Poezija naglas

Posljednje emisije

Četvrtak, 23.05.2019 22:03

Emisija 23.05.2019.

Krešimir Bagić: Ponornice Nove pjesme Krešimira Bagića, vrsnog stilista i velikog znalca stilistike kao znanstvene discipline, svjedoče da je stil zaista ponekad dominantniji od sadržaja; da, primjerice, možemo o svim temama pisati, uključivati razne motive, ali da je poezija u većoj mjeri pitanje stila ili forme. Bagić je vješt pjesnik, onaj koji ujedno odlično skriva svoje lirsko ja, a i iznenađuje nas svakom pjesmom jer su one svaka cjelina za sebe. Nema pripovijedanja, nema ni vatrometnih sintagmi niti raskoši metafora: jezik je diskretan, i jezik je zapravo glavna i pomalo opsesivna tema ovog pjesnika. Hrvoje Pejaković svojedobno za Bagićevu poeziju rekao da raspolaže velikim brojem riječi, "koje zamišljamo kao da stižu s različitih strana, da bi se privremeno okupile na bijelom ekranu njegovih pjesama i zatim iznova uključile u nove kontekste. Bagić je slobodan pjesnik, on uzima zaista štogod mu srce zaželi kao temu svojih stihova: od teme revolucije ("Kada dozrije/ svaka je revolucija kao razrezana dinja: žuta, gnjecava i tužna"), preko teme igre šaha ("šahist je pokrenuo kraljicu prije negoli je stavila krunu") do teme metropole ("Tko je sa sobom ponio tu sliku znat će da ispod pločnika metropole kojom hoda raste mulj/ da svako lice koje mu prilazi može postati topola i zanjihati se"). Na razini smisla, a ne pukog nizanja motiva, uspostavlja se opreka priroda/ grad, i još jedna puno značajnija opreka a to je opreka jezika i šutnje. Bagić je podjednako dobar u lirskom promatranju margina života i filozofskom zaključivanju i razmišljanju o krupnim pitanjima poput smisla ljudskog govora i moći jezika (gdje mu je uzor nekoliko puta spomenuti sofist Gorgija). Umjesto emocije, i eventualnog patosa, u njegovoj poeziji preteže fini humor, lagana ironija, povremena zaigranost jezikom, uz malo komešanje prema apsurdu, i prema "lošoj beskonačnosti" refleksije i njezinom ograničenom dosegu. Zato kad zapne u filozofskim pitanjima, Bagić često odustane od pjesme, doslovno realizirajući onu lijepu misao da "Pjesme ne dovršavamo, nego samo napuštamo." Ili pak sve izvrne na šalu,a ponegdje se i osloni na pjesničku tradiciju te koketira s rimom. Darija Domić je svojedobno točno primijetila ono nešto što možda najviše iznenađuje kod Bagića: njegovo stalno mijenjanje perspektive. "Pokušamo li zaustaviti čitanje kad nam se učini da vidimo poziciju koja omogućuje i ograničava ovakav pjesnički govor on će se opet izmaknuti sve do neke nove, nezaposjednute margine". Krešimir Bagić rođen je 1962. Redoviti je profesor na Katedri za stilistiku Filozofskog fakulteta. Uz znanstvene i stručne tekstove, objavio je i zbirke pjesama: Svako je slovo kurva (s Borisom Gregorićem - nagrada "Goran"), Između dva snažna dima (1989), Krošnja (1994), Bršljan (1996), Jezik za svaku udaljenost (2001), U polutami predgrađa (2006), Trebalo bi srušiti zidove (nagrada "Dobriša Cesarić", 2011), Plaši li te moja boja (2013) i Tko baca mrvice kruha dok hoda šumom(2016). Urednica: Irena Matijašević

