Poezija naglas

Posljednje emisije

Četvrtak, 21.10.2021 22:03

Emisija 21.10.2021.

Ivan Babić: Povijest oblaka Nostalgiji za mladošću i svojevrsnoj zaokupljenosti protjecanjem vremena, svim procesima starenja i-ili sazrijevanja, kojima je izloženo sve što živi na zemlji, suprotstavljena je vječnost - utjelovljena u novoj poeziji Ivana Babića - u oblacima. "Meka i neuhvatljiva bit" oblaka, kako kaže pjesnik, stoji iznad ove poezije, kao cilj, krajnje odredište, kao sugovornik i kao utjeha. Temeljna pjesma naslovljena "Doba prvih oblaka" najjasnije iskazuje žal za mladošću, "jer niti vrijeme / niti riječi/ nisu ono/ što su bili/ u doba mojih/ prvih oblaka". Na drugom mjestu pjesnik kaže "Oblaci naši/ dok nebom plove/ ko sitne zvijeri/ motre i love/ sve naše varke il strahove". Oblaci postaju i "otočja između zvijezda", "predziđa kumovske slame" i tako redom niže Babić opise oblaka, u jakim i originalnim slikama. Babić pripada refleksivnim pjesnicima, nema kod njega puno mjesta sentimentu, a niti emociji. Pjesma je svojevrsna kontemplacija, dotiče se nekih poznatih mjesta iz filozofske tradicije, ali se i opušta, u drugom dijelu rukopisa, kako sam kaže "lakim rimama". Najuspjelije su mu pjesme u kojima se, sadržajno, ne oslanja ni na jednu tradiciju mišljenja, a u formalnom smislu, kad ne rimuje stihove. Primjerice, vrhunci ove poezije nalaze se na mjestima poput ovoga: "Tvoja krv/nebeska sol/ sipi s oblaka". Ili kako kaže Babić, u nastavku iste pjesme: "Otvorio sam sve oluke/podmetnuo sve/ bačve i čekam/ modrost da se oplazmi/ svjetlost da se mineralizira." Zbog takvih mjesta vrijedi čitati Ivana Babića, pjesnika koji voli mudrost, možda nesuđenog filozofa, a svakako pjesnika, koji pročitano i doživljeno spaja u jedinstven događaj, uvijek s naznakom metafizike oblaka, u ovom slučaju, s konceptom gledanja u vis, daleko od tzv stvarnosti. U autopoetičkom iskazu kojega nam je podario ovaj pjesnik stoji: "Jer ja sam kompas/ što noću pokazuje ka sjeverojugu/ ja sam igla/ koja ispušta nit i razmata dugu/ na tektonskoj ploči pjesme."

Četvrtak, 14.10.2021 22:03

Emisija 14.10.2021.

