Autentičnost je jedina slamka spasa

U ranim dvadesetima sam opsesivno pisao pjesme i stvorio opus koji namjeravam objaviti do 2045. / kroz stvaranje glazbe, koncerte, razmjenu energije, prirodu uz osamu i ribolov oduvijek sam osjećao prisutnost Boga / ne pokušavam drugima udovoljiti niti ići za trendovima / pripremam album na hrvatskom jeziku koji se razvio u neočekivanom smjeru / glazbena industrija se nevjerojatno promijenila, a autentičnost je još jedina slamčica spasa

Pjesme talentiranog kantautora J. R. Augusta (Nikole Vranića) prožete su duhovnošću i biblijskim motivima. Sve što mu se događalo u životu uključujući iskustvo stvaranja vlastite glazbe, ali i glazba drugih autora poput Boba Dylana ili Chrisa Christophersona vodili su ga, kako kaže, prema „ponovnom rođenju“ u vjeri. Njegov novi album „Deep Waters“ ima kao i svi dosadašnji vodu u nazivu. Voda u mnogim tradicijama znači čišćenje, novorođenje, krštenje. U razgovoru je pojasnio koliko je svjesno posezao za tim značenjima, na koji način voda povezuje njegove albume, ali i odakle dolazi njegovo umjetničko ime. 

- Da, to sam odlučio već prije dvanaest-trinaest godina, koliko traje moja karijera kao J. R. Augusta. U isto vrijeme sam si odlučio i nadjenuti to umjetničko ime. Bitno mi je da sve ima smisla, ako za nikog drugog onda bar za mene. August sam odabrao kao jedno od najljepših imena koje sam čuo u životu. To je ime mog pokojnog djeda. Osim toga, zvuči svjetski, funkcionira na bilo kom jeziku. Dodao sam i inicijale jer sam htio da zvuči poput nekog književnika, tu se vidi mala uobraženost u tom trenutku, ali do dana današnjeg nisam požalio. J dolazi od John, po mom pokojnom stricu, a R od Raven (gavran) prema pjesmi Edgara Allana Poea, čije se ime često također navodi s dva inicijala i koji mi je u to vrijeme bio jako drag, baš kao i A. G. Matoš. Tako da ime sadrži dvije osobe iz moje obitelji koje više nisu žive i koje su jako utjecale na mene i gavrana koji je sličan mom prezimenu Vranić. Dakle, crno, smrt, gavran, ptica pa kad sve to spojimo, bila bi to neka oda životu, ljudima i idejama koje možda više nisu tu, ali žive i dalje kroz moj rad. 

- Što se tiče „Waters“ u nazivima, oduvijek sam obožavao vodu, to mi je omiljeni element što se naše lijepe zemlje tiče i oduvijek sam volio se kupati, roniti, plivati i pogotovo ići u ribolov. Posebno su me inspirirale te čiste vode. Kad sam se počeo baviti mušičarenjem, posebnom tehnikom ribolova, na čistim planinskim rijekama u Gorskom Kotaru palo mi je na pamet kako bi bilo fora da mi se prvi album, kojeg sam toliko čekao, sedam sam godina radio na njemu, zove „Dangerous Waters“ i da svi nakon toga u nazivu sadrže „Waters“. Tad sam tako odlučio i toga se držim. Kao što si rekla, voda ima simboliku, nema joj kraja i to mi je uvijek bilo bitno. Ne volim plitke stvari, iako postoji i plitka voda koja će možda biti jedan od sljedećih albuma, ali volim dubinu, filozofiju, simbole, tako da se sve to skupa kad povežeš, voda savršeno uklapa. 

Tko su ti uzori, koji su ti glazbenici bili formativni, a koga danas najradije slušaš kad ne stvaraš i ne izvodiš vlastitu glazbu? 

