Engleski sjevernjački indie

Britanska scena vrvi sjajnim indie bendovima, a sjeverna Engleska čini se kao posebno plodno tlo. Niz je novih glasova, među njima i bend koji iako osnovan tek krajem prošle godine, ubrzano osvaja glazbenu scenu Leedsa i šire - The Maritime County. 

Njihovi nastupi uživo su hvaljeni, a glazba se opisuje kao prepoznatljiv sjevernjački indie zvuk. Kako oni sami opisuju engleski sjevernjački indie, odakle crpe inspiraciju i kako je biti mladi bend na vibrantnoj engleskoj glazbenoj sceni – to su samo neka od pitanja o kojima smo razgovarali.

Što oni sami kažu o svom naglom uzletu?

- Od prvog nastupa kao predgrupa vrlo smo brzo došli do samostalnog koncerta u klubu The Lending Room u Leedsu. Dvorana je bila krcata, ljudi su ispred kluba čekali u redu pa su se oni unutra morali pošteno stisnuti zbog onih koji su pokušavali ući. Bio je to nevjerojatan osjećaj i otada se priča nekako zakotrljala i sve više raste. Nismo još stigli do mainstream medija poput benda Arkayla primjerice, ali definitivno se zahuktalo i osjećam da je ovo početak nečeg velikog, objasnio je frontmen i pjevač Leo Gavaghan.

- Ja sam se tek nedavno pridružio bendu, ali prije toga sam već čuo za The Maritime County i planirao ih pogledati. Definitivno se priča među malim underground bendovima po Leedsu, dodao je bubnjar Tom Webster.

Bend čine četiri člana: autor pjesama, pjevač i frontmen Leo Gavaghan, guitarist Dylan Brown, basistica Libby Meller i najmlađi član, bubnjar Tom Webster koji je još maturant. Kako vide glazbenu scenu Leedsa danas? 

- Mislim da definitivno ima puno ljudi koji silno žele uspjeti. S druge strane, mislim da ima puno kopija i puno 'smeća', gomila glazbenika zvuči poput nekog drugog, a onda to pokušavaju opravdati time da je riječ o uzoru ili utjecaju. 

- Zato se nadam da mi uspijevamo biti barem malo drugačiji. No, u zadnje se vrijeme pojavilo nekoliko skroz okej bendova, primjerice bend The North imaju nekoliko dobrih stvari. U ovom trenutku bih rekao da ćemo glazbenu scenu Leedsa spasiti The North i mi. Ma, šalim se. Ima u Leedsu solidan broj dobrih bendova. Stvar je samo u tome što ponekad oni pogrešni dobiju hrpu publiciteta, dok oni pravi ostanu neprimijećeni, ali pretpostavljam da će se to promijeniti. Samo treba dati vremena, rekao je Leo Gavaghan.

Što se tiče njihovih glazbenih korijena zajednički bend uz koji su svi stasali je The Stone Roses, a uz njih svatko ima svoje uzore koje unosi u zajedničku glazbu i tako, kako tvrde, daje svoju osobnu notu. 

- Slušao sam puno indieja, puno irskog folka i možda i malo countryja. Dakle, The Stone Roses, Neil Young, The Waterboys, a onda su tu i bendovi poput The Dubliners, The Pogues i taj krug. Mislim da je to jednostavno ono pravo, sirovo pisanje pjesama. To bi bili moji uzori, otkriva Leo.

- Ja sam se razvijao uz svog učitelja bubnjeva koji je bio baš jako zagrižen za latino glazbu i jazz, tako da sam naučio prilično puno o latino i jazz ritmovima i onda sam dio toga iskoristio kako bih indie bubnjanje učinio malo manje predvidljivim – jer kod svakog indie benda i u svakoj pjesmi bubnjevi zvuče jako slično, tumači Tom Webster. Želim svoje sviranje učiniti što zanimljivijim i raznolikijim. No, što se tiče bendova koji me danas inspiriraju, mislim da je bubnjarka iz grupe The North jako dobra. Mislim i da je bubnjar iz grupe Esmeralda Road isto bolesno dobar. On me definitivno inspirira.

