Dr. Martin Nonković: Znali smo da možemo do kraja. Ova bronca nije slučajna

Hrvatska futsal reprezentacija ispisala je povijest osvojivši treće mjesto na Europskom prvenstvu 2026. godine. Dio tog uspjeha bio je i liječnik reprezentacije, iz Tinja,  dr. Martin Nonković, specijalist ortopedije i traumatologije u Biogradu, dugogodišnji futsal vratar i čovjek koji sport živi gotovo dva desetljeća. 

Kako je uopće krenula Vaša priča s reprezentacijom?

- Poziv je došao početkom 2025. godine, nakon što sam već ranije surađivao s mlađim selekcijama. Preporučile su me kolege iz struke, ljudi iz HNS-a i futsal krugova. Prvotno je plan bio da budem uz U-17 reprezentaciju, ali paralelno sam se priključio i A selekciji. Prošle godine imao sam nekoliko okupljanja, prijateljske utakmice, a onda je u prosincu stigao poziv za Europsko prvenstvo. Iskreno, u tom trenutku privatno mi nije bilo jednostavno, supruga, dvoje male djece, specijalistički ispit pred vratima. Ali kada te zove reprezentacija, teško je reći ne. To je nešto što nadilazi svakodnevicu.

Jeste li vjerovali da ova generacija može do medalje?

- Jesam. I to sam rekao, možda ne javno, ali unutar stožera i u razgovorima s igračima. Vjerovao sam da možemo daleko, čak i do finala. Ne samo zbog igračkih kvaliteta, njih smo oduvijek imali, nego zbog ljudskih. Ova reprezentacija je konačno izgledala kao prava ekipa. Nije bilo ega, nije bilo podjela. Trideset dana zajedno, bez ijednog incidenta. Ako se kaže da je vrijeme za odmor, ide se odmoriti. Ako se kaže da je trening u 10 ,svi su spremni u 9:50. To su sitnice koje rade razliku na velikim natjecanjima.

Koliko je uloga medicinskog tima važna u takvom turnirskom ritmu?

- Ogromno. Na ovakvim natjecanjima nema prostora za improvizaciju. Sitna ozljeda, loša regeneracija ili kriva procjena mogu vas koštati utakmice, a samim time i medalje. Naš posao nije samo sanirati ozljedu. Mi moramo biti stalno dostupni, pratiti oporavak, komunicirati s izbornikom, ali i s igračima. Ako između stožera postoji bilo kakav šum, igrači to osjete. A kada stvari krenu loše, uvijek se traži krivac. Ovaj put nismo dali ni milimetra prostora za alibi. Sve je funkcioniralo kao jedan organizam.

Koliko Vam je osobno značio ovaj uspjeh?

- Teško je to opisati. U futsalu sam gotovo 20 godina, kao igrač, kao golman, kao liječnik. Poznajem mnoge od ovih momaka desetak godina. S nekima sam dijelio svlačionicu, s nekima prijateljstva izvan terena. Zato mi je posebno drago zbog njih. Zbog Piplice, Jurline i svih ostalih. Znam koliko su radili, koliko su puta bili blizu, ali bez tog završnog iskoraka. Ova bronca je nagrada za godine odricanja. Kad stojite tamo, kad vidite hrvatsku zastavu i znate da ste dio toga, makar kao “servis” ekipi, osjećaj je neopisiv.

Što ova medalja znači za hrvatski futsal?

- Ovo je prekretnica. Hrvatska je mala zemlja, ali sport nas definira. Međutim, realno, ljudi se pale na medalje. Kad imaš rezultat, imaš i interes, medije, sponzore. Futsal je već godinama najgledaniji dvoranski sport u Hrvatskoj, ali to znaju oni koji su u sportu. Šira javnost i dalje ga podcjenjuje. Ova bronca je prilika da se to promijeni. Sada je trenutak da se napravi iskorak, bolja medijska popraćenost, više ulaganja, razvoj mlađih kategorija. Ako sada ne iskoristimo ovaj moment, propuštamo veliku šansu.

Često ističete i važnost lokalne sredine, posebno Zadra i sjeverne Dalmacije.

- Apsolutno. Imamo ogroman bazen igrača, tradiciju i talent. Imamo reprezentativce, igrače u prvoj i drugoj ligi, u Dinamu, Hajduku, Crnici… Ali nemamo stabilnog prvoligaša u Zadru. To je po meni nešto što moramo promijeniti. Potrebna je infrastruktura, dvorana, sustav rada s mladima. Ova medalja može biti pokretač. Ako postoji politička volja i sportska vizija, Zadar može imati klub koji će igrati i Europu.

Nakon svega, jeste li se uspjeli odmoriti?

- Iskreno, ne baš. Dočeci, prijemi, mediji… A onda se vratiš kući, djeca te čekaju i shvatiš da je to zapravo najvažnije. Igrači isto jedva čekaju vratiti se obiteljima. Nisu oni navikli na reflektore i protokol. Najradije bi svi malo predahnuli prije povratka klupskim obvezama. Ali ova emocija ostaje. I ponos. Jer znamo da smo napravili nešto veliko.