- Mogao bih nabrajati šest dana, ali ono što mi je definitivno odredilo smjer je glazbena škola u koju su me usmjerili još sa šest godina zbog zbora „Zabočki mališani“, mog lijepog glasa i mog sintesajzera. U Zaboku je tek krenula glazbena škola, svaki se tjedan održavao nekakav koncert. Vidio bih Maksima Mrvicu dok je još bio tinejdžer s crvenom kosom, dva metra visok, nikad to neću zaboraviti, ja sam valjda bio prvi razred osnovne. Svirao je na nekakvom raštimanom klaviru kod nas u školi, pred nas tridesetak. A onda bih sljedeći tjedan išao u Lisinski u Zagreb i gledao dvjestotinjak ljudi na pozornici kako pjevaju i sviraju. Oduvijek smatram klasiku vrhuncem glazbe, ona me obilježila i to je nešto najljepše što sam u životu čuo. No, s godinama nisam više htio čuti za to. Htio sam imati svoj rock and roll band i toga sam se držao do sredine dvadesetih. No početkom dvadesetih proučavao sam velike kantautore i kantautorice kao što suWillie Nelson, Bob Dylan ili Neil Young i shvatio da je to definitivno ono što ja želim raditi. Zatim sam počeo to raditi. Tako da i dalje istražujem muziku, i dalje mi je to zanimljivo, ali mi se nekako u zadnje vrijeme sve pretvorilo u jednu veliku kašu. Previše toga ima i svi slično zvuče, bar ovi na TikToku i na Instagramu, tako da me se puno toga dojmi na prvu, a onda nakon nekoliko dana ili tjedna shvatim da se nikad više tome nisam vratio.

Događa li se to zbog obilja ili zbog (ne)kvalitete?

- Mislim da je to zbog obilja jer moj algoritam meni nudi samo kvalitetno. To je nevjerojatno kakvih talentiranih ljudi na svijetu ima.

Je li to malo i obeshrabrujuće za glazbenika?

- Pa do nedavno je bilo, a sad je to postalo učestalo. Dvadesetogodišnjaci koji nevjerojatno dobro pjevaju, prije dvadesetak godina su bili rijetkost. Takva je prije pedeset ili četrdeset godina mogla biti samo Whitney Houston i njih nekoliko. Nekoć nisi mogao doći na Internet i vidjeti 150 ljudi kako ti objašnjavaju kako da pjevaš. Danas je znanje toliko dostupno da možeš u roku od nekoliko dana postati odličan cvjećar ili se naučiti kiseliti povrće i voće i raditi ne znam što. Prije si trebao tražiti, prijeći preko sedam planina. Ima anegdota o tome kako su Paul McCartney i dečki iz Beatlesa morali putovati na drugi kraj Liverpoola sa šest presjedanja autobusa da dođu do čovjeka koji zna taj jedan akord na gitari koji oni nisu znali. Wow! Jedan akord! Nevjerojatno koliko su se stvari promijenile od tada do danas. Tako da ja mislim da jedina stvar koja će zauvijek ostati u glazbi je autentičnost, a sama vještina i kvaliteta, ne znači da će bolje proći. Mislim da je autentičnost još jedina slamčica spasa, a i ona će vjerojatno odumrijeti s vremenom, na žalost.

Koliko spoznaje ti donosi rad na glazbi? Jesi li ponekad radeći na nekoj pjesmi došao do novog zaključka ili su tvoje pjesme uvijek rezultat onoga što već znaš i želiš reći?

