Poezija naglas

Posljednje emisije

Četvrtak, 23.01.2020 22:03

Emisija 23.01.2020.

Lana Derkač: "Hotel za mrtve" Rijetko kad se dogodi da prije pisanja bilješke o poeziji autor bilješke mora pretraživati ponudu u trgovinama, zbog jednog artikla: jastuka koji je napravljen od memorijske pjene. Naime, tu memorijsku pjenu spominje upravo Lana Derkač, što pomalo podsjeća na Dortu Jagić i njezinu kultnu zbirku pjesama "Tamagochi mi je umro na rukama". Rijetko kome uspijeva združiti jedno tehnološko malo čudo, iz kućne svakodnevice i pridati mu tako jaka značenja. U ovom slučaju, u poeziji Lane Derkač združuje se memorijska pjena, i poezija u iskazu "Poezija je memorijska pjena". A u prvoj pjesmi kojom otvara rukopis, Derkač spaja juhu u prahu sa snijegom, kazavši da u mraku kuhinje napipava limenke pokušavajući naći instant-snijeg. Taj krajnje svakodnevni, domaćinstvu pripadan sloj značenja se, međutim, izokreće stalno, u svrhu stvaranja začudnih stihova. Ponekad Derkač možda i pretjera u osebujnoj kombinatorici ovoga "ovdje", pored nas - našeg domaćinstva i svemu što njemu pripada - sa smjelim konstatacijama o tome kako se ovaj "svijet bliži kraju". Apokaliptičnih slika nema u njezinoj poeziji, ona je na neki neobičan način okružena predmetima: čašom, pepeljarom, staklenim vratima. I tu se, utoliko, odvija poezija koja svjedoči o manjku neba, poezija pisana iz stanova, bez pogleda uvis. Zbog toga se stvara dojam zatvorenosti ovih stihova jer se, kao u nekoj centrifugi, vrte oni sadržaji kojima je svijest neposredno okružena. U toj centrifugi bez obzora, stvari, ljudi, misli i ideje stupaju u čudne, pa i bizarne odnose. Logika apsurda je najbliža odrednica poezije Lane Derkač, s uspjelijim i manje uspjelim apsurdima, koji su katkad na rubu doskočice, ili kratke priče s postupkom infantilizacije. U jednoj se pjesmi tematizira, primjerice, žica, stvar-predmet o kojem vjerojatno nitko ne razmišlja a Derkač je baš uzima za temu pjesme, pokazujući da je upravo to njezin pjesnički postupak: izolirati jedan predmet i plesti oko njega mrežu značenja. Na drugome mjestu Derkač u punoj razigranosti svoje mašte antropomorfizira melankoliju. Prepuna želje i mogućnosti da začudi, ovo je pjesnikinja koja uporno razbija klišeje, frazeme, koja razmišlja i koja svoj svijet usitnjava, do najmanjih i najbizarnijih sastojaka. Ona u tome svemu očituje i volju da poezijom nešto promijeni, iako nije sigurna da je ikakva promjena moguća. U ovoj poeziji ima i suosjećanja, primjerice, prema izbjeglicama, ali čak i u tim angažiranijim pjesmama preteže svijest koja se kreće u stalnoj blizini svakodnevnog, praktičnog života ali i bježi od njega u visine nekontrolirane maštovitosti. Gusta masa poezije Lane Derkač dolazi iz tla, iz uzemljenosti autorskog glasa, koji ipak ima poriv za letom, u kojem s brišu granice između stvari, pojava i bića. Zato snijeg može nastati iz instant juhe, zato "Bog zaspe dok gleda nadzorne kamere, zato "uvečer susnježica sipa prhut i pljuje rečenice". Obilje je takvih slika, i one su zaštitni znak poezije Lane Derkač, pjesnikinje koja nam neće dosađivati nego će nas, ponajprije, htjeti i moći iznenaditi. Urednica: Irena Matijašević

