Na Lovrjencu održana premijera Medeje

Druga dramska premijera 76. Dubrovačkih ljetnih igara Medeja S. Stonea i H. Müllera u režiji velikog europskog redatelja Martina Kušeja, izvedena je sinoć, 27. srpnja na tvrđavi Lovrjenac. Predstava je nastala u koprodukciji Dubrovačkih ljetnih igara, Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu i Slovenskog narodnog gledališča Maribor, a na programu je do četvrtka, 31. srpnja.

Uz redatelja Martina Kušeja autorki tim predstave Medeja čine Vesna Đikanović koja je zaslužna za prijevod i dramaturgiju, zatim Snježana Rodek koja je prevela Medeju Heinera Müllera, scenografkinja Annette Murschetz, kostimografkinja Ana Savić Gecan, skladatelj Aki Traar, oblikovateljica svjetla Vesna Kolarec, autor video materijala Tobias Jonas, suradnica za scenografiju Hana Ramujkić, asistent redatelja Herbert Stöger, druga asistentica redatelja Katarina Julija Pipan, asistentica kostimografkinje Suzana Rengeo te lektorica hrvatskog jezika Ines Carović.

Glumačku podjelu čine: Helena Minić Matanić kao Ana (Medeja), Uliks Fehmiu kao Luka (Jazon), Julija Klavzar kao Klara, Maša Žilavec kao socijalna radnica/pripovjedačica, Vladimir Vlaškalić kao Kristijan, Aleš Valič kao Borut te Tvrtko Kolar kao Edi i Jan Rendić kao Leon. 

Kako navodi dramaturginja Vesna Đikanović, Medeja je jedna od najenigmatičnijh i najkomplesknijih žena u dramskom univerzumu, o čiju su se monumentalnost razbijale mnoge interpretacije i podijeljeni osjećaji gledatelja. Brutalna je, ne ostavlja nikome, ni glumcima, ni publici prostora da se sakriju. Sirova je i pročišćujuća poput ritualnog čina. Izvan uzoraka racionalnog. Koliko god je pokušavali potisnuti, ona će ponovo izbiti na površinu. Kreće se kroz vrijeme od antike do naših dana, snagom svih onih žena koje još od tih davnih vremena sustiže uvijek isto isključenje iz zajednice, čiji sukob neizbježno mijenja živote svih. 

Simon Stone svojom dvadeset prvo stoljetnom Medejom - briljantnom znanstvenicom Anom, kreira realan život u prepoznatljivom suvremenom kontekstu, uspješne karijere i obiteljskog okruženja, ono što bi moguće njihovi antički preci mogli predstavljati danas. No ispod kontura i površine suvremene priče silovito teku tokovi emocija i nasilja, gotovo primordijalnim uzorkom i ritmom, porivima koji egzistiraju u nama, gdje izranjaju sva esencijalna pitanja, stara koliko i čovjek sam. Njihov život koji pratimo na sceni izdiže suvremeni ljubavni trokut, jer ljubav je u srži svih nastojanja i ratova, na razinu arhetipa i njegove univerzalnosti sukoba, stvarajući materijal jake, brutalno ogoljene izvedbe koja neminovno ostavlja trag na duši. 

Ana stupa u dvadeset prvo stoljetni svijet koji je već u plamenu, prepun zgarišta, napuštenosti i nasilja na kojem čovječanstvo radi. O tom svijetu prijeđenih granica, svjedoče Anini/Medejini iskoraci u Heiner Mullerove monologe u kojima je osuđenost na propadanje i smrt konstatacija kolektivnog iskustva. Ona odlazi iz takvog svijeta ostavljajući mu još jednom zgarište sa svim svojim dragocjenostima. Reagira na svijet koji kao takav brutalizira njezino iskustvo života, dislocira je i odstranjuje. Njezino iskustvo postaje dio univerzalnog pitanja o stanju čovjeka čiji je identitet nasiljem i pragmatičnošću pregažen, u kojem bi se svatko izložen sličnoj i dovoljnoj vrsti pritiska i provokacije mogao slično osjećati i ponašati. Stoga je ovo predstava i o empatiji, kada postanemo prekrhki, kad nam maska sklizne s lica i ne možemo više skrivati svoju bol, strah, bijes ili beznađe.