- Odlično pitanje. Mislim da me na taj način Bog vodio i doveo tu gdje jesam jer dar je tu s razlogom. Mislim da svatko od nas ima dar, iako puno ljudi misli da nemaju dar, no možda ga samo još nisu našli ili probali dovoljno toga da shvate u čemu su dobri. Ja sam to shvatio već odmalena, znao sam već s tri-četiri godine kad sam dobio prvi sintesajzer da ću se time baviti do kraja života. Mislim da me Bog cijelo vrijeme navodio do trenutka u kojem sam evo sad tu da govorim o tome, a to je da pišem pjesme i da imam takav um koji mnogo pamti i mnogo analizira ljudske odnose i svijet oko sebe, klimu u kojoj se svijet nalazi, priroda me oduvijek fascinirala. Kad sve to staviš na kup, a imaš talent da napišeš pjesmu, i kad to radiš iz dana u dan, onda naravno da ne želiš tratiti taj talent, nego želiš to raditi najbolje što možeš. Rekao bih da u 99% slučajeva, nisam znao točno o čemu pišem dok nije prošlo nekoliko godina od nastanka pjesme. I onda bih tek shvatio, aha, pa to je poanta te pjesme. Tako da sam uvijek svojim pjesmama nekako predviđao budućnost, odnosno uz to moje intenzivno razmišljanje uz kakvo se i pišu pjesme, barem tekstovi, uvijek je moja sjena bila ispred mene. To je jako zanimljivo i do dana današnjeg mi se događa. Sad čekam da vidim koja je poanta novog albuma, iako neki već misle da su je otkrili. No, ja ga sada kao slušatelj, a ne kao autor, mogu totalno drugačije vidjeti.

Kako ti je pratiti kritike i tuđa iščitavanja? Koliko ti je taj feedback važan i zanimljiv? Otkriva li ti ponekad aspekte kojih sam nisi bio svjestan?

- Ljudi su ga doživjeli na različite načine i to mi je drago, svatko sebi slaže svoju priču i ima svoje filtere. Zato sam se oduvijek pitao, ako su priča mog života i sve što je mene oblikovalo samo moji i možda se djelomično s nekim preklapaju, ali nitko ne živi moj život i nije ja, postoji li objektivna istina? Tu je počelo moje putovanje u pubertetu, i još ranije. Koja je to objektivna istina? Sad znam da je objektivna istina Bog, da je objektivna istina Isus Krist. Naravno, morao sam prije toga potražiti odgovore na svim drugim područjima, proučavao sam različite religije, čitao milijarde knjiga i gledao i analizirao i isprobavao neke stvari koje nisam trebao, no to je sve bilo samo kratkotrajno. Neki su rođeni s vjerom, a ja nisam bio taj lik, ali eto, Bog je bio strpljiv i hvala mu na tome.

Što ti je zanimljivije, da publika razumije tvoju poruku ili da u njoj pronađe svoju? Je li ti najvažnije da pronađu Boga ili si otvoren za različita tumačenja?

- Mislim da sam ja jedna od tvrdokornijih, tvrdoglavijih osoba na ovoj planeti, tako da ako je Bog imao strpljenja sa mnom, mislim da će i sa svima ostalima imati. Bilo bi mi naravno najdraže da ljudi pronađu Boga jer je muzika sad pala na drugu stepenicu. Svi mi patimo i loše nam je zato jer nas je strah smrti, oni koji ne vjeruju misle da je ovaj život to što se tu dogodi i to što tu odradiš, zgrneš bogatstvo ili si siromašan, bolestan si ili zdrav, umreš, i to je to. Tako sam ja mislio i zato sam cijelo vrijeme imao taj nagon i strepnju da se moram dokazati, pokazati, zaraditi ovo i ono, a sad to uopće više ne osjećam. Prije mi je bilo izuzetno bitno da svi dožive poruku na točno onaj način na koji sam si ja zamislio, zato jer sam mislio da je to istina, onako kako ja doživljavam stvari je ispravno i tako bi trebali svi, a sada sam potpuno promijenio mišljenje.

Obraćenje ti donosi novi pristup i glazbi i uspjehu i očekivanjima i zapravo neku opuštenost.

- Nemam nikakva očekivanja, niti sam napisao ijednu novu pjesmu, ali mislim da to nije povezano s obraćenjem nego sam već prije četiri-pet godina vidio da mi se ne da više pisati pjesme jer sam izrešetao sve teme koje imam. Uvijek sam gledao što mogu ponuditi svijetu, a da nije već ponuđeno. Želio bih napraviti gospel album, pravi gospel album. No, neki od omiljenih albuma svih vremena su mi gospel albumi Elvisa Presleya i Louisa Armstronga i ne vjerujem da mogu bolje od toga, tako da bar zasad neću raditi takvu glazbu. Mislim da više mogu pridonijeti pišući o grešnim, odnosno ljudskim temama i progovaram iz svog iskustva.