Četvrtak, 16.05.2019 22:03

Premještanja -Stanislava Nikolić Aras

Stanislava Nikolić Aras: Premještanja Neobična je poezija Stanislave Nikolić Aras jer nema lirskog u njoj. Njezine pjesme se doimaju kao krhotine proze, neke velike prozne cjeline, ali te krhotine plivaju samostalno, odvezano, kao i trajekti koje iz svojeg mediteranskog habitusa spominje Aras. Stvara se dojam da je svaka pjesma otrgnut fragment neke sočne i zrele cjeline, da je svaka pjesma tek jedan val, u mogućem bezbroju tih valića spoznaje ili uvida, koji udaraju o obalu, i da se ništa zapravo bitno tu više ne događa. Nikolić Aras kao da nam servira "šnite života", pa uz narativne pjesme i pjesme koje prepričavaju slučajne razgovore na ulici, donosi i kontemplativnije pjesme, koje pokušavaju postići cjelovitost. No i one odišu na fragment, krhotinu nekog boljeg svijeta, harmoničnijeg, u kojem bi lirski subjekt volio živjeti. To je svakako prije svijet prirode, negoli urbani prostor, koji je na neki način negativno konotiran, barem to vrijedi za pjesme o Gradu. Aras ima lutalačku dušu, i naslovljava svoj rukopis "Premještanja". Za razliku od "u sebe zagledane" poezije, koja je introspektivna i istražuje unutarnje prostore, Aras je potpuno okrenuta izvanjskom, kao da želi zaboraviti svoje reakcije, i biti vjerni fotografski objektiv. Povremeno, međutim, zasja neki posve pjesnički dragulj, začudna sintagma, koja nas naglo razbudi. Poput stiha "U ime onih koji slušaju noć na škrge". Ali u spomenutoj pjesmi "Krila" i taj fragment pliva u pjesmi jer većina pjesama Aras ima slabo povezane stihove unutar pjesme. Reklo bi se da stih strukturno dominira, a ne cjelina pjesme, jer pamtimo te uspjele stihove. Poput stiha "Vidim kako se žena izvlači iz prezimena kao iz kaputa te samo u košulji i svojim imenom silazi niz ulicu". Stanislava Nikolić Aras piše inteligentnu poeziju, koja nema velikih ambicija, u smislu da će nam otkriti nešto novo ili donijeti neki zaključak. Pjesnikinja je promatrač, i to budni, a stalna premještanja joj donose nadahnuće za pjesme. Ona je isto tako - mogli bismo reći - pjesnikinja prostora. "Riječi dana ostavite me samu", kaže u jednoj pjesmi, u kojoj potvrđuje da traži zapravo jedinice značenja ili smisla koje su još manje od stiha, odnosno da traži same riječi. A na drugom mjestu kaže, posve u skladu s određenom pasivnom posturom promatrač: "Pustimo da se sve stvari same od sebe slože". Stanislava Nikolić Aras rođena je 1972. U Trogiru. Objavila je zbirke pjesama " Takve se stvari događaju ljudima" te "Nedolično i vrijedno spomena", i knjigu kratkih priča "Meke granice." Urednica: Irena Matijašević

Četvrtak, 09.05.2019 22:03

Emisija 09.05.2019.

