Iza njega su godine rada sa sportašima, trenerima i klubovima, a iskustvo mu je, kaže, pokazalo da se mentalna priprema ne svodi samo na tehnike i alate. Ponekad je najvažnije ono što se događa izvan sportskog terena, ali i odnos povjerenja koji se razvije između sportaša i osobe koja ga prati.
Od tenisa do sportske psihologije
Gautin put prema psihologiji počeo je upravo kroz tenis, sport kojim se aktivno bavio. Vrlo brzo shvatio je koliko se toga u sportu događa u glavi.
- Ne kažem da bi mi glava bila bolja da bih bio Federer, ali sigurno bi dobro došlo na neke stvari koje danas znam, prisjetio se kroz smijeh.
U početku je, kaže, vjerovao kako se puno toga može riješiti učenjem određenih psiholoških tehnika. Međutim, iskustvo rada sa sportašima promijenilo mu je pogled.
- Ima dosta tehnika danas, puno toga možemo i proguglati, ali ono što mi je iskustvo pokazalo jest da dosta toga trebamo proći kroz kontakt s nekim. Bilo da je to trener ili netko uz koga se osjećamo sigurno, kroz taj odnos događaju se dobre stvari.
Metanoia – prostor u kojem sportaš može raditi na sebi
Centar Metanoia pokrenuo je 2019. godine s idejom stvaranja prostora u kojem će sportaši dobiti stručnu podršku i mogućnost rada na mentalnoj pripremi.Danas je njegov rad najviše usmjeren na individualni pristup, vježbe fokusa, regulaciju i druge elemente koji sportašima mogu pomoći u postizanju boljih rezultata. No, zanimljivo je da se posljednjih godina sve više bavi i temama koje na prvi pogled nemaju izravne veze sa sportom.
- Najčešće u zadnje vrijeme to budu stvari izvan sporta, pogotovo s profesionalcima. Onda oni sami shvate da im te stvari pomažu na terenu.
Prisjetio se i jednog sportaša koji ga je pitao kada će napokon proći konkretne tehnike sportske psihologije. Odgovor ga je iznenadio. Sportaš mu je objasnio da mu je dovoljno ono što već rade jer se osjeća mirnije na terenu, ima čišću glavu i bolje funkcionira u igri.
Najveći neprijatelj često smo sami sebi
Jedna od važnih tema u sportu, ali i svakodnevnom životu, način je na koji doživljavamo vlastite misli. Možemo li naučiti mozak da ne vjeruje svakoj negativnoj misli?
- Možemo, to najviše radim, kaže Gauta.
Posebno ističe prijelaz iz juniorskog u seniorski sport, kada mladi sportaši često počinju previše vjerovati vlastitim negativnim zaključcima. Promašeni udarac, trenerov pogled ili izostanak pohvale mogu postati povod za čitav niz pogrešnih interpretacija. Sportaš tako može zaključiti da ga trener ne voli ili da je izgubio njegovo povjerenje, iako za takve zaključke možda uopće nema razloga.
- Često vjerujemo svemu što nam prođe kroz glavu, a onda se ponašamo u skladu s tim. To utječe na nas, na tim i na sve oko nas. Treba osvijestiti misli, a to nije lako.
Dodaje kako kroz dan imamo velik broj misli kojih često nismo ni svjesni. Važno je naučiti prepoznati što se događa u nama i razumjeti osjećaje koji nam mogu biti prvi signal da nešto trebamo osvijestiti.
Današnja djeca imaju sve manje prostora za spontanu igru
Govoreći o današnjim generacijama, Gauta ne želi jednostavno zaključiti jesu li djeca psihološki otpornija ili ranjivija nego prije. Ipak, upozorava na nekoliko problema.
Jedan od njih je sve manje spontanog kretanja i neformalnih sportskih aktivnosti.
- Prije smo šutirali u kvartu. Imali smo puno tih treninga, ali nismo ih zvali treninzima. Danas nemamo tu bazu sportaša, slabo je kretanje.
Smatra kako se roditelji ponekad previše uključuju u sportski razvoj djece, pokušavajući kontrolirati gotovo svaki korak. S jedne strane imamo roditelje koji su pretjerano zaštitnički nastrojeni, a s druge one koji nisu dovoljno uključeni. Pronaći ravnotežu nije jednostavno. Posebno je problematično kada roditelji djeci ne dopuštaju da pogriješe i iz vlastitog straha pokušavaju ukloniti svaku mogućnost neuspjeha.
