Indie scena u Hrvatskoj se razbuktala

Zašto je niz stranih i domaćih kritičara istaknulo album „Getting Killed“ benda Geese kao najbolji prošle godine? Koji su bili najbolji domaći i regionalni albumi i kakva je trenutačno indie scena u Hrvatskoj, govori ugledni glazbeni kritičar i suosnivač portala Ravno do dna ZORAN STAJČIĆ.

- U Hrvatskoj i regiji godina je bila prilično čudna. Dosta se sviralo, bilo je puno koncerata i krajem desetog mjeseca činilo se da skoro i nema novih albuma, i onda odjednom objavio je album tko god je mogao i stigao. Dakle, u studenom je bila apsolutna gužva. Vjerojatno se tako svima podesio profesionalni glazbeni bioritam. Scena se dosta razvila unazad desetak godina, održavalo se mnogo koncerata i to ne više samo u Zagrebu. Postoje sada i razni programi poput „Ajmo!“ Ministarstva kulture, tako da se scena dosta se raširila. Uz svirke vjerojatno je ostalo premalo vremena za snimanje i objavljivanje albuma. No na koncu je bilo uistinu dobrih izdanja i može se reći da smo izašli iz određene stagnacije jer ipak je onaj period korone, koliko god se to sad čini daleko, napravio nekakav zastoj, no zadnje dvije-tri godine postaje zanimljivije i po raznolikosti i po kvaliteti tako da mogu reći da se scena oporavlja. 

Znači godina je bila dobra, a koliko je bila zanimljiva na svjetskoj pozornici?

- Na svjetskoj pozornici najzanimljivije je bilo ponovno okupljanje Oasisa. Ja sam ih vidio u Manchesteru, nije u obzir dolazio ni Cardiff, ni London, ni ništa do Manchestera. Ispunio sam si tu želju s obzirom da ih nisam u devedesetima mogao uhvatiti kod nas, a i bila je tad skroz drukčija situacija. Apsolutno su ispunili očekivanja ne samo oni nego i Richard Ashcroft (The Verve) i Cast koji su nastupili kao predgrupe. Vidi se da su ekipa iz devedesetih, atmosfera je bila izuzetna, teško je to dočarati. Cijeli se grad pretvorio u Oasisland. Za ulazak u pop-up shop trebalo je imati vaučer i uključiti se u, kako bi Englezi rekli, queuing. No nije Oasis bio prisutan samo u tim specijaliziranim dućanima, jedan od najvećih svjetskih sportskih lanaca sportske opreme bio je u njihovu znaku, pa murali, pa ulični svirači koji su, naravno, svi svirali njihove pjesme…

Prema izboru novinara i kritičara s portala Ravno do dna najbolji strani album prošle godine je „Getting Killed“ benda iz Brooklyna Geese, a takvo mjesto su mu dodijelili i mnogi ugledni svjetski magazini. Meni je bilo zanimljivo čitati komentare tog izbora. Jedan čitatelj britanskog Independenta piše „Nikad se nisam toliko trudio voljeti neki bend. Stvarno sam htio ući u to, no svako slušanje je bilo sve kritičnije. Meni je to poput carevog novog ruha“. Niz je sličnih komentara i čini se da je publika prilično polarizirana u ocjenama od „eksperimentalnog remek-djela“ do „nezanimljivog“ pa me zanima, čime je vas osvojio i koliko glazbeni novinari i kritičari mogu utjecati na publiku?

- Utjecaj vjerojatno postoji kao što svaki medij utječe, međutim ne možemo „varati“ niti progurati nešto što nije uistinu dobro i kvalitetno. Koliko god netko misli da se to može platiti, progurati, to jednostavno ne ide. Bar za sebe mogu reći da gledam što je kvalitetno, što je inovativno s obzirom da izuzetno propulzivno slušam mnogo muzike i to već desetljećima jer se time bavim. Konkretno, Geese su me uhvatili na prvu, tu ima i elemenata Talking Heads-a, a što se tiče produkcije, izuzetno je hrabra i izdvaja se. Dakle, po prvi put je na indie sceni jedan vokal gurnut toliko glasno, ali ne može se toliko gurnuti vokal, ako nije dobar pjevač, naravno. Produkcijski se naslanja na val s početka milenija koji je počeo s bendovima poput The Strokes, Kings of Leon, Black Rebel Motorcycle Club. Dakle, to se sve ispreplelo, kroz mlade bendove i bendove koji dolaze uvijek se čuju utjecaji i ono što su slušali, to se „zapeče“ u njihovu stilu. Mene su oduševili čim su se pojavili baš kao i prošle godine Geordie Greep iz benda Black Midi. On je isto napravio famozni album, okupio je dvadesetak brazilskih glazbenika, tu ima udaraljki i svega, otišao je u posve novom smjeru, to je nekakav math rock, jako je precizno sve, ali opet zvuči i kao Santana, dakle puno je tu izmiješanog i preklopljenog jedno preko drugog. Osjeti se i što je netko slušao, u kojem smjeru je bend uopće profunkcionirao i na kraju krajeva hoće li se to svidjeti u publici. Mislim da bi kod nas na portalu Geese prošli bez obzira na to što su ih izglasali i strani mediji. Ja čak izbjegavam gledati bilo kakve strane liste kad dođe taj period pred kraj godine samo zato da nešto ne pokupim, nego jednostavno, mi idemo s našom listom pa ćemo je onda usporediti s ostalima. Ove godine se poklopilo, ali ima godina gdje se mišljenja i ocjene razilaze. Recimo, utječe dosta i pristupačnost nekog izvođača kod nas, koliko ga možemo vidjeti uživo jer je i taj dio slike izuzetno važan.