- Inspiriraju me mnogi bendovi, možda ponajviše Nirvana, otkriva basistica Libby Meller. To sam slušala kad sam tek počela svirati. Slušala sam mnogo rock-glazbe, pa možda pomalo i Nickelback, AC/DC… Danas slušam mnogo više indie-glazbe, primjerice The Stone Roses, James i Paola Nutinija, a volim i ponešto od Noaha Kahana.

- Slično kao i kod Lea The Stone Roses su imali ogroman utjecaj na moje sviranje gitare kad sam bio mlađi i kad sam tek učio svirati, kaže gitarist Dylan Brown, a tu je i Guns N' Roses. Gitarist Saul Hudson poznat kao Slash očito je bio lud za bluesom, a to se jako odrazilo i na moje sviranje gitare, što mislim da na neki dobar način doprinosi našem zvuku. Moja velika inspiracija je i bend The Smiths. Mislim da je Morrissey napisao neke sjajne pjesme, a mislim da bismo i mi mogli napraviti istu stvar.

The Maritime County opisuju kao karakteristične predstavnike sjevernjačkog indie zvuka. Sjevernjački indie - pojam je koji označava specifičnu indie rock scenu sa sjevera Engleske s gradovima poput Manchestera, Leedsa, Liverpoola i Sheffielda, poznatu po melodičnom, ali često sirovijem radničkom zvuku i uličnoj estetici. Kako je oni sami opisuju?

- Ne bih rekao da odskače od običnog indieja, ali je definitivno pod velikim utjecajem gitare, i to zahvaljujući svim onim gitaristima koji su pokrenuli i stvorili taj sjevernjački indie. Ne bih rekao da se previše razlikuje, ali definitivno ima svoj prepoznatljiv zvuk, smatra Tom Webster. 

- Možda je malo prožvakano reći, ali stvarno ima svoj vlastiti zvuk, ističe Dylan Brown. Puno govori o sjeveru Engleske. Imam osjećaj da danas ima puno fejk glazbe posvuda, a definitivno na jugu. Ima hrpa smeća od glazbe po cijeloj zemlji, ali indie nekako udara snažan pečat. Ljudi na sjeveru nose određenu odjeću i potpuno su ludi za nogometom. Ne kažem da nisu i drugdje, ali ovdje se sve to nekako savršeno poklapa. Mislim da je indie vjerojatno jedan od najmoćnijih glazbenih žanrova koji uopće postoje.

- Ne znam. Mislim da je s tim sjevernjačkim indiejem odlično što se može reći da ima određeni zvuk i šarm, a imat će ga i dalje zbog ljudi koji potječu iz tog kraja, tumači Leo Gavaghan. Osobno sam jako ponosan što sam odrastao u Leedsu i nikada to nisam poricao, ignorirao ili propustio priznati. Ali isto tako ne bih htio tome postavljati granice ili nas zatvarati u neku kutiju. Uzmi za primjer bend kao što je Fontaines D.C. Oni imaju specifičan zvuk, odmah se čuje da su iz Dublina, ali glupo je reći: 'O, to mora biti vođeno isključivo gitarama'. Oni su izbacili genijalne albume, poput ovog zadnjeg Romance, koji je umjesto gitara vođen sintesajzerima. Mislim da ima hrpa genijalne glazbe koju se ne bi smjelo samo tako strpati u ladicu i reći: 'Oni su indie, samo im ubaci par gitara'. Johnny Marr je primjerice stavio mandoline u pjesmu Please, Please, Let Me Get What I Want i zvučalo je sjajno. Uglavnom, ne bih nas htio ograničavati jer mislim da se može napraviti puno više od glazbe vođene gitarama. Mislim da ćemo s vremenom, kako budemo dulje zajedno i s više pjesama, nadići ova četiri instrumenta koja sada sviramo, jer glazba može biti puno više od toga. Nije da ima išta loše u tome da imamo samo ove instrumente. Pjesmama koje trenutno pišem sam i više nego zadovoljan, sjajno zvuče uživo, publika ih obožava i svi se hrane tom energijom. Ali ima pjesama kojima bi dobro došla nadogradnja, poput Castle on Shadows, u koju bismo mogli ubaciti veliku gudačku sekciju. Ili kao što imaš stvar Wish You Were Here koja ima onaj čudni zvuk statičnog šuma s radija ili tako nešto. Puno se više toga nudi od „glazbe vođene gitarama“. Mislim da se jednostavno treba zafrkavati i vidjeti što zvuči najbolje. Tako se stvara dobra glazba. Tako ne postaneš samo obična kopija koja poručuje: mi smo sa sjevera i nosimo Adidas tenisice. Mislim da ne bismo trebali pokušavati oponašati nešto što se već dogodilo, nego ići naprijed. Treba uzeti svoje uzore i ne bojati se pokazati ih, ali ne treba pokušavati biti netko tko nisi jer to nikada neće upaliti, kako je rekao lik iz grupe Cast.