Nedavno si objavio treći album, ali većinu pjesama si napisao već davno, u svojim dvadesetima. Jesu li te srednje dvadesete bile takva eksplozija inspiracije da nisi sve mogao objaviti u isto vrijeme? Vjerujem i da ti se mijenja odnos prema vlastitim pjesmama, pogotovo s obzirom na svjedočanstvo koje si iznio o svom obraćenju. Kako je vratiti se tim pjesmama i objaviti ih tek sada?

- To me jako mučilo prije i zato me bilo strah smrti, iako to nisam htio priznati, ali strahovao sam da neću završiti svoj opus. I dalje mi je to jako bitno i htio bih tijekom svog života objaviti sve što sam napisao, moja bi misija bila završena što se bar tog dijela tiče.

Znači, ti već znaš što je tvoj opus?

- Da, objavio sam dosad četiri studijska i dva live albuma i imam ih još četiri-pet kod kuće u ladici koje samo trebam snimiti. Počeo sam intenzivno pisati pjesme s dvadeset jednom, dvadeset dvije godine. Znao sam napisati po tri pjesme na dan. Naravno, nisu sve bile dobre, ali tih nekoliko godina skoro samo to sam radio, pogotovo jedno ljeto, sjećam se, vjerojatno sam stotinu pjesama napisao u samo tri mjeseca. Po osam sati na dan sam samo o pjesmama razmišljao. Bilo je to 2011., 2012., 2013. U isto vrijeme sam upao i u depresiju. Internet nije bio ono što je sad, smartphone praktički nije postojao. Kućni studiji su tada još bili jako skupi, a meni je glavna želja bila imati svoj kućni studio i da mogu po cijele dane te svoje ideje snimati, da ne moram više misliti o tome. Mislim da je dobar dio mog analitičkog mozga bio preopterećen time što sam sve te pjesme pisao na papir, što je u redu za tekstove jer ih nisam trebao pamtiti.

Jesi li najprije pisao tekstove pa ih uglazbljivao? Od čega si kretao?

- Najčešće je to kod mene muzika pa tekst ili malo rjeđe oboje u isto vrijeme. Nikad tekstove nisam znao uglazbiti. To je slaganje puzzli, i produkcija i aranžman, ima tu puno toga, nije to samo tekst i muzika. Ali najljepše je kad se sve dogodi u isto vrijeme. Sad znam da je to Božja nagrada ili nešto bitno. To je isto bio jedan od razloga zašto sam uvijek osjećao da mora postojati Bog, samo što nisam znao točno tko je, kakav je, što je, iako sam katolik rođenjem, cijelo vrijeme sam čitao Bibliju i imam sakramente, ali nisam ja to vjerovao. No, osjećao sam cijelo vrijeme njegovu prisutnost zato jer sam imao taj poziv muzike, nešto što je neopipljivo, nešto što dođe i prođe, koncerti, velik broj ljudi, razmjena energije, ali i priroda, ribičija gdje si sam, to mi je uvijek bilo zanimljivo i pasalo mi. Ali u tom periodu kad sam napisao jako puno pjesama, mislio sam da će mi mozak eksplodirati od svih tih informacija i samo sam se potajno molio da to stane. Znao sam se buditi usred noći pa bih u kupaonici na onaj stari mobitel pjevušio i snimao, još uvijek znam naići na te snimke, to sve šumi, puca. Tih nekoliko godina je bilo jako, jako intenzivno, a kućni studio sam napravio tek u koroni 2020. Odonda sve to snimam i praktički imam dovoljno materijala. Nekako sam si zadao da bi bilo lijepo do 2045. sve to snimiti i onda vidjeti da li imam volje i dalje još nešto raditi ili ne. Trenutno sam jako miran, nemam više taj pritisak kao prije da nešto moram. Nije mi svejedno, bilo bi mi drago da uspijem taj svoj opus zaokružiti, ali imam totalno drugačiji pogled na svijet.

