila je dojmljivu suradnju s ton majstorom H. Hanzecom, glazbenom urednicom F. Meštrović i glumačkom ekipom predvođenom Franom Maškovićem.

Eugene Ionesco: Nosorog

U provincijskom gradiću ljudi su zahvaćeni nepoznatom epidemijom koja ih pretvara u – nosoroge. Apsurdna situacija ubrzo postaje metafora o konformizmu koji, brišući granice dobra i zla, stvara plodno tlo za nastanak totalitarizma. Ionesco je teatar apsurda u ovom slučaju koristio kao alat kojim je ispisao duboko društveno angažiran komad (napisan i igran 1959.) koji i danas probija kazališnu, a u našem slučaju, radiofonsku rampu, te uzbuđuje, postavlja pitanja, tjera na razmišljanje, zasmijava, straši, i u kojem se na kraju prepoznajemo!

Ivana Šojat: Ruke Azazelove

Pripovijetka Ivane Šojat u prilagodbi redatelja Petra Vujačića dobila je u radijskom mediju specifičnu formu. Priča o osamljenom opernom korepetitoru Slavku koji uz svoju posesivnu majku, opernu pjevačicu, izgubi put kroz vlastiti život, radiofonskim postupkom postaje unutrašnji labirint u kojem su svi likovi, ustvari, glasovi u njegovoj glavi. No, bez obzira na ovo „pounutrenje“ i odustajanje od vremenske linearnosti priča Ivane Šojat prisutna je u svim fabulativnim, dramskim i simboličkim elementima. Izlaz kako u priči, tako i u ovoj radijskoj verziji put je glavnog lica (igra ga Goran Grgić) u definitivnu samoću.

K. Gibran: PROROK

Na obali mora stoji čovjek i čeka brod koji će ga vratiti u domovinu. Brod se pojavljuje, a on svoj odlazak objavljuje ljudima s kojima je dijelio život dugi niz godina. Želio bi im nešto ostaviti, nešto darovati, ali mu se čini da ne posjeduje ništa. Ljudi se okupljaju oko njega, i postavljaju pitanja o ljubavi, braku, djeci, prijateljstvu, radu. Njegov dar njima bit će božanski nadahnuta mudrost.

E. Lessing: NATHAN MUDRI

Drama njemačkog dramaturga, teoretičara umjetnosti i prosvjetitelja iz 18. stoljeća, Gottholda Ephraima Lessinga, zbiva se u doba križarskih ratova. Radnja je smještena u Jeruzalem, te problematizira život ljudi tri vjere u nemirnim, ratnim vremenima. Nathan je, za naše prilike, bajka s neizbježnim sretnim krajem, ali bajka koju danas možemo osvješćivati kao cilj prema kojem treba ići, ako želimo da moderna civilizacija ima svoj plemeniti i smisleni nastavak.

Ranko Marinković: Kokoš (iz Kiklopa)

Drugi dio radijske dramatizacije Marinkovićeva "Kiklopa" bavi se središnjim dijelom romana u kojem je glavno lice, Melkior Tresić, mobiliziran. (U ovom ga dijelu glumi Adrian Pezdirc.) Stvarnost vojarne, a poslije vojne bolnice, vibrira između brutalnosti vojne hijerarhije, okrutnog smijeha i nijeme prisutnosti ratne nemani koju Melkior doživljava kao jednookog gorostata – Polifema.

Ranko Marinković: Paralelnik (iz Kiklopa)

Radijska adaptacija podijelila je Ranka Marinkovića onako kako njegova struktura sugerira, na tri dijela. No, svaki dio je cjelina za sebe i u svakom dijelu Melkiora Tresića, glavno lice romana, igra drugi glumac. Tri dramatizacije potpisuju tri dramaturginje, dok je redateljski Mislava Brečića zajednički za sva tri dijela. Dramatizacija prvog dijela bilježi mentalnu sinusoidu Melkiora Tresića (Ozren Grabarić) koji lutajući ulicama, trapeći tijelo, trošeći dvije vrste ljubavi i boraveći u zagrebačkim kavanama paralelno živi buran, unutarnji život. Strah posijan od ratne nemani metastazira u glavnom junaku, pa su njegove misli i susreti labavo povezani segmenti.

Ranko Marinković: Oko Božje

RADIO SCENA - IZLOG DRAMSKOG PROGRAMA (18,05 - 18,55) Ranko Marinković: OKO BOŽJE Redatelj: Dejan Šorak; dramatizatorica i urednica: Lada Martinac Kralj; ton majstor: Tomislav Šamec. Glume: Siniša Popović, Alen Šalinović, Antonijo Franić, Špiro Guberina, Kruno Šarić, Nadežda Perišić Radović. Premijerno emitirano: 21. 09. 2013. Bez obzira što je drugi svjetski rat, to jest - talijanska okupacija Dalmacije, povijesni okvir u kojem se pripovijest „Oko Božje\ldblquote plete, njezinu privlačnost i poslije više od 60 godina od tiskanja (1949.) čini marinkovićevsko „oko\ldblquote i način na koji ono promatra malomještanski otočki svijet: ironično osjenčena lica, umorne kale, ljudske prijetvornosti koje izranjaju u „osjetljivim\ldblquote vremenima. Osnovu pripovijetke čini velika i dijaloški razrađena scena između prijatelja iz mladosti od kojih jedan, don Silvestar, traži partnera u borbi za obranu mjesta od komunističke i „partiđanske\ldblquote napasti, a drugi, urar i izumitelj, Frane Mandalin, mogućnost da popravi sat na starom zvoniku, te smiješno nadmudrivanje koje iz toga proiziđe. Zanimljivo je napomenuti da se oba glavna lica (kao i neka sporedna) pojavljuju i u drugim Rankovim novelama iz tog perioda („Ni braća, ni rođaci\ldblquote , „Sokratovo poniženje\ldblquote , „Samotni život tvoj\ldblquote ), pa je dramatizacija to uzela u obzir šireći i razvijajući određene motive. Jedan od njih je i onaj motiv otočkog intelektualca koji je u našoj radijskoj inačici ujedno pisac pripovijesti koja se upravo zbiva.