Bend u pripremi ima mnogo pjesama, ali zasad je jedini objavljen single The End, a pjesmu je napisao Leo Gavaghan.

- Vozio sam po Irskoj i imao sam spremljen samo jedan album, samo sam njega mogao slušati. Uz natpis na dnu tog albuma nesvjesno sam napisao pjesmu. Objavili smo je i nekoliko ljudi mi je reklo da zvuči poput pjesme benda Catfish and the Bottlemen. Ne znam, to nam je bio prvi singl. U to vrijeme nismo imali ni gitarista. Ja sam odsvirao sve gitare. Bili smo samo ja, stari bubnjar i basist. Otišli smo u studio, ispucali to u šest sati i izbacili van. To je jednostavno bilo nešto tek toliko da se bend kreće, ali ljudima se sviđa. Stižu još bolje stvari, zato otvorite uši.

Koliko još pjesama imaju? 

- Trenutačno na svirkama izvodimo tek dvanaest-trinaest pjesama, ali ako pričamo općenito o pjesmama koje sam napisao, ima ih preko stotinu. Imam dvije bilježnice potpuno ispisane pjesmama tako da povremeno samo prolistam da vidim ima li neka na kojoj bismo mogli dalje graditi, odgovara Leo. 

- To uglavnom izgleda tako da Leo pošalje video na grupni chat s upitom: 'Što mislite o ovoj melodiji na gitari?' ili tako nešto i onda za dvadesetak minuta imaš gotovu, cijelu pjesmu. Odemo na probu s namjerom da radimo na jednoj pjesmi za snimanje, a idućeg trenutka već praktički napišemo novu stvar jer netko krene prebirati po instrumentu i kaže: 'Ovo zvuči dobro'. Potom to prilično brzo razvijemo u cijelu pjesmu. Nisu sve sjajne, ali neke od njih prođu selekciju i na kraju ih sviramo uživo, dodaje Tom Webster.

Što je još potrebno da bi ih službeno objavili? 

- Sto tisuća pratitelja ovaj mjesec. Šalim se, kaže Leo, ali prije nego što izbacimo pjesme važna je promocija. To je jednostavno tako. Znači, čim budemo zadovoljni s finalnim proizvodom, krećemo s promocijom na svim društvenim mrežama koje imamo, na platformama i pred ljudima do kojih uopće možemo doći. Zatim se samo nadamo da će privući pažnju koju zaslužuje i da će se stvar nakon toga sama zakotrljati. Sve je stvar promocije, tako je kako je, sve se vrti oko društvenih mreža. Moraš im zapeti za oko i moraš se pobrinuti da se ljudima koji to čuju pjesma i svidi. A jednu stvar mogu garantirati – ako to čuješ, a voliš bilo što slično ovom tipu glazbe, svidjet će ti se. Stvar je dobra. Ne bismo izbacili pjesmu da ne znamo da je dobra, niti bismo je izbacili da nismo sigurni da će je ljudi obožavati. Do koliko ljudi možemo doprijeti? To je bit cijele priče. Sve ostalo će doći samo od sebe. Samo treba nastaviti stvarati glazbu, to je ono što je bitno. Što duže i što više pisati, što bolje pjesme izbacivati, pa makar upalilo sutra ili za deset godina, znam da će s vremenom napraviti neki bum. Tako da je stvar samo u tome da rudarimo i izbacujemo stvari.

Jesu li njihovi slušatelji pretežno u Britaniji ili dopiru i do drugih zemalja? 

