Dramski program Hrvatskoga radija kao scena mladih dramatičara

Dok se kazališta premišljaju hoće li neki od tekstova mladih dramatičara uopće staviti na repertoar, Dramski program Hrvatskoga radija nastavlja biti njihovo utočište i prva javna scena na kojoj mogu čuti vlastiti rad. Uz Espija Tomičića, posljednjih godina Dramski program Hrvatskoga radija sustavno na repertoar stavlja i realizira autorske tekstove i dramatizacije i drugih mladih dramaturga (Dina Vukelić, Kristina Kegljen, Maja Ležaić, Patrik Gregurec i drugi) ohrabrujući čitavu scenu mladih ljudi na putu ostvarivanja sebe i svoje autorske samosovojnosti.

U terminu emisije Radio drama tako emitiramo reprizu teksta mladog dramatičara Espija Tomičića „Nemoj zaboraviti pokriti stopala “ za koji je redateljica Hana Veček nagrađena  2020 godine nagradom UDUHa. Istovremeno, dok ponovno slušamo ovo, u svakom smislu sugestivno radiodramsko ostvarenje, u uobičajenom terminu emisije Radio drama (ili u Slušaonici, urednica: Lada Martinac Kralj) privodi se kraju i rad na posljednjem Tomičićevom teksu “Your love is king“. I u ovom slučaju riječ je monoradiodrami koju interpretira mladi glumac Domagoj Ivanković, a potpisuje isti autorski tim kao u slučaju „Stopala“. 

„Ne zaboravi pokriti stopala“ osim na redateljskom nervu Hane Veček počiva na vrhunskoj glumačkoj interpretaciji Rakana Rushaidata, te udjelu sigurne ruke ton majstora Tomislav Šameca i autorstvu skladatelja Marka Lucijana Hraščaneca. Sve to uvelike je pridonijelo umjetničkom oblikovanju teksta u mediju koji originalno nije bio namijenjen radiju već kazališnoj izvedbi.

Za iskustvo režiranja na Tomičićevim tekstovima redateljica Hana Veček kaže: „Espi uvijek u svojim tekstovima diše. I trči, unutar sebe samog. Trči, pokušavajući pobjeći od smrti oca, od bolesti majke, od napadaja panike, od praznine, od besparice, od užasa… Trči, a onda stane. Stane i duboko udahne, pa izdahne. I pogleda u zvijer. Priđe joj i sjedne pored nje, pa pokuša razumjeti njeno nesuvislo zavijanje. I uvijek barem nazre ljudskost u njoj, uvijek prepozna tuđu bol. I zamoli zvijer za oprost. Čudno je i teško režirati Espija. U trbuhu mi je uvijek osjećaj kao nakon snažnog udarca. Puno plačem i molim urednicu za dodatne termine. Teško mi je gledati u zvijer. I još nisam naučila zatražiti je da mi oprosti. Ali učim. Jedva čekam njegov sljedeći tekst i novu muku.”