Kako bi svojim riječima opisao Royel Otis za slušatelje u Hrvatskoj koji se možda prvi put s vama susreću?
- Kao dobre ćevapčiće.
Prezime Pavlovic/Pavlović zvuči vrlo domaće u Hrvatskoj. Ima li Otis hrvatske korijene?
- Moj djed je iz Zagreba. Zvao se Ivan Pavlović, što je vjerojatno prilično uobičajeno ime. Definitivno imam daljnju rodbinu u Hrvatskoj, ali ih još nisam upoznao i ne znam hoću li ih upoznati, ali moj ujak ima kuću na otoku Visu.
Je li ikada posjetio Hrvatsku?
- Bio sam u Zagrebu, Dubrovniku, Splitu, na Visu i Hvaru. Dakle, bio sam uokolo.
Slučajni susret Royela Maddella i Otisa Pavlovića čini se gotovo suđenim. Obojica su radili u barovima i kafićima u istom susjedstvu u obalnom predgrađu Sydneya Bondiju prije nego što su se jednog dana 2019. godine našli sa svojim gitarama i skicama pjesama. Naziv dua „Royel Otis“ nije samo zvučno nego možda i odražava esenciju benda - fuziju njihovih energija. Kako su prvi put prepoznali da njihova dinamika tako dobro funkcionira zajedno?
- Hm, ne znam, samo smo svirali okolo. Roy je imao sunčanu sobu u četvrti Sydneya Bondi gdje smo obojica tada živjeli. Svirali smo, snimali, radili na pjesmama i nekako se osjećalo da tu ima nečega. Jednostavno se osjećalo da se isplati nastaviti pa smo uzeli te demo snimke i otišli u obližnji studio te počeli raditi s producentom. Napravili smo pet ili šest demo snimki i ponudili ih nekim diskografskim kućama. Odatle je nekako krenulo.
Otisov vokal i Royelova gitara čine jedinstvenu kemiju. Jesu li je prepoznali producenti ili su je već sami osjetili?
- Da, jednostavno se osjećalo kao da je tu nešto bilo, što god, imali smo sličan interes za glazbu i oboje smo to željeli ganjati, a istovremeno smo pridonosili na različite načine. Obojica smo na određeni način različiti, ali funkcioniralo je kad smo bili zajedno.
Njihova glazba spaja sanjivi indie pop s razigranom, opuštenom vibrom. Kako se razvio taj zvuk?
- Počinjalo je s nekom indie pop vibrom, bilo je još opuštenije kad smo tek počeli. Trenutno je naša glazba indie pop, ali sve je prilično jasno i vokali su prilično istaknuti, a gitarski dijelovi vrlo dominantni. Možete čuti sve.
Ali kad smo tek počeli, sve smo preplavili jekom, a vokali su bili daleki. Jedva ste mogli čuti što govorim i slično, tako da se to promijenilo.
Kako obično izgleda njihov proces stvaranja pjesama? Kreću li od melodije, teksta, ideje, vibre?
- Mijenja se, ponekad krenemo od jednog, ponekad od drugog. Većinu vremena bih rekao od melodije, jednostavno smislim melodiju na gitari i onda krenemo odatle, ponekad Roy ima gitarsku dionicu, ili netko od nas ima tekst, ili imamo ideju, na primjer da želimo napisati pjesmu o nečemu i jednostavno krenemo odatle, ali rekao bih da većina pjesama proizlazi iz melodija.
Koji su umjetnici ili scene najviše utjecali na njihov zvuk?
- Ima ih puno, zapravo ne puno, ali postojale su faze kada sam puno slušao bendove poput The Cure, New Order, The Smiths, Joy Division i taj svijet.
Manchester?
Da, Manchester, u nekim sam fazama slušao i Oasis. Tu su i Amerikanci poput The Pixies i slični bendovi. Ne znam, to se mijenja. Ima i pop stvari koje stvarno volim, kao Nelly Furtado i slično.
U posljednje dvije godine njihova je popularnost naglo porasla, u poznatim svjetskim klubovima nastupi im se rasprodaju u nekoliko minuta. Kako se taj uzlet osjeća iznutra?
- Hm, ne znam jer smo posljednjih nekoliko godina jako zauzeti, cijelo vrijeme smo na turneji, svirali smo vjerojatno oko 200 koncerata u posljednje dvije godine, tako da se iznutra čini kao da se samo krećemo naprijed, jednostavno sviramo puno koncerata.
Postoji li neki trenutak koji se čini kao prava prekretnica?
- Prošle godine osjetila se prekretnica. Od nastupa u barovima i klubovima preko kazališta, mjesta održavanja naših svirki sve su veća. Prošle godine stvari su jednostavno krenule uzlazno više neko ikad. Mislim da su vjerojatno obrade bile svojevrsna prekretnica. Obrade pjesama "Linger" i "Murder on the Dancefloor“, a zatim objavljivanje albuma otprilike u isto vrijeme.