Nick Cave: Stihovi zapisani na vrećicama za mučninu U sedamdeset i nešto više godina povijesti rock & rolla prilično su rijetke knjige koje govore o glazbenim turnejama pojedinih rock sastava, i još rjeđe o turnejama pojedinaca- pjevača ili glazbenika. Nekoliko desetljeća za jednu od ponajboljih knjiga takve tematike, a koja na iznimno zanimljiv i svjež način svjedoči o jednoj od najpoznatijih turneja u povijesti rock glazbe smatrana je knjiga Sama Sheparda Kotrljajuća grmljavina: putni dnevnik s turneje BobaDylana objavljena 1977. Zapravo, Shepardova knjiga predstavlja njegov dnevnik s istoimene turneje koja se održala u jesen 1975., a mnogi glazbenici, književni i glazbeni kritičari, ali i književnici, i dan-danas, više od četrdeset godina nakon njezina objavljivanja, smatraju je najboljom knjigom-dokumentom o životu rock glazbenika na koncertnoj turneji. Ovoj doista iznimnoj knjizi pridružila se, ne tako davno, još jedna knjiga-svjedočanstvo, zapravo zbirka pjesama i lirskih zapisa o sjevernoameričkoj turneji Nicka Cavea iz 2014. Tijekom te turneje Nick Cave i njegov sastav održali su koncerte u dvadeset i dva grada u Sjedinjenim Državama i Kanadi, a sve je započelo na dugom, interkontinentalnom letu kada je Cave posve slučajno počeo bilježiti svoje misli na vrećici za mučninu jer pri sebi nije imao bilježnicu. Tako je nastala zbirka Pjesme zapisane navrećicama za mučninu, jedno od najupečatljivijih svjedočanstava o životu rock glazbenika na turneji,ali i o razdvojenosti od voljene žene, o dojmovima iz gradova u kojima su svirali, dopunjujući svoja lucidna zapažanja citatima iz Biblije, stihovima pjesnika čije je zbirke nosio sa sobom (John Berryman, Allen Ginsberg, Patti Smith) ili se prisjećao njihovih djela (Leonard Cohen, Lou Reed, Bryan Ferry) itd. U ovom slučaju Nick Cave je kronološkim redom slijedio tijek zbivanja (to jest putovanja iz grada u grad u kojem su on i sastav održali koncerte) i jednostavno je zapisivao najdojmljivije trenutke iz određenog mjesta uz osobne opaske, ali je, isto tako, budući da je gotovo sve vrijeme bio očito nadahnut, pisao nove pjesme i uživao u njihovu stvaranju. Nick Cave (rođen 22. rujna 1957. umjestu Warracknabeal, u Australiji) jedan je od najutjecajnijih živućih rock glazbenika ali i svestrani umjetnik, a kao književnik i pjesnik najbolje je poznat po svojim romanima I magarica ugleda anđela i Smrt Bunnya Munroa, i zbirkama poezije King Ink I i II, također i po suradnji s kultnim filmskim režiserom Wimom Wendersom u filmovima Nebo nad Berlinom, Do kraja svijeta, Daleko, a tako blizu!, Palermo Shooting. Poezija Nicka Cavea iz zbirke Pjesme zapisane navrećicama za mučninu predstavlja mješavinu smione maštovitosti, zagonetnosti i jednostavne, dnevne faktografije, ali koja površnom čitatelju nerado otkriva svoje dublje značenje, a koje se prenosi iz grada u grad, iz pjesme u pjesmu sve do samog završetka turneje. Nick Cave mračni bard rocka i jedna od najutjecajnijih ličnosti suvremene rock glazbe ali i književnosti, u zbirci Pjesme zapisane navrećicama za mučninu još jednom potvrđuje i obogaćuje svu raskoš svojih raznorodnih talenata. Nick Cave se ovom zbirkom pridružio odabranom društvu ikona rock & roll kulture i sjajnim pjesnicima poput Jima Morrisona, Patti Smith, Leonarda Cohena ili Boba Dylana koji su svoju darovitost podjednako dobro iskazali pred mikrofonom i pred pisaćim stolom. (VOJO ŠINDOLIĆ)

Četvrtak, 07.10.2021 22:03

Emisija 07.10.2021.

DARIJA ŽILIĆ: "Prsti i prerije" Razlog relativne hermetičnosti nove poezije Darije Žilić, inače dobitnice književne nagrade "Kiklop" za najbolju pjesničku knjigu 2011. godine, jest količina nesvjesnog u slikama, i naracijama. To istodobno pjesmama daje svježinu jer Žilić u svom relativno nedogađajnom svijetu bilježi sitne pomake u svojim razmišljanjima i meditacijama, o smrti, životu, i Njemu, značajnom muškom liku. Formalno je riječ o pripovjednoj poeziji, kad ne bi bilo tih slika izvučenih iz dubine neke bujne podsvijesti. One se manifestiraju metaforama, a najčešće se pojavljuju na kraju pjesme, jakim poantama, iz čega se osjeća da Žilić piše krajnje spontano, slijedeći prvu misao, i ne prepravljajući je puno nakon toga. Taj stvaralački postupak ostaje zabilježen u tekstu, i svaka pjesma "radi", svaka ima svoj mikrosvijet, koji se dobrim poantiranjem zaokruži i umukne s krajem pjesme. Čini nam se da bi Žilić od svega mogla napraviti pjesmu, toliko je jak i neobičan taj autorski glas. Pjesnikinja je senzualna: bilježi boje, mirise, spominje piće, koje pije, a to je kava s cimetom. Ta ispijanja kave ili čaja, uz misli koje dolaze, su srž ovih kontemplativnih pjesama. Mogli bismo ih nazvati i strujama svijesti, ili poluautomatskim pismom. Možda su formalno najbliže unutrašnjim monolozima. Pjesnikinja se slabo otvara, iz ih pjesama ne saznajemo gotovo ništa o njoj. Rekli bismo, Žilić skriva svoj život, a opet ga izlaže, ali u onim svečanim trenucima, kad kako kaže, osjeća mir. Osim mira, spominje i spokoj i ushit, nad samim činom pisanja, činom kojim se uzdiže iznad svakodnevlja, i ulazi u donekle posvećen prostor Riječi. Ova pjesnikinja se ne razmeće znanjem, iako ga ima, ne prepričava svoje emocije, osim ponekad straha, i priznaje u jednoj pjesmi, da se više ne boji. Tijekom čitanja poezije Darije Žilić pokušavamo je otvoriti, doprijeti do ispod kože lirskog ja, ali to nije tako lako. U poplavi lakih ispovjednih stihova, ove jake slike i prizori koje opisuje Žilić su osvježenje, i istinski hommage samoj poeziji, čaroliji riječi koje donose mir, spokoj, i svjedoče ushit. Ovo je pjesnikinja koja, čini nam se, vodi lirski dnevnik, jer je sve oko nje vrijedno bilježenja, zbog čega je opći dojam ove poezije taj da je bolja što je više pjesama na okupu, kad čitatelj zaista počne slijediti tu paralelnu stvarnost poetskog svijeta spontane junakinje, koja bježi od stereotipa, riskirajući pritom da postane hermetična, jer je u dijalogu sa samom sobom, ali koji je, kako kaže, "u nevidljivom dijalogu". To je prava definicija ovog poetskog rukopisa, kojim je Žilić još jednom potvrdila svoje posebno mjesto u hrvatskoj poeziji. ... Slušali ste poeziju Darije Žilić. Čitale: Vesna Tominac Matačić i Jelena Miholjević. Emisiju snimio-la: Uredila: Irena Matijašević.

