70. godišnjica GDK "Gavella"

Navršava se 70 godina otkako je osnovan teatar u Frankopanskoj ulici, Gradsko dramsko kazalište „Gavella“. Dana 29. svibnja 1953. godine, skupina mladih glumaca i redatelja, uglavnom "pobunjenika" iz Hrvatskog narodnog kazališta, na čijem je čelu bio dr. Branko Gavella, preuzela je zgradu "Malog kazališta" u Frankopanskoj 10 i osnovala novo kazalište.

  

Tog datuma, glumci Nela Eržišnik, Drago Krča, Pero Kvrgić, Sven Lasta, Josip Marotti, Mia Oremović, Mladen Šerment, Duka Tadić, Vjera Žagar i redatelji Kosta Spaić i Mladen Škiljan preuzeli su zgradu "Malog kazališta", dotad područne pozornice HNK, i osnovali Zagrebačko dramsko kazalište.

Neimenovani duhovni vođa pokreta bio je dr. Branko Gavella, tu su bili i književnici Mirko Božić, Marijan Matković, Joža Horvat, Petar Šegedin, kao i likovni umjetnici Edo Murtić, Kamilo Tompa i Božidar Rašica. Za prvoga ravnatelja postavljen je Pero Budak.

Zbog obnove zgrade, prema nacrtima Rašice, kazalište je prve predstave, "U logoru" i "Golgota" Miroslava Krleže, izvelo na gostovanju u Subotici, u ožujku 1954.

Novoobnovljena zgrada otvorena je 30. studenog 1954. izvedbom "Golgote", u Gavellinoj režiji.

Ime kazalištu promijenjeno je 1970. u Dramsko kazalište "Gavella", kojem je kasnije dodano i "gradsko".

Kroz svoju povijest kazalište je njegovalo repertoarnu zastupljenost suvremenih, mladih autora, ali i klasika, kao i baštinski repertoar i svjetsku literaturu.

U godini kada kazalište slavi 70. rođendan očekuje se i otvaranje nove, male dvorane, kao i ponovni povratak na veliku scenu koja se, nakon trogodišnje obnove od potresa uskoro približava kraju. Kazalište se okrenulo koprodukcijama, te je na taj način zadržalo vitalnost i u vremenu kada ansambl nije imao vlastitu scenu.

U 70 godina postojanja i teatru u Frankopanskoj se, kao i svakom kazalištu koje toliko traje, moralo dogoditi mnogo toga: obilježili su ih dolasci i odlasci glumaca, prisjećalo se "bolje prošlosti" i strepilo za "neizvjesnu budućnost", bilo je istinskog zajedništva i velikih predstava, kao i sukoba i kriza...

No pored svega dobrog i lošeg što se dogodilo, najznačajnijom i najvrjednijom doima se jedna „kvantitativna činjenica“ – činjenica da je kazalište, i nakon više od pola stoljeća, još uvijek tu, nastojeći ne zaboraviti, kako je podučavao dr. Branko Gavella, temeljno uvjerenje: „umjetnički optimizam".