Kako sad izvlačiš te svoje pjesme iz ladice, na koji način ih grupiraš? Imaš li ih još uvijek sve u glavi ili se pomalo i iznenadiš?

- Super su ti pitanja! Kako me to tek mučilo prije nekih pet godina... U koroni kad smo svi imali puno vremena, napokon sam unio red u taj materijal, grupirao ga i kasnije preslagivao po albumima. Tako da je ovaj album „Deep Waters“ bio nešto potpuno drukčije prije deset godina, a totalno drukčije prije pet. Sad kad je vani, je opet nešto drugo i to je sad taj album. No, ja imam te foldere i zato znam da imam još četiri ili pet albuma. Puno toga sam i pobrisao, to mi je također predstavljalo velik teret dok nisam sve razvrstao, a sad imam slatke muke jer moram samo još razmisliti što ide na koji album. A onda na kraju dana, kad se to snima, i kako se to dogodilo i s albumom „Deep Waters“, puno toga se izjalovi i ne bude dobro snimljeno, odnosno ne bude meni zadovoljavajuće, pa se album opet promijeni. Stvaranje albuma je jedan jako, jako kompleksan posao kroz čije faze sam ja kompletno prošao i sad sam u fazi miksanja koja je najteža. Najlakše od svega meni je napisati pjesmu i ja čim sjednem za novi instrument, napišem pjesmu.

Što znači novi instrument? Znači li to da više ne skladaš na klaviru?

- Da, na hrvatskom albumu koji sad završavam klavir ne dolazi niti do izražaja jer je prvi instrument akustična gitara pa bendžo, mandolina i lap steel gitara. Imao sam neke novce u jednom trenutku i kupio lap steel gitaru da je možda poklonim nekome u bendu, ja obožavam taj instrument, nisam je naučio svirati kako sam namjeravao, nego sam napisao nekoliko pjesama. Nakon što si napisao tisuću i nešto pjesama, rijetko što te više može inspirirati na daljnji rad. Ne možeš napisati tri pjesme na dan, kako sam ja to radio tih sto dana ljeta, a da ne razmišljaš o novim temama jer ne možeš tri ljubavne za redom napisati, pa drugi dan opet tri ljubavne, pa tri o depresiji, pa stalno jedno te isto. Oduvijek sam morao tražiti teme i stavljati se u različita lica ili pozicije. Znam da sam jedno vrijeme samo eksperimentirao sa prvim, drugim i trećim licem. Ako back vokali pjevaju u trećem licu, to je puno zanimljivije i daje drugačiju perspektivu nego da samo ponavljaju to što ti pjevaš u prvom licu, pa onda se može priča razlomiti na tri lika, svakom dati ime ili svakom jednu kiticu. Zato su moje pjesme ponekad jako duge i komplicirane.

Na pozornici okupljaš mnoštvo glazbenika i instrumenata. U kojem ti se trenutku oni pridružuju? Koliko imaju utjecaja na konačni proizvod?

- Uvijek imaju utjecaja jer su oni moj bend i već dugi niz godina sa mnom sviraju i pjevaju. Malo se to promijenilo u zadnjih tri-četiri godine jer više nemam zbor sa sobom. Oduvijek sam htio imati veći broj ljudi koji će pjevati, tako sam u biti i krenuo 2017. kad je moja karijera zahvatila uzlaznu putanju. Nakon nekoliko godina ničega jer sam bio u lošim raspoloženjima i nisam imao stalan bend, krenuo sam s pet, šest članova koje ne bih niti zvao back vokalima, nego je to baš bio jedan mali zbor koji se nadograđivao, pa su se pridružili neki ljudi koji su i prije svirali sa mnom u bendu, pa je bend rastao da bi došlo do sedamnaest, osamnaest ljudi na snimanju albuma „Live at HGZ“. A onda opet na albumu „Live at Peti kupe“ prije godinu dana nastupilo je devet ljudi koji danas sviraju i pjevaju sa mnom. Oni konstantno utječu na mene, a album Deep Waters je trebao biti cijeli bendovski, ali je ispao pola-pola jer sam polovicu pjesama ipak snimio doma sam sa sobom u svom studiju, a pola pjesama s cijelim bendom.