- Ima tu hrpa različitih zemalja, a onda imaš i ekipu koja stalno brije da Dylan i ja izgledamo kao Rusi. Podbadali su me i da sam Wayne Rooney – nogometni trener. Pišu komentare poput 'Nisam znao da Wayne Rooney svira gitaru' i slično. Bilo je stvarno smiješnih provala kao 'šugave traperice, klecava koljena'. Ma gle, ako nemam gitaru u rukama, nemam pojma što bih sa sobom, pa se malo pogubim i počnem skakutati, cupkati i sve to i onda ekipa to komentira. A što možeš? Društvene mreže su okrutan svijet.

Kad bismo mogli očekivati njihov prvi EP?

- Sad već prelazimo na strogo povjerljive stvari. Nemam pojma. Iskreno, ne znam ni hoćemo li uopće ići na tu varijantu. Uvijek mi se nekako više sviđala ideja da budemo bend koji izbacuje albume. Mislim da čim izbacimo singlove koje planiramo i budemo u potpunosti zadovoljni njihovom kvalitetom, objavljujemo album. Već imam skicu i plan u glavi na kojoj radim. Ostatak benda još nema pojma o tome, tako da neću još sve odmah otkrivati. Nek se stvori malo pompe i nagađanja, ništa još nije službeno potvrđeno.

Odakle dolazi naziv benda? 

- 'Maritime County' je nadimak za grofoviju u Irskoj iz koje je cijela moja obitelj, a to je County Meath, nalazi se na zapadu. Zovu je 'Maritime County' jer to je mjesto gdje se ocean spaja s Irskom. Jedan dan na poslu sam vidio taj natpis i pomislio kako je to dobro ime za bend. Nakon toga sam u vozilu upalio radio, iako mi je inače uglavnom uključen AUX, i na radiju počne svirati neka grupa 'Maritime Folk Band' iz grofovije Meath ili tako nešto. Čudno, pomislio sam, opet se pojavilo to ime. Iduće sekunde, prolazi kamion pokraj mene. Ako ste iz Leedsa, možda ste ga i vidjeli ako ste se vozili autocestom M62, onaj veliki plavi kamion. Na boku mu piše 'Maritime' i ja si pomislim: 'Ovo je već treći put u istoj večeri, moram poduzeti nešto s tim'. Praznovjeran sam i to mi je bila potvrda, ali stvarno sam zadovoljan imenom. 

Kako trenutno izgleda rad u bendu? Tko je preuzeo koju ulogu i nadaju li se da će glazbena industrija uskoro početi preuzimati dio tog posla? 

- Ja vodim sve društvene mreže, ugovaranje koncerata, dopisivanje i financije. No, ako si stvarno zapeo za to što radiš i uživaš u tome, ako ti je to strast – koliko god to zvučalo otrcano i kao klišej – to zapravo nije neki težak rad. Hoću reći, ja to obožavam i stvarno to želim, baš želim raditi. Glazba je posao s punim radnim vremenom, tako da mi sav taj popratni posao uopće ne djeluje kao posao. To mi je više kao neka startna pozicija. To je igra između mene i glazbene industrije u kojoj se ja pokušavam progurati pomoću naših pjesama i benda i dovesti nas pod svjetla reflektora. Tako da meni to nikad nije naporno. Samo mi je ponekad frustrirajuće na onaj pozitivan način. To me zapravo gura naprijed jer sam jako natjecateljski nastrojen. Zato i znam da će se dogoditi, samo je pitanje vremena. Ali da, neke od tih uloga s vremenom mogu preuzeti ljudi iz glazbene industrije. Imamo jednog lika koji je čista pozitiva, zove se Tim. Razgovaramo s njim već neko vrijeme, on je bio menadžer nekih opasnih bendova, a radi to i danas. Sjajno se slažemo s njim, ali prije smo imali i loših iskustava. Nadam se da ću u budućnosti, kad budem trebao skinuti dio te odgovornosti s leđa kako bih se fokusirao na ono najvažnije – a to je sama glazba, moći rasteretiti te uloge i pokrenuti stvari brzo i efikasno. Uopće ne sumnjam u to. Sve smo posložili da upali. Samo je stvar u tome da svi koji nas danas slušaju na radiju pokažu interes, potraže nas na Instagramu, TikToku, Spotifyju – budite među prvima i ulovite val na vrijeme.

