Od Istre do Zagreba: Zvane Črnja dobio spomen-ploču na kući u kojoj je živio i stvarao

Od istarskog Žminja do zagrebačke Krajiške ulice – životni put književnika Zvane Črnje dobio je trajni spomen u gradu u kojem je desetljećima živio i stvarao. Na 106. obljetnicu njegova rođenja, Čakavski sabor Žminj otkrio mu je spomen-ploču na kući u Krajiškoj ulici 17. Bila je to prilika da se prisjetimo čovjeka koji je istarsku riječ, povijest i kulturu učinio važnim dijelom hrvatske kulturne baštine.

Život Zvane Črnje nije bio mirna književna biografija. Kao dječak morao je napustiti rodnu Istru pred fašizmom, poslije je sudjelovao u antifašističkom pokretu, a nakon rata iskusio i politički progon. No iz takva života izrastao je neumoran stvaralac. Pisao je poeziju, eseje i studije, uređivao novine i knjige te pokretao kulturne projekte. Iza te ozbiljne javne figure krio se i čovjek osebujna humora. Prisjeća ga se književnik Boris Domagoj Biletić, koji je s njim surađivao.

- On je bio ozbiljan, duhovit, što se ne bi reklo na prvu. Imao je šale sa značenjem iz drugog i trećeg plana, trebalo je to malo raskriti. Bio je temeljit, ali nenapadno topao čovjek, recimo tako. Vrlo je ozbiljno shvaćao mlade suradnike i mlađe od sebe, rekao je dr. sc. Boris Domagoj Biletić.

Črnja je 1969. utemeljio Čakavski sabor, a kao urednik edicije „Istra kroz stoljeća“ otvarao prostor povijesti i stvaralaštvu svojega zavičaja. Njegova "Kulturna povijest Hrvatske" i "Žminjski libar" svjedoče o širini interesa, od nacionalne kulturne povijesti do pjesničkog izraza na čakavštini. Zašto je bilo važno obilježiti upravo njegov zagrebački dom, objašnjava Josip Šiklić iz Čakavskog sabora.

- On je bio veliki pjesnik i veliki organizator jer Čakavski sabor ima katedre razasute od Istre i Splita pa gore sve do Mađarske. Mi smo na neki način imali dužnost i obvezu jer je najveći dio svog života proveo u Zagrebu, objasnio je Josip Šiklić.

Črnja je za životno djelo dobio Nagradu Vladimir Nazor, a njegovo ime danas nosi i nagrada za hrvatsku esejistiku. Od danas ga se Zagreb prisjeća i na jednom sasvim običnom pročelju. U Krajiškoj 17 ostaje ploča kao podsjetnik da se velike kulturne priče ne stvaraju samo u institucijama nego i za radnim stolom, među knjigama, u nečijem domu.