Četvrtak, 16.01.2020 22:03

Monika Herceg - Procijepi

Monika Herceg: Procijepi Iako vrlo mlada, a već prepoznata kao pjesnička zvijezda, nagrađena brojnim nagradama i iako već pjesnikinja koja nam je na neki način "vratila vjeru " u poeziju, Monika Herceg ipak nije biće koje se namiruje pohvalama, nego i dalje piše, stvarajući sve tečnije - ako je suditi po ovom rukopisu - stihove. Iako je u njezinoj poeziji uvijek bilo gusto tkivo slika, a koje su nerijetko bile plod patnje - jer je kao dijete odrastala u Petrinji početkom Domovinskog rata - sad nam se predstavlja bez ikakve traume, ili boli. I nameće se pitanje, mogu li ti stihovi, relativno sretne i zadovoljne lirske junakinje, biti jednako lijepi kao i oni koji su svjedočili traume. Mogu, odgovor je jasan. I kad piše samo o ljubavi, odnosno bliskosti dvoje ljudi, Monika tu upliće zvijezde, riječi, kristale šećera, i ukupni svemir jedne ljubavi, ostavljajući za zadnje stihove udarce, poante, gotovo redovito, kao da piše sonet. Pjesme su joj ujednačene duljine, osjeti se u svakoj potpuno izgrađena pjesnička osobnost, i "glas" koji nosi pjesme. Ljubav je sve samo ne jednostavna tema jer glavno je pitanje: može li nas ljubav spasiti od surovog svijeta, ili će i ona potpasti pod njegov utjecaj? Može li ljubav biti utočište, pita se Herceg, zaštitna opna ili posteljica koja nam daje snagu da vjerujemo u mir, dobro, i pozitivne ishode. Kvaka 22 u ovoj ljubavnoj poeziji jest to da se ne zna zapravo je li riječ o sretnoj ili nesretnoj ljubavi. Na trenutke pretegne osjećaj da je ta ljubav sretna, i da ispunjava sve "procijepe", da je poput melema na sve rane koje lirska junakinja ima, a na trenutke se javi sumnja. Ima u ovom rukopisu nekoliko sjajnih ljubavnih pjesama, koje će zbog svoje jednostavnosti i snage sigurno biti antologijske ljubavne pjesme, poput onih pjesama iz doba pjesnika poput Preverta, a možda i poput poezije naših velikih pjesnikinja Vesne Parun i Vesne Krmpotić. Monika Herceg je na njihovom tragu, u to smo sigurni, čak i bez brojnih nagrada koje je dobila njezina zbirka "Početne koordinate". U svakom slučaju, riječ je o pjesnikinji koja ne piše lagano, čak i kad je tema lagana, poput teme ljubavi, ona se imenuje u "procijepe" jer, kako kaže Leonard Cohen, "rupa postoji u svemu, to je način kojim svjetlo ulazi u nas". Oni koji imaju više tih procijepa, dobivaju više svjetla. Hoće li te procijepe konačno zatvoriti ljubav, ostaje otvoreno pitanje, na koje Herceg, u jednoj od antologijskih pjesama,odgovara "Ako ne mi, netko drugi će se već voljeti kako treba." Urednica: Irena Matijašević Radović

Četvrtak, 09.01.2020 22:03

Emisija 09.01.2020.

Tomislav Domović: "Hrvatski bog Amor" Vrlo jak naslov rukopisa poezije Tomislava Domovića "Hrvatski bog Amor", parafraza Hrvatskog boga Marsa, znak je povećane pjesničke ambicije afirmiranog i nagrađivanog hrvatskog pjesnika. Iako najbolji u ljubavnoj poeziji, on je prešavši na temu domovine i duhovnosti, i svojevrsnog križa koji se stalno spominje u pjesmama, ostao zapravo vjeran sebi, svojoj temeljnoj poetici jednostavnog izričaja, poetici koja nije zaljubljena u sam jezik, nego vjeruje da jezik govori nešto bitno o stvarima, da nije izgubio sponu sa stvarima i otplutao u igru samih označitelja. Domović je iskren,otvoren do kraja, i nadasve slobodan. Poneki pjesnici moraju pisati po izvanjskom nalogu, ali to nije slučaj s ovim pjesnikom. Njegova je snaga u mudrosti njegovih izričaja i ponekim iznenađujućim lucidnostima, ali koje su vrlo ekonomično raspoređene. Ni lucidnost nije sama sebi svrhom. I kad ogolimo što je zapravo svrha ovog pjesnika, dolazimo ipak do toga da se on obraća Bogu. Nije to religiozna lirika u nekom očekivanom smislu riječi; to je poezija u kojoj se duhovno postojanje i duša, kao takva, svjedoči vrlo neposredno, i zapanjujuće svježe i originalno. Domović na jednom mjestu kaže da treba "izbrisati razloge za plakanje, s duše ogoliti meso." Ili, na drugom mjestu, "izbrisat će se da sam bio Hrvat, bit ću duša". Domović kaže i da su mu sva mjesta u svijetu gotovo podjednako draga, da je stanovnik svijeta, te da bi mogao na neki način živjeti u oblacima. A u pogledu svrhe njegovog pisanja, ako smo zaključili da je to odmak od mnogih poznatih i već viđenih poetika, ostaje nam samo pomnije pročitati Domovićeve pjesme jer on u njima daje odgovor na pitanje zašto piše. Zapravo je to odgovor na pitanje kome piše. Domović kaže: "Bože vrati mi pjesmu/ vrati mi onu pjesmu koju sam ti dao na čitanje/ prije nego sam išta zapisao". Ponekad je teško izlučiti ono temeljno razlikovno obilježje Domovićeve poezije. U ovo trenutku to je apsolutna posvećenost "riječi" kao sponi s ljudskim duhom, riječi koja je čvrsto spojena sa svijetom i iz koje je svijet možda i nastao. Vjera u riječ, odnosno u jezik kao sredstvo spoznaje i mudrosti te velika neposrednost u svjedočenju vlastitog duhovnog puta, to su glavne odlike nove Domovićeve poezije. A na kraju, pišući i svoj epitaf, pjesnik zaključuje: "Neće te pitati kako si živio/ Neće te pitati kako si umro/ Pročitat će tvoje pjesme/ Znat će da nisi živio/ Znat će da nisi umro."