August Strindberg: Kristina

Strindbergova povijesna drama o švedskoj kraljici Kristini (17. stoljeće) bazirana je na povijesnim činjenicama, ali i pretpostavkama o uzrocima njezine abdikacije, inače prve europske abdikacije. Politički thrill prožima fabulativni konstrukt drame, a odnosi kojima je u centru neka vrst antijunakinje psihološku slojevitost. Kristina je dramsko lice raspeto između uloge vladara i uloge žene koja po prvi puta spoznaje ljubav; njezina je narav lakomislena, ali i manipulativna, mizoginična ali i sklona filozofskom promišljanju, kreativna ali i djetinjasta. Sve je to Strindberg upotrijebio za svoju opsesivnu potrebu analiziranja ženske psihe i muško-ženskih odnosa.

Natalija Manojlović: Sjedalo uz prozor

Duhovit, spretan i mudar tekst Natalije Manojlović niz je sudarajućih fragmenata životnih situacija u neurotičnom gradskom danu. No, prizori se nižu autoreferencijalnim principom – istovremeno su dijelovi tobožnje radio drame i stvarnosti. Igra koja iz toga proizlazi je zabavno – ironična, a usložnjava se prema kraju kad se uspostavlja tema izgubljenosti života među nizovima podataka zapisanim u paralelnoj stvarnosti kompjuterske tehnologije, medija ili pak u vlastitoj memoriji nagrizloj fobijama, neurozama ili bespotrebnom užurbanošću. Autorica i redateljica Natalija Manojlović do sada se već afirmirala kao zanimljiv kazališni autor. Scensko iskustvo proizašlo je iz njezina bavljenja plesom, koreografijom i scenskim pokretom. U sad već mnogim scenskim projektima znala se pojavljivati i kao autorica teksta, što je i ovdje sretan i zanimljiv slučaj. Diplomi iz psihologije nedavno je pridružila i diplomu iz kazališne režije na zagrebačkoj ADU.

Sonja Krivokapić: Dva su sa sirom

Dva duga solilokvija pripadaju paru s dugim bračnim stažom. Trenutak je za preispitivanje zajedništva, ali i vlastitih identiteta. Trivijalnost svakodnevice im ne pomaže, a protok novca je sve skromniji. Mlada spisateljica Sonja Krivokapić napisala je duhovito-gorak ljubavni psihogram u kojem je osjećaj za psihološki apsurd pronicljiv i izvan sterotipa, a preporučljiv za radijski medij.

Emil Zola: Therese Raquin

Emile Zola 15-og travnja 1869 piše cinički odgovor velikom broju onih koji su ga napali zbog "nečistoće i smrada" romana "Therese Raquin". U svojem odgovoru objašnjava psihološke uvjetovanosti koje su glavna lica povela od strasti prema zločinu i završila se u samokažnjavanju, te poetska načela skupine naturalističkih pisaca kojima on "ima čast pripadati". Danas, u vremenu u kojem se i novinarstvo i umjetnost (film, pogotovo) napajaju svim mogućim vrstama zločinstava Zolina "Theresa Raquin" nas ne može ni uzbuditi ni fascinirati, ali može onaj sloj djela koji minuciozno secira labirint ljudske duše i pronalazi jezgro slabosti i nadnaravne snage u glavnim licima oko kojih se plete fabula. Čvrsto dramsko jezgro romana svojevremeno je ponukalo i samoga Zolu da od svojega romana napiše dramu, no mi smo se u ovom radijskom povodu okrenuli romanu i napravili dramaturšku tapiseriju narativnog i dramskog, te od lica napravili i pripovjedače i aktere.

Henri Barbusse: Pisma supruzi

Henri Barbusse, na početku rata, 1914 godine, ima reputaciju pisca i urednika, star je 41 godinu i deklarirani pacifist koji ipak odlazi u rat smatrajući da mu je dužnost braniti francusku domovinu. Dok se bori na prvoj liniji ili radi u pozadini, u sanitetu, piše neprestance pisma supruzi, fotografira i piše prozu koju postupno uobličava u romanesknu građu. Smatra da je arhiviranje ratne strahote način borbe protiv svih budućih ratova. No, u svemu tome dolazi i do duboke spoznaje o ljudskoj gluposti koja će vrlo vjerojatno već za „dvadesetak godina“ dovesti do nove svjetske klaonice, te prokazuje nacionalizam kao put koji vodi tome.

PISMA SUPRUZI

Baba ili idijot

Sonja Krivokapić: Dva su sa sirom

Dva duga solilokvija pripadaju paru s dugim bračnim stažom. Trenutak je za preispitivanje zajedništva, ali i vlastitih identiteta. Trivijalnost svakodnevice im ne pomaže, a protok novca je sve skromniji. Mlada spisateljica Sonja Krivokapić napisala je duhovito-gorak ljubavni psihogram u kojem je osjećaj za psihološki apsurd pronicljiv i izvan sterotipa, a preporučljiv za radijski medij. radijski medij