Emisija posvećena propulzivnim, a dijelom i eksperimentalnim dramskim, književnim i radiofonijskim ostvarenjima. Jedna od bitnih osobina jest i izrazita otvorenost emisije prema dramskim piscima najmlađih naraštaja, što uključuje i čestu suradnju sa studentima dramaturgije na zagrebačkoj ADU.
Aleksandra Stojaković Olenjuk - Nataša Antulov: „Lolipop“ Radiofonski „Lolipop“ je autofikcionalni monolog mlade žene, majke dvoje vrtićke djece i glumice koja priprema predstavu na temu ženskog erotskog imaginarija. O tome kako svakodnevica pretrpana prehrambeno-higijensko-transportnim i ostalim obavezama korespondira s razmišljanjima o užitku, o umijeću uživanja, pitajući se ima li prostora-vremena za njegovani eros u zaglušnoj buci trčanja za ispunjavanjem zadataka koje je nužno obaviti, apsolvirati, da bi se uopće – živjelo. Glumica: Aleksandra Stojaković-Olenjuk. Skladatelj: Marko Lucijan Hraščanec. Ton-majstor: Srđan Nogić. Redateljica: Hana Veček. Urednica: Katja Šimunić.
Kristina Kegljen: „Polarna tuga“ Proganjajući tjeskobni glas, u izvedbi Jelene Miholjević, razorno i nezaustavljivo radi na analizi afekata koji oblikuju antijunakinju zaposjednutu „polarnom tugom“, a ona ih detektira ponajprije kao nedostatak kompetitivnosti, manjak roditeljske ljubavi i gubitak erotske i prijateljske ljubavi. U suzvučju s glazbom Damira Šimunovića gotovo post-punkersko pismo Kristine Kegljen zadobiva izranjavano tijelo radiofonske analize neshvaćenosti, nevoljenosti i poništenosti. Redateljske pak radikalne zvučne distorzije naglašavaju da tjeskoba nije samo znak duboke osobne povrede nego i sveprisutnog društvenog i političkog zatajenja u oblikovanju ljudski ravnopravnog i solidarnoga životnog okružja, a ne onoga koje osjetljivije, slabije i drugačije gura u ništavilo. Glume: Jelena Miholjević, Sven Medvešek, Frano Mašković, Filip Križan i Senka Bulić. Skladatelj: Damir Šimunović. Ton-majstorica: Marija Pečnik Kvesić. Redatelj: Dario Harjaček. Urednica: Katja Šimunić.
Kao što pomrčina Sunca može biti totalna, anularna, parcijalna i hibridna, tako je i radiofonska igra Jasne Mesarić naslova “Eklipsa” u svojim auditivnim pojavnostima potpuna u elementarnoj pripadnosti zvuku, prstenasta u ulančavanju pet ženskih glasova (poludjela Babilonska kula, egipatska plesačica Kuchuk Hanem i tri današnje žene), djelomična u svojem ograničenom trajanju od 39 minuta i nadasve hibridna u svojoj čežnji da bude odsutna iz realnosti i istodobno iz umjetničke nužnosti žudi da bude odgovorno prisutna. Pri potpunoj pomrčini zbivaju se četiri dodira: rub Mjeseca nailazi na rub Sunca, napredujući rub Mjeseca stiže do suprotnoga Sunčeva ruba, zalazni Mjesečev rub dotiče početni rub Sunca, Mjesec napušta Sunce. Tako u “Eklipsi” prvi se dodir zbiva kada rubovi tekstova Gustava Flauberta i Gérarda de Nervala (i njihovih putovanja na Istok) dotiču rubove poetskih refleksija koje Jasna Mesarić podnaslovljuje zemljopisnom poemom; drugi su dodir napregnuti i napredujući rubovi ženskih glasova koji zuje, bruje, jecaju, vrište i govore te stižu do suprotnoga ruba valovito šumne elektronske glazbe; treći je dodir kada zalazni rub izgovorenoga dotiče početni rub ton-majstorskih zvučnih tkanja te onaj četvrti kada Jasna Mesarić napušta osjetilno znanje stečeno u prethodnim radiofonskim realizacijama i baca se u vis. Autorica se padajući penje prema eklipsi (izvedeno iz starogrćke imenice ἔκλειψις ,ékleipsis), preispitujući njezina značenja „pada“ i „zamračenja nebeskog tijela“, odnosno, izvedeno od glagola ἐκλείπω (ekleípō), značenja infinitiva „ napustiti"," potamniti "ili" prestati postojati” te, na kraju, kada su srušene kule Babilonske, izmiješani jezici i izmišljeni novi, algoritamski, kada je izmaštana potpuno savršena i harmonična, ali i potpuno komodificirana i digitalna Zemlja, autorica kaže: „Ja bih ... ja bih ... / Ipak / Ako je moguće / Zadržala jednu slabost / Ili dvije...“ Potpuna pomrčina Sunca na nekome mjestu Zemljine površine javlja se u prosjeku svakih 400 godina. Posljednja potpuna pomrčina Sunca, vidljiva iz Hrvatske, zabilježena je 15. veljače 1961, a sljedeći će se put dogoditi 3. rujna 2081. Sudjelovale su: Jelena Miholjević, Urša Raukar, Jasna Bilušić, Maja Posavec, Lela Margitić i Marta Schwaiger. Skladatelj: Mate Matišić. Glazbena urednica: Adriana Kramarić. Ton-majstorice: Marijana Begović i Marija Pečnik Kvesić. Redateljica: Jasna Mesarić. Urednica: Katja Šimunić.
Četvero naizgled običnih tridesetogodišnjaka nalazi se u kaotičnom životnom i ljubavnom vrtlogu. S neriješenim problemima iz prošlosti i bez energije za zamišljanje vizija budućnosti, dva mladića i dvije djevojke uporno i apsurdno ustraju u iscrpljujućem statusu quo. Zastrašujuće je što nam je ta slika tako poznata, iz susjedstva, s ulice, iz bližih i daljih poznanstava, iz ne/posredne realnosti koja nas okružuje. Režija: Petar Vujačić; glazbeni urednik: Maro Market; tonmajstorica: Lana Deban; urednica: Katja Šimunić. Glume: Iva Mihalić, Marija Tadić, Krešimir Mikić, Živko Anočić.
Četvrtak, 22.10.2020. 18:00 - 19:00
Tea Matanović: „Sol na rane“ Obiteljska priča čiju je složenu anamnezu tajno snimila kćer, istodobno okrutno tamna i poetična mlada djevojka Lana, izvlači pred sudionike bolno pitanje: Je li bilo ...
Dina Vukelić "DNEVNA DOZA MAZOHIZMA"
Četvrtak, 29.10.2020. 18:00 - 18:45
Nikolina Bogdanović: „Životinjice“
Četvrtak, 05.11.2020. 18:00 - 18:30
Pratite nas na Facebooku