Ali Geese nismo mogli vidjeti uživo, a s obzirom na našu koncertnu ponudu sumnjam da ćemo ih tako brzo vidjeti, ne dolazi nam mnogo aktualnih i novijih bendova.

- Mislim da je i tu situacija dosta ohrabrujuća, dosta se promijenila kad vidimo tko sve dolazi. S obzirom na to što je sve najavljeno ove godine, mislim da je Hrvatska definitivno najjača u regiji.

No u odnosu na sjevernu, zapadnu i srednju Europu još uvijek imamo puno prostora za napredak.

- Mi se tu ne možemo mjeriti. Znam recimo da je prije nekoliko godina i Austrija bila koncertno u krizi, jer su veliki izvođači počeli povlačiti granicu u Münchenu. Hrvatsku treba gledati u odnosu na broj stanovnika, a imamo i neke fenomenalne lokacije poput pulske Arena. Elton John je radio posebni tehnički line-up za pulsku Arenu, što se inače ne radi, jer je morala biti manja pozornica kako bi mogla fizički ući u Arenu. Bend Foo Fighters u trenutku kad ne sviraju na koncertima ispod 50.000 posjetitelja odradili su u Puli dva koncerta od po sedam-osam tisuća ljudi.

Znači, misliš da ima neke šanse, da bend poput Geesea uskoro vidimo u Hrvatskoj?

- Pa ima. Ako su recimo ovdje u Europi, možda se netko odvaži. Na kraju krajeva, i ovi godišnji izbori imaju nekakvu ulogu, osim toga i diskografi imaju sliku, mislim da im album čak nije bio loše prodavan u Hrvatskoj, iako su streaminzi glavni izvor slušanja glazbe, a kupovina fizičkih nosača zvuka je apsolutni luksuz za freakove. Primjerice, Fleet Foxes su nam došli vrlo rano nakon što su otkriveni.

Kao najbolji regionalni album istaknuo si „O sreći u snovima“ beogradskog benda KOIKOI koji 28. veljače nastupa u Tvornici.

- Već su se sa svojim debitantskim albumom „Pozivi u stranu“, koji je 2021. objavio slovenski izdavač Moonlee Records, pokazali izuzetno zanimljivima. Došli su 2022. i do Zagreba, bio sam na tom prvom koncertu u Močvari, imali smo svi maske, mislim da nas je 37 smjelo biti, morali smo sjediti, nije se nitko smio dići, odmah bi redar vraćao sve na svoja mjesta. Izgledalo je kao nekakva Brechtova predstava, stolci su bili razmaknuti na tri metra... Izvrsna su četvorka, dva glazbenika i dvije glazbenice, svi pjevaju osim bubnjara, tako da imaju i višeglasje. Ima tu i etno motiva i rocka, ali ne samo roka, nego i plesne klupske glazbe. Dakle, to je i žestoko i ukopano u nekakav etno moment ovih prostora, a opet je i plesno, dakle blenda se puno toga. Došli su do dosta dobrog statusa, u Hrvatskoj imaju samostalni koncert u Tvornici kulture, a Močvaru i sve manje prostore su u nas uvijek dobro prodavali. Na SHIP Festivalu u Šibeniku bili su glavna atrakcija, izuzetno dobro prolaze u Europi, na stranim showcase festivalima od Nizozemske do Francuske, svi su ih prepoznali i svima su zanimljivi, iako pjevaju na materinjem jeziku. Što se tiče novog albuma, ne samo da je tehnički daleko bolje izveden nego prvi album, nego se pronašlo i određeno nadahnuće. Srbija je kao što znamo godinu dana u prosvjedima. Veliki problem je bio što se uopće ništa nije snimalo, a slabo je bilo i s koncertima. Međutim, u slučaju KOIKOI se sve poklopilo. Mi na portalu svi radimo svoju listu od dvadeset izvođača, posebno stranih, i posebno domaćih i regionalnih i onda sve to ide u Excelovu tablicu po bodovima. Dok ne prikupimo sve liste, ne znamo ni sami kakav će ishod biti kod nas. Nešto što je nekome od nas najbolje ne mora dospjeti na vrh liste, nego je dovoljno da se nešto nađe na listi kod svakoga od nas i to donosi bodove. S osam lista dobijemo objektivnu sliku jer osobne liste su, kao na kraju krajeva i recenzije i koncertna izvješća, subjektivne.