- Pozadina je zapravo roditeljski strah, a ne igračev. Roditelji dosta nesvjesno prenose svoje strahove na djecu. Nekima je to teško sebi priznati, ali upravo je to prvi korak.
Djeca moraju naučiti i pobjeđivati i gubiti
U dječjem sportu često se prerano počinje razmišljati o rezultatima, starijim kategorijama i velikim ambicijama. Gauta se prisjetio jedne talentirane tenisačice koja je, unatoč odličnim rezultatima za svoju generaciju, često bila usmjeravana na natjecanja sa starijim igračicama.Nije joj se dopuštalo da u svojoj generaciji doživi osjećaj dominacije i uspjeha. Na kraju je odustala od sporta.Taj primjer, smatra, pokazuje koliko je važno pronaći ravnotežu između izazova i osjećaja uspjeha.
- Treba doživjeti jedno i drugo. Po meni je neki omjer 60 posto pobjeđivanja i 40 posto poraza. Važno je doživjeti i jedno i drugo.
Društvene mreže i algoritmi – sve teže je ostati korak ispred
Posebno se osvrnuo na utjecaj društvenih mreža i sve naprednijih algoritama koji korisnike potiču na neprestano skrolanje.
- Algoritmi su napredovali. Ako ja nisam napredovao, a algoritmi jesu, imamo ogroman problem.
I sam priznaje da se ponekad uhvati u beskonačnom pregledavanju sadržaja, zbog čega smatra da nije dovoljno samo ograničiti vrijeme provedeno na društvenim mrežama.Važno je razumjeti zašto im se vraćamo. Nekome društvene mreže nadomještaju usamljenost, nekome nedostatak društva, a nekome predstavljaju bijeg od umora ili obveza. Zato Gauta savjetuje da se zapitamo što zapravo tražimo kada posegnemo za mobitelom.
Zašto se neki sportaši pod pritiskom blokiraju?
Zanimljivo objašnjenje ponudio je i na pitanje zašto neki sportaši u stresnim situacijama postaju bolji, dok se drugi potpuno blokiraju. Prema njegovu iskustvu, ljudi imaju različite mehanizme reagiranja na pritisak. Netko ulazi u borbu, netko pokušava pobjeći, a netko se jednostavno zaledi.
- Svi imamo neke mehanizme preživljavanja koje možda nismo osvijestili. Ja sam kroz igru bio onaj koji se zaledi i trebalo me odlediti. Danas znam kako izaći iz toga.
Odnos povjerenja važniji je od samih tehnika
Kao primjer sportaša koji kontinuirano radi na sebi Gauta je izdvojio nogometaša Antu Budimira, koji već godinama surađuje sa sportskim psihologom Lukom Škrinjarićem. Ističe kako takva dugotrajna suradnja pokazuje koliko kvalitetan odnos može biti važan.
- Stvarno su razvili jednu dobru kemiju. Odnos je ljekovit. Ako imamo nekoga kome se možemo povjeriti i s kim imamo čvrst odnos, puno se dobrih stvari može dogoditi.
Upravo je suradnja s trenerima i sportskim stručnjacima područje u kojem vidi velik potencijal za daljnji razvoj sportske psihologije.
Što poručuje roditeljima?
Na kraju razgovora zamolili smo ga za jednu poruku roditeljima mladih sportaša. Odgovor je bio kratak i jasan:
- Pustite dicu na miru. Stvarno se previše gleda taj rezultat. Djeci do 14. ili 15. godine nemoj pokušati pomoći, pokušaj ih razumjeti. Daj im prostora, doći će sami kad budu spremni.
Za kraj je izdvojio i ono što smatra važnim za sve nas, bez obzira na to bavimo li se sportom ili ne.
- Ne izgubiti strast, početnu znatiželju. Danas kao da sve znamo i sramota je pitati. Ja bih rekao da treba manje osude, a više pitanja.
A kada bi morao birati između mirne glave i snažnog karaktera?
Bez puno razmišljanja odabrao je mirnu glavu.
- Karakter će doći, gradit će se, ali mirna glava je ljekovita.
Programe Hrvatskoga radija slušajte na svojim pametnim telefonima i tabletima preko aplikacija za iOS, Android i Huawei.