Četvrtak, 02.01.2020 22:03

Nada Topić - Sestra

Nada Topić:" Sestra" Nastavljajući se na iznimno uspješnu zbirku poezije naslovljene "Otac", Nada Topić nam u novom rukopisu poezije isporučuje sličnu, a opet različitu poeziju. Za razliku od "Oca", koji više nije živ, i kojeg je junakinja stalno fantazijski oživljavala u svakom trenutku najobičnije svakodnevice, sad je Nada Topić usmjerena drugom važnom živućem članu svoje obitelji, svojoj sestri. Pomno je svakodnevno promatra, i donosi nam svoja kratka opažanja o njoj, iz kojih uopće nije važno razabrati njezin karakter ili eventualno je psiho-profilirati, nego je Nadi Topić važno nešto drugo. Sačuvati sjećanje na ono najintimnije, ono suštinsko koje počiva u "malim", dapače, najmanjim stvarima. Tako, naime, glasi naslov njezinih lirskih proza, "Male stvari". Topić možda konzistentnije ili upornije od ikoga u ovom trenutku afirmira male stvari, pojave i događaje koji se nalaze ispod radara velikih stvari i događaja, drame i svega što konstituira "priče". Ona lirski nježno, s elementima fantazijskog, bilježi najmanje detalje svakodnevice. Povremeno, fantazijsko sasvim nadvlada svakodnevnu stvarnost, ali u većini slučajeva između čudesnog i običnog je vrlo tanka granica koju Nada Topić iznimno uspješno prelazi, gotovo preskačući njihovu ontološku razliku. Ona promatra sestru kako telefonira, šije čipku, briše prašinu ili čupka vlas iz kose i u tome ostvaruje svoju poeziju. Autorica nam - po asketskom uživanju n najmanjem detalju života naprosto zato što je to život, i što nam je život poklon - pokazuje kako se i bez velikih ideja, projekata i pothvata, može dostojanstveno i raskošno, puno živjeti. Učenje skromnosti ima nešto istočnjačko u sebi, a i kratkoća pjesama Nade Topić odgovara naravi njezinih pročišćenih i sitnih uvida. Svojim rukopisom naslovljenom "Sestra", autorica - čini nam se barem - nastavlja ispisivati mali ali velik svijet, mali samo izvanjski gledano, ali u dubini samodostatan svijet mira, čudesnih događaja poput jutarnjeg buđenja ili razgovora s cvijećem. Malo tko u našem pjesništvu u ovom trenutku tako suvereno vlada svakodnevnom čudesnošću života kao Nada Topić. Rođena je u Splitu, 1977 godine, Objavila je zbirke pjesama Svetac u trajektnoj luci (2005.), Meteorologija tijela (2015.), Bezbroj i druge jednine (2017.) i Otac (2019.), slikovnicu Kako se rodila roda (2007.) te zbirke lirskih proza Male stvari (2016.) i Stope u snijegu (2019.). Doktorirala je u području informacijskih i komunikacijskih znanosti i autorica je znanstvene monografije Knjižara Morpurgo u Splitu (1860. - 1947.) i razvoj kulture čitanja (2017.). Živi i radi u Solinu. Urednica: Irena Matijašević

Najave

Poezija naglas

Četvrtak, 30.01.2020. 22:03 - 22:30

Slavko Jendričko: "Sinteze" Kad bi nas netko nakon čitanja Jendričkove poezije pitao o čemu ona govori, rekli bismo možda:"Ni o čemu. I o svemu, ujedno." Jendričko nije realist među pjesnicima, ...

Sve najave
Poslušajte

Monika Herceg - Procijepi
Četvrtak, 16.01.2020 22:03

Emisija 09.01.2020.
Četvrtak, 09.01.2020 22:03

Nada Topić - Sestra
Četvrtak, 02.01.2020 22:03