Emisija posvećena propulzivnim, a dijelom i eksperimentalnim dramskim, književnim i radiofonijskim ostvarenjima. Jedna od bitnih osobina jest i izrazita otvorenost emisije prema dramskim piscima najmlađih naraštaja, što uključuje i čestu suradnju sa studentima dramaturgije na zagrebačkoj ADU.
Janko Polić Kamov: „Žalost“ Pripovjedač ima dvanaest godina i ide u Drugu riječku gimnaziju. Njegova sestra je umrla, a on je odlučio da neće sudjelovati u uobičajenim ritualima žalovanja, da će se suprotstaviti konzervativnim običajima svoje obitelji i okruženja. Pozorno i nemilosrdno promatra sve oko sebe, a njegovo ponašanje izaziva prijepore i odbojnost. Radiofonska igra „Žalost“ damatizacija je istoimene pripovijetke Janka Polića Kamova „Žalost“ napisane 1909, a mi je smještamo u Rijeku 2019. Ovaj tekst star sotinu i deset godina, na određeni je način i preteča teme romana Alberta Camusa „Stranac“ (1942) u svojemu otporu ponavljanju propisanih ili pretpostavljenih obrazaca ponašanja nakon smrti voljene osobe. Ovaj tekst je i danas mlad, anarhističan, eksplozivan. Parafrazirajući umjetničku akciju Vlade Marteka „Čitajte Kamova“ uzvikujemo: Slušajte Kamova! Glume: Dado Ćosić, Urša Raukar Alen Šalinović, Franka Meštrović i Dunja Fajdić. Skladatelj i izvođač na električnoj bas gitari: Tomas Krkač. Glazbena dramaturginja: Franka Meštrović. Ton-majstor: Zoran Brajević. Dramatizacija i režija: Katja Šimunić. Urednica: Katja Šimunić.
Damir Bartol Indoš i Tanja Vrvilo: „Zastarjelost privatnosti“ Ova radiofonska igra inspirirana je dvotomnim djelom „Zastarjelost čovjeka“ (Die Antiquiertheit des Menschen, 1956) njemačkoga filozofa, pisca i antinuklearnog aktivista Guenthera Andersa (1902-1992), koji tvrdi da je došlo do jaza između tehnološki povećane sposobnosti čovječanstva da stvara i uništava, i naše sposobnosti da zamislimo to uništenje. Damir Bartol Indoš i Tanja Vrvilo zvučni su čitači, odgonetači, ozvučitelji andersovske filozofske antropologije u doba visoke tehnologije, odnosno tehnofilije i tehnokracije. Autorski i izvedbeni duo plete složenu mrežu „akustičke užadi“ koja je kreirana šahtofonskim instrumentarijem i govori nam o nama danas: umreženima, informiranima, društvenim mrežama uhvaćenima, lišenima privatnosti. Nama koji živimo promjenu civilizacijske paradigme: tranziciju iz analogne u digitalnu kulturu, iz realnoga u virtualni svijet. „Zastarjelost privatnosti“ snimljena je BINAURALNO pa preporučujemo da se posluša i sa slušalicama! Koncept, izvedba i režija: Damir Bartol Indoš i Tanja Vrvilo. Ton-majstorice: Marijana Begović i Lana Deban. Dramaturginja i urednica: Katja Šimunić.
Branko Maleš: „Jesenja lica“ U ljetnome Zagrebu jedan umirovljenik promišlja svoju prošlost. Izvana dinamičnije djeluje par, mladić i djevojka, koji propituju svoju ljubav, ali su jednako rezignirani i apatični. Društveni problemi sadašnjice prelamaju se kroz njihove intimne neodlučnosti, a koje bi trebale odlučiti – budućnost. Glume: Tomislav Martić, Dado Ćosić i Tena Nemet Brankov. Glazbena urednica: Adriana Kramarić. Ton-majstor: Zoran Brajević. Redatelj: Petar Vujačić. Urednica: Katja Šimunić.
Kao što pomrčina Sunca može biti totalna, anularna, parcijalna i hibridna, tako je i radiofonska igra Jasne Mesarić naslova “Eklipsa” u svojim auditivnim pojavnostima potpuna u elementarnoj pripadnosti zvuku, prstenasta u ulančavanju pet ženskih glasova (poludjela Babilonska kula, egipatska plesačica Kuchuk Hanem i tri današnje žene), djelomična u svojem ograničenom trajanju od 39 minuta i nadasve hibridna u svojoj čežnji da bude odsutna iz realnosti i istodobno iz umjetničke nužnosti žudi da bude odgovorno prisutna. Pri potpunoj pomrčini zbivaju se četiri dodira: rub Mjeseca nailazi na rub Sunca, napredujući rub Mjeseca stiže do suprotnoga Sunčeva ruba, zalazni Mjesečev rub dotiče početni rub Sunca, Mjesec napušta Sunce. Tako u “Eklipsi” prvi se dodir zbiva kada rubovi tekstova Gustava Flauberta i Gérarda de Nervala (i njihovih putovanja na Istok) dotiču rubove poetskih refleksija koje Jasna Mesarić podnaslovljuje zemljopisnom poemom; drugi su dodir napregnuti i napredujući rubovi ženskih glasova koji zuje, bruje, jecaju, vrište i govore te stižu do suprotnoga ruba valovito šumne elektronske glazbe; treći je dodir kada zalazni rub izgovorenoga dotiče početni rub ton-majstorskih zvučnih tkanja te onaj četvrti kada Jasna Mesarić napušta osjetilno znanje stečeno u prethodnim radiofonskim realizacijama i baca se u vis. Autorica se padajući penje prema eklipsi (izvedeno iz starogrćke imenice ἔκλειψις ,ékleipsis), preispitujući njezina značenja „pada“ i „zamračenja nebeskog tijela“, odnosno, izvedeno od glagola ἐκλείπω (ekleípō), značenja infinitiva „ napustiti"," potamniti "ili" prestati postojati” te, na kraju, kada su srušene kule Babilonske, izmiješani jezici i izmišljeni novi, algoritamski, kada je izmaštana potpuno savršena i harmonična, ali i potpuno komodificirana i digitalna Zemlja, autorica kaže: „Ja bih ... ja bih ... / Ipak / Ako je moguće / Zadržala jednu slabost / Ili dvije...“ Potpuna pomrčina Sunca na nekome mjestu Zemljine površine javlja se u prosjeku svakih 400 godina. Posljednja potpuna pomrčina Sunca, vidljiva iz Hrvatske, zabilježena je 15. veljače 1961, a sljedeći će se put dogoditi 3. rujna 2081. Sudjelovale su: Jelena Miholjević, Urša Raukar, Jasna Bilušić, Maja Posavec, Lela Margitić i Marta Schwaiger. Skladatelj: Mate Matišić. Glazbena urednica: Adriana Kramarić. Ton-majstorice: Marijana Begović i Marija Pečnik Kvesić. Redateljica: Jasna Mesarić. Urednica: Katja Šimunić.
Pratite nas na Facebooku