Samo raspored koncerata u posljednjih dvije godine čini se vrlo iscrpljujuć – gotovo svakog dana nastup u drugoj zemlji, k tome niz promotivnih aktivnosti. S jedne strane izgleda kao san svakog mladog glazbenika, no je li ponekad i teško? U kojoj mjeri glazbena industrija vrši pritisak, postoje li kompromisi na koje mora pristajati?
- Da, definitivno postoje kompromisi, kao i svemu pretpostavljam. Kompromisi su ponajprije s putovanjima, stalno si na putu i odričeš se puno toga: svega što se događa kod kuće, prijateljstava, obitelji, veza… da bi se bavio ovim, što je super i definitivno ima svoje prednosti, ali tu su i nedostaci. Ne možeš biti kod kuće sa svojom obitelji i slično, tako da da.
Je li uopće moguće razmišljati o novoj glazbi u takvim okolnostima?
- Da, jest. Baš sam neki dan razgovarao s našim bubnjarom o tome kako je svirati uživo i svirati iste pjesme uvijek iznova toliko drugačije od samog stvaranja glazbe, kao da koristiš dva različita dijela mozga. Tako da na novoj glazbi radimo kad god imamo priliku. Ponekad je lijepo samo sjesti i svirati gitaru i pokušati smisliti nove ideje, kao da radiš drugim dijelom mozga ili tako nešto.
Njihove obrade pjesama "Linger" i "Murder on the Dancefloor“ toliko su dobre da su obje pjesme izveli i s izvornim izvođačima: sa Sophie Ellis-Bextor ljetos na festivalu Reading u Engleskoj. A nedavno su na zatvaranju dodjele nagrada Rolling Stone UK u Londonu odsvirali i „Linger“ s Noelom Hoganom iz grupe The Cranberries. Iako su mnogi čuli za Royel Otis upravo zahvaljujući tim obradama, „Oysters im my pocket“ prva je pjesma koju sam ja čula od ovog benda zahvaljujući svom algoritmu na streaming servisu i smjesta ih zapratila. Pjesma je objavljena 2022., prošle godine u Australiji ovjenčana je zlatnim certifikatom, a kritičari su je među ostalim opisali kao „intravensku injekciju čiste sreće“. Kako je nastala?
- Radili smo u studiju na našem drugom EP-u s producentom Chrisom Collinsom u Byron Bayu, udaljenom gotovo 800 km od Sydneya i imali smo taj stih „Oh well, that's miles away“ (Oh, pa to je kilometrima daleko)… To je bio prvi dio koji smo imali i onda je Chris rekao da u lokalnom supermarketu postoje kamenice koje su navodno stvarno dobre, pa smo otišli u taj supermarket i nije ih više bilo. Nakon toga su nam kamenice jednostavno bile u glavi i nastala je pjesma. Nekako se pojavila niotkuda, samo smo se zabavljali s tim. Otada svugdje gdje dođemo jurimo kamenice i jedemo ih u velikim količinama. Tako se to nekako razvilo, da.
I očevi Royela i Otisa sviraju u bendovima. Koliko je Otisu to bilo korisno za njegov glazbeni put?
- Mom tati je glazba oduvijek bila veoma važna pa me već od malih nogu upoznao s mnogo bendova, stalno je svirao gitaru po kući, pisao je pjesme za nas i slično, a ja sam volio učiti njegove pjesme kad sam bio mlađi, tako da vjerojatno dosta toga ima veze s mojim roditeljima. Oni jako vole glazbu, jako su glazbeno orijentirani. Moj tata ima i svoj mali punk bend s prijateljima, sviraju po malim barovima i klubovima u Sydneyu i Melbourneu. Mislim da jednostavno to vole.
Što otac kaže na uspjeh Royel Otisa?
- Vjerojatno želi svirati bas, ne znam. Mislim da je sretan, da.
Royel Otis putuju i nastupaju diljem svijeta. Kakav je njegov osjećaj trenutne indie-scene, gdje je posebno jaka, postoje li neke razlike koje se primjećuju?
- Mislim da je očito da New York i Ujedinjeno Kraljevstvo uvijek imaju prilično dobru scenu, pojavljuje se puno dobrih bendova, a i Irska također s bendovima poput Inhaler i Fontaines D. C. Upravo nam je irski bend Florence Road bio predgrupa u Australiji, provjerite ih, stvarno su dobri. A onda Amerika s bendovima kao Geese, baš im slušam novi album, ne znam jeste li to čuli, ali stvarno je dobar. Teško je reći, teško je odrediti, svatko ima svoje zlato.
Programe Hrvatskoga radija slušajte na svojim pametnim telefonima i tabletima preko aplikacija za iOS, Android i Huawei.