- Konkurencija je jaka jer ljudi masovno briju na pop glazbu, dodaje Dylan Brown. Televizijska zvijezda Simon Cowell je kroz dobrih dvadeset godina – pa čak i tijekom COVID-a i cijele pandemije koja je potpuno izbacila iz tračnica bendove u usponu – sa svojim projektima i nastupima uništio industriju. No, osjećam da se sad stvara velika priča oko novih bendova koji sviraju uživo u znojnim klubovima i ljudi odlaze na takve koncerte umjesto na likove kao što je Bruno Mars. Mislim, super ga je vidjeti i uvijek se moraš malo nasmijati na to, ali mislim da je uzbudljivo što posvuda iskaču novi bendovi. Definitivno jedva čekam vidjeti što će sve proizaći iz toga, posebno iz Leedsa.

Na društvenim mrežama The Maritime County istakli su se među ostalim i obradama indie klasika – od bendova The Stone Roses i The Smiths do The Verve i Oasis. Sviraju li ih i na svojim koncertima?

- Ne skrivamo da su utjecali na nas. Stvarno volimo pjesme koje pjevamo i pjevamo samo ono što nam se sviđa jer je poanta glazbe da se u njoj uživa. Ne radimo to zbog nekog publiciteta ili privlačenja klikova na jeftine fore. Uživamo u tome. Znali bismo izaći, uzeti par limenki piva, malo se zezati, snimiti obradu i poslije toga otići u pub. Tako da nam to nikad nije bila obaveza ili tlaka. No na našim koncertima ih ne sviramo. Sviramo isključivo autorske stvari uz jednu iznimku. Riječ je o bendu The Bridewell Taxis i njihovoj odličnoj pjesmi „Honesty“. Njihov pjevač i autor, Mick Roberts, bio je ljudina, prva liga lik. Dugo smo pričali o tome da smislimo nešto zajedno, da radimo na nekim njegovim starim pjesmama i surađujemo, ali je nažalost, baš početkom ove godine preminuo. Mislim da je bio još relativno mlad, tako da je to bio baš ogroman šok. Ali da, ekipa iz benda i njihovi fanovi su se nekako zakačili za naš bend i guraju nas, i ne mogu im dovoljno zahvaliti na tome, kao što ne mogu dovoljno zahvaliti ni Micku. Zato je to pjesma koja sigurno ostaje na našoj set-listi.

Uglavnom, jedna ti stvar postane viralna na dva tjedna, nakupi se gomila streamova, i onda na prvu izgleda kao da imaš hrpu fanova jer su brojke na Spotifyju ili gdje već brutalne... ali s druge strane, ne možeš rasprodati svirku i nemaš pravu, čvrstu bazu ljudi koji zapravo vole tvoju glazbu, a ne samo tu jednu stvar koja je postala viralna na TikToku ili mrežama. Zato moraš balansirati između vlastite promocije na mrežama i toga da paziš da ne postaneš samo jeftini viralni hit, objašnjava Tom.

Zato se pobrini da imaš dovoljno pravih fanova u vlastitom gradu. To je ono što mi radimo. Mi rasprodajemo svirke. Ljudi u našem gradu nas znaju. Sad idemo i u Manchester gdje ekipa isto zna tko smo. Imamo mi ljude na mrežama, ali ako imaš samo jedan viralni video i onda par tisuća pratitelja na temelju toga, od toga zapravo nećeš imati prevelike koristi, zaključuje Libby.

Što bi bila njihova pozornica ili festival iz snova gdje bi htjeli nastupiti u bližoj budućnosti? 

- Svirati na Elland Roadu (kultni nogometni stadion u Leedsu koji može primiti više od 37.000 ljudi, op. a.) za pet godina, odgovara Dylan Brown. Svirati pred onom predivnom južnom navijačkom tribinom bilo bi apsolutno ostvarenje sna. Bez zezanja, da imam izbor i da sutra mogu svirati bilo gdje na svijetu, bio bi to Elland Road. Oduvijek smo osjećali strašno jaku povezanost s tim stadionom jer smo ja i Leo, a naravno i Libby i Tom, apsolutno vatreni navijači Leedsa. Volimo taj klub i puno nam znači. Tako da bi Elland Road bio ostvarenje svih snova – svirati tamo, imati podršku navijača i naravno cijelu tu poveznicu između benda, kluba, grada, pa i samih navijača.

Idući singl Riverside nije još službeno objavljen, ali nam je bend ustupio demo snimku koju možete poslušati u našoj slušaonici.