Kako si se odlučio što ćeš snimati sam? Negdje sam pročitala da je novi album bogato produciran u nekoliko studija, pa koliko ti znače te nove mogućnosti koje na početku karijere nisi imao?

- To uopće nije bilo namjerno. Moja ideja je bila da deset pjesama ili čak dvanaest snimimo bendovski, na starinski način, gdje odsviraš i to praktički ostane tako, a onda samo neke stvari nadogradiš, možda otpjevaš ponovo ili dodaš back vokale ili neke šuške, instrumente... Na kraju je pet pjesama tako snimljeno što je u biti iznenađujuće puno jer sam ja brijao na The Rolling Stones i ostale bendove iz šezdesetih i sedamdesetih koji su tako snimali. Mislio sam kako ćemo snimiti pravi rock album i da nema veze što ostaju greške i slično, ali tako to više nitko ne radi, više ne živimo u toj atmosferi, tako da sam ja jako zadovoljan jer je pola albuma takvo, a pola albuma sam snimio doma i to se razdužilo, ali na kraju dana ja ne bih izdavao album da nisam apsolutno zadovoljan njime. Zaokružio sam ga u jednu cjelinu gdje se ne čuje da je sniman u tri studija, nego zvuči kao cjelina koju možeš poslušati od početka do kraja i onda donijeti svoj sud i voljeti ga ili ne voljeti i slušati ga ili ne slušati, to dalje nije bitno. Jedna stvar je snimati album ili završavati album, a druga stvar je završiti album. Teško je staviti točku, pogotovo na nešto tako delikatno i veliko kao što je to sat vremena tvoje muzike koja nešto obilježava.

Koliko si bio pod pritiskom stvarajući ga s obzirom na velika očekivanja proizašla nizom priznanja i nagrada? Ne znam možeš li uopće nabrojati sve nagrade koje si dobio? Je li to više teret ili vjetar u leđa?

- Nisam ja osjećao nikakav pritisak. Ako i jesam, to je bilo minimalno. Mislim da ne postoji toliko analitičan i strog kritičar kakav sam ja sam sebi. I to nije zato jer ja želim to biti. Ne, meni je najdraže kad nešto iz prve upali. To je predivno. Samo se dogodi i ne trebaš više ništa. Ponekad se dogode takve pjesme. Ima ih i na ovom albumu. A ima i nekih s kojima još uvijek nisam apsolutno zadovoljan. Tako da me ne može nitko toliko izmučiti koliko mogu ja sam sebe. To sam shvatio još prije puno, puno godina. Ovaj put pritisak sam osjećao samo zbog benda jer sam htio da i njima bude dobar album i oni su jako puno sudjelovali u stvaranju. Njima je to dobro i jako smo sretni da imamo nove pjesme koje volimo svirati uživo.

Imaš iskustvo nastupanja u Americi još prije svoje kantautorske karijere, dok si bio član varaždinskog benda Voodoo Lizards. Pa možeš li se malo prisjetiti tih vremena i američke scene?