Koji bi domaće indie izvođače istaknuo, koji je domaći album godine?

- Na mojoj listi i na portalu to je svakako je Mimika Orchestra. Ne možemo ih baš svrstavati pod nezavisno, ali ono što je bitno navesti, takav jedan orkestar ne postoji nigdje drugdje u svijetu, dakle, to je autohtona hrvatska priča. Izuzetno je skupo okupljati orkestar, ali oni su već na četvrtom albumu. To su sve glazbenici mahom iz Jazz orkestra HRT-a i svih orkestara po Zagrebu. Mak Murtić to odlično vodi, Maja Rivić je tu definitivno pjevačica koja se isprofilirala kao frontwoman. Fantastično je kako isprepliću jazz i new age s folklornim utjecajima, posebno Istre, Kvarnera i to još povezuju s mitološkim pričama, što staroslavenskim, što antičkim... Dakle, to je apsolutno zanimljiva priča i njihov zadnji album „Medzotermina“ je jednostavno izuzetan. Visoko na listi mi je i solo album Maje Rivić „Drugo sunce“. Tu smo glazbenicu posebno nagradili, ona je samo u 2025. objavila četiri albuma, jedan samostalni i tri albuma suradnje. Odličan je bio i KaliKamo s albumom „Jedinstvo“. Taj album je bio čak na listama najprodavanijih u Hrvatskoj što znači da je 2025. bila i dobra godina za dub. Kod nas dub reggae kao nekakav podžanr nikad nije bio na listama niti tražen. No ako postoji izvrstan i angažiran dub album, prihvatit će ga puno šira publika nego što se čini. Tako da i s te strane mislim da se događaju pozitivne stvari.

Sve to intenzivno prati portal Ravno do dna, čiji si suosnivač. Ove godine će napuniti petnaest godina i sjajno je mjesto za informiranje o glazbi, ali i drugim vidovima kulture. Možeš li se prisjetiti poriva iz kojeg si pokrenuo taj magazin i koliko je izazovno održati se u današnjem medijskom krajoliku?

- Kolega Marko Podrug i ja pokrenuli smo ga 2011. jer je to bila jedna čudna godina. U krizi je bilo i internetsko i tiskano novinarstvo. Tiskani mediji rješavali su se ljudi koji su pratili glazbu i općenito kulturu pa je u jednom trenutku bilo puno profiliranih, kvalitetnih novinara bez posla i na raspolaganju. U internetskim medijima vladala je kriza na način da su se pojavili neki pod navodnicima stručnjaci, ali ne iz područja novinarstva, nego više iz područja informatike. Krenuli su istraživanjima kako ljudi više ne želi čitati nego samo kratak, zanimljiv video-sadržaj, ni pod razno nekakav ozbiljan tekst koji dvije ili više kartica. Naš portal nastao je iz pobune u smislu „idemo mi sad napraviti sve suprotno od onoga što kažu istraživanja“. Odlučili smo pronaći publiku koju zanima istraživački odnos prema glazbi i kojoj se nećemo obraćati podcjenjivački, nećemo ih navlačiti u klopku clickbaita, dati naslov, a ispod je prazan prostor, i naravno, bez reklame. Krenuli smo sa svojim ulaganjima i ta su ulaganja trajala dobrih četiri godine. Dakle, to nije donosilo apsolutno ništa. Nakon sedam-osam godina sam već imao faze da se pitam „dobro, zašto ja to radim i zbog čega?“ jer nije bilo značajnijeg feedbacka. Mislio sam da smo okupili sve koje bi moglo zanimati to što radimo i da smo dotaknuli plafon, ali nastavilo je rasti. Najviše nas čitaju iz Hrvatske, oko sedamdeset posto, a ostatak je regija i inozemstvo gdje postoje naši ljudi koje zanima glazba, i ta dijaspora ima potrebu saznati što se kvalitetno događa na domaćem terenu. Tako da smo se profilirali prvenstveno kao hrvatski, ali i regionalni glazbeni portal, a u regiji takvih medija gotovo uopće nema tako da nam se javljaju bendovi od Makedonije do Slovenije kako bi dobili nekakvu vidljivost na Ravno do dna, a i mi želimo informirati ljude što je više moguće, to je otprilike „short story“.