Ana Prolić: Kao da vjetar pita kako mreškati more Ana Prolić, rođena 1979. u Zagrebu, afirmirana je dramaturginja koja je napisala svoj prvi poetski rukopis, što ga večeras čitamo. Prolić je iznad svega originalna, i slobodoumna, i u pitanju forme i sadržaja. Formalno, pjesme počivaju na postupku nabrajanja, ili nizanja, na ponavljanju određenog glagola poput "Vraćam ti", "Izbrisat ću te", i nakon toga slijedi cijeli niz stvari koje su ljubavnici jednom dijelili, a sad ih se žele riješiti. Prolić je i ljubavna pjesnikinja i pjesnikinja djetinje neobuzdane mašte i svojevrsne nevinosti, zbog čega uzima lik djevojčice. Ta "djevojčica u različitim zgodama" je ujedno postupak koji mijenja percepciju lirskog ja tako da umjesto gnomi, zaključaka ili poantiranja, imamo samo dječje iskrenu emociju, koja je glavno oružje pjesnikinje Prolić. Nema tu govora ni o kakvoj zaljubljenosti u samu artikulaciju, u čin izricanja. Riječi su još uvijek samo pomagala da bi se izrazili osjećaji, nisu postale svrhom same sebi. Taj važni "Drugi" je nestao iz života lirske junakinje, ali ona je s time nekako "na čistu", i želi napraviti jasan rez od prošlosti. To je, otprilike, dramska situacija iz koje nastaju ovi stihovi. Učinkovita nabrajanja, popisi i nizanje onoga što nikako ne može biti smatrano jednakim ili jednakovrijednim nalik je nekom spajanju nespojivoga te je discordia concors jedan od dojmova koje pobuđuje čitanje Aninih pjesama. Njih odlikuje spontanost, neposrednost i prirodnost izričaja, koji pridonose originalnosti pjesama i svježini pojave Ane Prolić na pjesničkoj sceni. A iznad svega, kao temeljni dojam o ovom pjesništvu, je osjećaj da je junakinja slobodna. Slobodna od diskurza jer oni su dirigirani od strane odraslog svijeta, oni su onih tisuću nekad i proturječnih naloga "Nemoj ovo, nemoj ono"; oni proizvode strah u djevojčici, a ona želi slobodu ... i postiže je. Utoliko, mogli bismo reći da je ovo poezija buntovnog karaktera, ili jednom od niza uzastopnih odrastanja ili sazrijevanja, ona faza u kojoj pomalo prestajemo slušati nadređene nam i naređujuće glasove. Taj efekt posvemašnje oslobođenosti, i u formi i sadržaju, prenosi nam vrlo originalna i svježa poezija pjesnikinje za koju ćemo sigurno još čuti. Urednica: Irena Matijašević

Četvrtak, 02.05.2019 22:03

Emisija 02.05.2019.

Drago Štambuk: "Crvenim prekrivamo crno" Nova poezija Drage Štambuka, književnika, diplomata i liječnika, gusto je nastanjena simbolima iz hrvatske kulturne povijesti, značajnim događajima iz prošlosti, ili iz suvremenosti: Štambuk u stihu kaže da Isus u Hrvata ne bi bio izdan na večeri, nego već za doručak. Ponekad se javi malodušnost, kao kad pjesnik kaže "Uzaludno je naše nastojanje da smijenimo krivdu i zamijenimo je s pravdom i pravednošću." Pjesnik kao da izvlači na površinu iz kolektivnog zaborava sveta mjesta, primjerice Velebit, za kojeg kaže da je hrvatski Sinaj. Učenost, ili "načitano srce" Drage Štambuka stalno kontemplira sudbu svoje domovine, iznoseći o njoj neobične i gustom simbolikom nabijene stihove. Književnik Tonči Petrasov Marović uočio je svojedobno izvjesnu rogobatnost poezije Drage Štambuka i ovako je obrazložio: "Rogobatnost Štambukova pjevanja i nepodesnost pisanja nešto je najdarovitije i najizvornije u mlađem hrvatskom pjesništvu. Štambuk se zdušno upušta u posao izricanja te nepodesnosti, nepodešen i sam, kao i njegova čakavsko-štokavska besjeda, njegova velika kultura i zapitanost, njegova nježnost prema istinama koje slabo, koje jedva proviruju i jedva se čuju u sveopćoj buci i bijesu svijeta, garniranog frazama, s kojima se još jedino istinska umjetnost i čisti posao poezije može nositi." (1977) A opčinjenost riječima i samim ljudskim glasom počela je već, saznajemo iz jednog intervjua, kod Drage Štambuka u djetinjstvu, nakon što je otkrio jeku vlastita glasa u bunaru te spaljeni, još uvijek neobnovljeni dio palače Štambukovih. "Rođen sam među ruševinama, u kući bez podruma i tavana. Možda je ta praznina utjecala na mene da u svojoj mašti taj prostor počnem ispunjavati nečim dragocjenim, nečim što bi zaslužilo da bude spremljeno u podrum ili na tavan."

Sljedeća emitiranja

Četvrtak, 30.05.2019. 22:03 - 22:30

Četvrtak, 06.06.2019. 22:03 - 22:30

Poslušajte