Četvrtak, 30.09.2021 22:03

Emisija 30.09.2021.

Andrijana Kos Lajtman: "Plava i smeđa knjiga" Andrijana Kos Lajtman (Čakovec, 1978.) izvanredna je profesorica na Učiteljskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu gdje je nositeljica različitih kolegija iz hrvatske i svjetske književnosti. Objavila je šezdesetak znanstvenih radova u domaćim i stranim publikacijama te dvije znanstvene knjige: Autobiografski diskurs djetinjstva i Poetika oblika - suvremene konceptualne i hipertekstualne proze. Autorica je pjesničkih zbirki Jutarnji laureat (2008.), Lunule (nagrada "Dobriša Cesarić"), Teleidoskop (2018., finale nagrade "Ivan Goran Kovačić"), Stepenice za Stojanku K. (2019., finale nagrade "Fran Galović") te Zarazna zona (2021., suautorstvo s Damirom Radićem). . Njezinu poeziju, posebno onu iz zbirke "Stepenice za Stojanku K.", karakterizira nevjerojatna preciznost slika, u kojima ništa nije suvišno izrečeno, nego je upis savršeno čist i izbrušen, ali ne pretjerano, jer tu nema ni traga poziranju, kićenosti ili pretjeranoj ispoliranosti sadržaja s kojima nas Lajtman želi upoznati. A upoznaje nas i sa svjetlom, i s tamom. Tu se pojavljuju emocije, ali i otklon od njih. Nema ni govora o pjesničkom zanosu; Lajtman čvrsto drži kormilo svojih riječi, a pritom ne manifestira nikakvo nasilje nad njima, koje bi došlo od sveznajućeg i kontrolirajućeg subjekta. Treće što je važno istaknuti jest svjesnost, koja je neutralna: ona je, rekli bismo možda rječnikom psihologije, svjesnost o svemu, bez pretjeranih emocionalnih negativnih ili pozitivnih predznaka. Otuda dolazi snaga tog govora. I četvrta mu je karakteristika struktura. Iskaz je strukturiran, opet djelomice zbog toga što se ne da zavesti ili zanijeti, nego je ozbiljan i čvrst, u formalnom smislu, a nije izgubio poeziji prirođenu osjetljivost za sve oko sebe, za okoliš, vanjski i unutarnji. Svojim se dosadašnjim zbirkama poezije dokazala kao velika pjesnikinja, jedna od onih koja daje novu dimenziju poeziji na ovim prostorima. Večeras ćemo čuti još neobjavljenu poeziju, u rukopisu, naslovljenu "Plava i smeđa knjiga". Lirski subjekt tih pjesama, stječe se dojam, puno više toga zna, nego što nam kazuje, što stvara osjećaj poštovanja prema nerazmetljivoj punini doživljaja svijeta.

Najave

Poezija naglas

Četvrtak, 28.10.2021. 22:03 - 22:30

Tamara Bakran: Pjesnikinja-švelja Tamara Bakran je krajnje nesvakidašnja pjesnikinja, koja kao da ne dolazi iz tzv. zbilje jer u njezinoj poeziji ne postoji nijedna referenca na tu stvarnost. Motivi su ...

Sve najave
Poslušajte

Emisija 30.09.2021.
Četvrtak, 30.09.2021 22:03