Govori kninskog kraja još pamte svoju čakavsku prošlost

Dramatične povijesne migracije, posebice one uzrokovane osmanskim osvajanjima od 15. do 17. stoljeća, mijenjale su jezičnu sliku našega kraja. Iako je zbog burne povijesti ostalo malo starosjedilaca, autohtoni govori uspjeli su sačuvati nevjerojatna jezična blaga i arhaizme koji danas svjedoče o društvenim i jezičnim promjenama. Ovime se bavi dr. sc. Luka Velić, lingvist i kroatist s Instituta za hrvatski jezik.

Kao rođeni Kninjanin, dr. sc. Luka Velić odlučio je detaljno opisati novoštokavske ikavske govore Vrpolja i Kninskog Polja – ne samo zato što su mu to materinski govori, već i kako bi postavio čvrst temelj za usporedbu s drugim, susjednim dijalektima.

– Uvijek me zanimalo zašto govorimo tako kako govorimo – otkrio je dr. Velić gostujući u našem programu, objašnjavajući kako ovi govori i danas otkrivaju neočekivane povijesne veze.

Zbog svojih specifičnosti, u autohtonim se govorima Kninske krajine jasno može uočiti veza s čakavcima u Lici, Primorju i na zadarskim otocima. To se, primjerice, vidi u riječima koje su zadržale ekavski refleks jata po točno određenom, naslijeđenom pravilu. Tako će domaći stanovnici i danas reći brest (Kninsko polje) umjesto brijest (ili brist u Vrpolju).

Ovi su govori zapravo štakavski govori u kojima se zamjenica što koristi samo u odnosnoj funkciji usred rečenice. Baš kao i u ostatku Dalmatinske zagore, iznimno su zanimljivi skraćeni nastavci u množinskim padežima, pa se tako u govoru Bukovice i Kninskog polja može čuti mačkami umjesto mačkama (imenice tipa žena) te zubim umjesto zubima (u Kninskom Polju za muški i srednji rod).

– Brojne su zanimljivosti uočljive u zamjeni ili potpunom gubljenju suglasnika. Svakodnevno se koriste oblici poput pane (padne), di ili stariji gdi (gdje), uvo (uho) te vratar (fratar) – objašnjava dr. Velić.

U Kninu se još pamte izrazi poput arhaizma črljeni, što je specifičnost govora Vrpolja i Kninskog polja. Rijetko se koristi, osim u sjećanju ili u šali, ali je još uvijek živo kod srednje generacije.

Ono što ove govore čini pravim jezičnim draguljem jest činjenica da su dugo funkcionirali kao izolirana oaza okružena ijekavcima. Zahvaljujući toj izolaciji, ovdje su preživjeli oblici koji su drugdje u hrvatskom jeziku davno nestali.

Jedan od najvećih fenomena svakako je očuvanje ostataka dvojine, gramatičkog broja koji se koristio za označavanje dviju osoba ili stvari. Dvojina se tako prepoznaje u izrazima poput tri kvarti gaće ili u tri prsti, ali dr. Velić ističe još fascinantnije otkriće – ostatke glagolske dvojine. Riječ je o fenomenu koji, izuzev nekih kajkavskih govora na samoj granici sa Slovenijom, nigdje drugdje nije zabilježen. Primjer toga je rečenica: Nas dvoje nećeva dalje., gdje nastavak -va predstavlja drevni oblik za prvo lice dvojine.

Uz dvojinu, lokalno stanovništvo i dalje izvrsno čuva aorist (prošlo svršeno vrijeme), koji se redovito koristi u svakodnevnom govoru i iznenadnim situacijama kroz uzvike poput: Pade ja! ili Ne ode na kraju!.

Zanimljiva je situacija i u samom rječniku (leksiku) Kninske krajine. Iako bi se zbog blizine granice i dugotrajne osmanske prisutnosti očekivao golem utjecaj Orijenta, u ovim je govorima zabilježeno značajno više talijanizama nego turcizama, što svjedoči o snažnim povijesnim i trgovačkim vezama s obalom.

Ipak, zbog nezaustavljive urbanizacije, ali i stalnih kontakata s modernim standardnim jezikom te drugim dijalektima, autohtonih je govornika danas sve manje. Upravo zato, rad stručnjaka poput dr. Velića ključan je korak u spašavanju ove neprocjenjive nematerijalne kulturne baštine od zaborava.