- Da, to mi je jedno od omiljenih iskustava u životu, ne samo zato jer je u pitanju Amerika, nego zato jer su se 2010. još osjećali zadnji odjeci američkog sna i ljepote. Mi smo bili u Los Angelesu, tada je postojala možda jedna stotina beskućnika u odnosu na danas, baš sam nedavno čitao da ih ima oko 250 do 300 tisuća, pun ih je L. A. No, u to vrijeme Internet je još bio nikakav, mi smo još uvijek imali one flip phone-ove. Zack Dust, koji je vođa benda Voodoo Lizards, bio je i još uvijek je moj jako dobar prijatelj. On i dalje radi muziku i svira čak dosta po Austriji i Njemačkoj. On mi je to omogućio, uzeo me sa sobom, tako da nisam bio nužno sa Voodoo Lizards tamo, nego s njim. Upoznao me sa svom tom muzikom koju danas praktički slušam, sa country-glazbom, sa folkom, sa bluegrassom. Radili smo tamo sa svjetski poznatim glazbenicima i producentima. Svirao sam na mjestima na kojima bez njega, nikad ne bih. Na primjer, u legendarnom baru „Rainbow“ gdje su svirali Guns N'Roses i The Doors, u klubu Whisky a Go Go i slično. Drago mi je da se mogu prisjetiti toga, ljudi s kojima sam surađivao i da sam mogao čuti sve te priče jer nismo kratko boravili tamo, bili smo dva puta po više od mjesec dana. Zbilja sam okusio Kaliforniju i doživio ljude iz prve ruke. Nismo bili tamo turistički, nego smo radili, uživali i svirali. Nema nas mnogo takva iskustva. Mislio sam da ću se nakon toga još sto puta vratiti u Ameriku i ponovo svirati.

Baš sam to htjela pitati. Kako to da nisi više energije uložio u svoju međunarodnu karijeru s obzirom da nemaš jezičnu barijeru, imaš to iskustvo u Americi i čak te Coldplay istaknuo kao glazbenika na kojeg treba obratiti pozornost. Što glazbena industrija zahtijeva i jesi li ti to pokušao dati?

- Glazbena industrija i taj neki pop svijet koji se već totalno promijenio su uvijek tražili jedno te isto, a to je da ako nisi dovoljno popularan sam od sebe, iz ovog ili onog razloga, onda trebaš biti rob toj industriji. Rijetki su oni koji su uspjeli pa da onda mogu sami upravljati svojim sudbinama. Meni se to u minijaturnoj mjeri dogodilo tu, u Croatia Records iz koje su oni mene zvali i sad imamo odličan odnos, ja radim što god želim i nitko me ne nadgleda. A što se tiče međunarodne scene, toliko se svijet promijenio u zadnjih samo pet godina, a kamoli više, da više ni ne znam što je to, sve ide u smjeru umjetne inteligencije. Baš mi se nedavno javila neka osoba i poslala pjesmu, s upitom da je otpjevam. Pustim demo verziju pjesme i odmah shvatim da je riječ o umjetnoj inteligenciji. Naslušao sam se toga i cijeli život se bavim muzikom pa čujem to u sekundi. Uglavnom, osoba koja nije ništa stvorila bez pardona mi šalje AI pjesmu i kaj da ja s tim radim? Čemu sve to? Dakle, bit svega je da kao autor daješ, ne univerzalno, nego svoje jedinstveno iskustvo i da nitko nema to iskustvo, da se drugi mogu s time samo do neke mjere poistovjetiti. To je to. Sa mnom se uvijek moglo malo ljudi poistovjetiti zato jer ne radim pod svaku cijenu, ne pokušavam drugima udovoljiti ili ići za trendovima. Što više ideš za trendovima, to si popularniji. Ali u današnje vrijeme čak nema smisla niti to raditi zato jer toliko toga ima, a rijetko tko radi tako da ne štampa i da mu je novac tek na trećoj, četvrtoj stepenici, a na prvoj je taj Božji dar koji trebaš iskoristiti. Mnogo ljudi posustane jer je izrazito teško. No, s druge strane, što je nešto teže, tim je nagrada veća. Danas svi misle da nagrada mora biti u novcima, a ne mora i ne smije. O duhovnoj satisfakciji se sve manje priča, a sve više je novac bog.

Najavio si album na hrvatskom jeziku. Kako si se odlučio na taj korak i kako ti je bilo stvarati na materinjem jeziku? Zašto si uopće stvarao isključivo na engleskom do sada?

Ne znam, cijeli život sam obožavao američku glazbu, americanu i to putovanje sa Zekom me obilježilo, on je radio takvu muziku i moja je sada sve sličnija njegovoj. Nekako me to sve nadahnulo i kad sam se vratio iz L. A.-a, svirali smo još možda jednu godinu dana i rekao sam mu: "Toliko si me nadahnuo da ti sada moram reći aj, bok, zahvaliti se na svemu i zaputiti se u te opasne vode, no pun intended, da vidim kako je to jer si mi ti na toliko dobar način pokazao što znači biti neustrašiv, da ja to moram sad probati." I onda kad je došla korona, nakon svih tih tisuću pjesama napisanih na engleskom, pomislio sam da bih trebao preusmjeriti energiju. Na krivi način sam razmišljao i htio sam nešto zaraditi. Kako sam bio u žiži u to vrijeme s Porinima i dobio malo više novca od ZAMP-a zbog pjesama na engleskom, pomislio sam da mi je sad prilika i da bih trebao napisati nešto i na hrvatskom. Počeo sam pisati, ali hvala Bogu, Bog mi nije dao da budem išta kontra sebe, tako da sam sve ono što mi se svidjelo htio zadržati iako sam krenuo s namjerom da pišem za druge, za Darka Rundeka jer mi je on omiljeni kantautor s našeg područja, pa mi je Josipa pala na pamet, Bare, ali što će njima pjesme kad si ih oni znaju sami napisati. Na kraju se ispostavilo da me bilo sram nekome dati pjesme koje mi nisu dovoljno dobre, a s onima koje su mi dovoljno dobre, sam poželio svoj album napraviti. Jednom sam prilikom svirao skupa s Rundekom, pa smo pričali i spomenuo sam mu taj album, a on me zašpotao i rekao je: "Pa daj, ti pjevaj na hrvatskom, tak je lijep jezik."

Zašto najprije nisi namjeravao pjevati i na hrvatskom?

- Ne znam, možda jer sam htio osvojiti svijet, a sve se ispostavilo suprotno. Svi koji su tu uspjeli, rade na hrvatskom, a taman kad bih ja nešto shvatio, to se promijenilo. To je priča moje generacije, milenijalaca, imam 37 godina. Taman bi se nešto novo dogodilo i onda si ili već prestar ili još premlad za to. Stalno su se događale nekakve velike promjene kada bih ja nečemu doskočio. Na kraju sam poslušao Rundekov savjet i počeo doma snimati demo verzije koje su mi se dopale i pripremam album čija će prva pjesma biti objavljena na jesen. To je sad 95% moj vokal i moj album.

Hoće li biti i dijalekta ili samo standard?

- Kad sam počeo raditi na hrvatskom, trebalo mi je nekoliko mjeseci da se prisjetim jer sam nekoć sa svojim prvim bendovima već pisao na hrvatskom. Toliko mi je to bilo lijepo i shvatio sam da ti ipak ne može strani jezik, koliko god da ga ti dobro razumiješ i govoriš, zamijeniti materinji. Na tom tragu bi dijalekt, a onda i idiolekt, znači način na koji samo ti kao osoba govoriš, tu se opet vraćamo na pitanje autentičnosti i istine, bili nešto najautentičnije i ja bih trebao izdati zagorski album.

Imaš li ijednu takvu pjesmu?

- Nemam, nikad nisam razmišljao o tome do ovog trenutka, ali izgleda da u tom smjeru moram ići.

Znaš li već naziv novog albuma i koliko si daleko stigao s njim?

- Imam velike nade za neke pjesme pa se nadam da ih neću samo izbaciti kao na ovom albumu, nego da će se uistinu zavrtjeti jedan po jedan singl. Imam ime albuma, ali ga ne želim još objaviti. Ovaj put ne sadržava vodu. Na početku je imao nešto povezano s vodom, ali se s vremenom to izgubilo i pretvorio se u jedan kaubojski album kojeg nitko živ ne bi očekivao, čak niti ja tako da me baš interesira kakav će odjek imati. Ja obožavam te pjesme.