"40 godina Jazina" govori o igračima koji su stvarali KK Zadar, a koje je tisak zaboravio

Nemoguće je pričati o zadarskoj povijesti 20 stoljeća a ne spomenuti košarku. Ovoga puta smo je stavili u sam centar razgovora jer je kod Umberta Piasevolia u „Điru po Kalelargi“ gostovao Čedomir Ćiro Perinčić, zadarski košarkaš koji je pisao i ispisao bojama medalja povijest našeg kluba. U ozbiljnom ali i komičnom tonu prepričao je svoj životni put kao i ono što ga je okruživalo te duh grada kojem je dao karijeru.

Ćirini su preci najstariji žitelji grada naravno, Stanarci koji su spletom okolnosti bili primorani preseliti iz Varoši na Stanove gdje su imali zemlju. Naš je gost prvo prizvao u sjećanje Relju jer je tamo bio vrtić kojeg je pohađao a uz poznanike iz tih dana pamti dr.Srzentića koji je isto tako dio košarkaške priče K.K. Zadar. Obzirom da mu je otac radio u Narodnom kazalištu, Ćiro je imao privilegij prvi pogledati filmove iz termina nedjeljne matineje. Do grada je dolazio prelazeći stari most što je nerijetko bio avanturistički poduhvat.

- Most je bio postavljen na bačvama i sjećam se da bi ljuljalo pogotovo kada bi jugo zapuhalo.-

Zadrane će pak opisati kao pune duha i gotovo svakoga dana prasnule bi neke komične situacije koje su se brzinom munje širile usmenom predajom. Jedna od takvih, prepričava, bila je od susjeda Berta Dukića koji je stalno vozio motorin.

- Tako ga je jednom zaustavila policija te tražila dokumente a on je nemoćno odgovorio da ih nema jer su kod njih. Policija je upitala - kako to? - "Pa niste mi ih nikada vratili!".- uzvratio je uznevjereni Berto.

ATLETIKA ADIO, DOBAR DAN KOŠARKA

U Zadru prije ustoličenja košarke na tron, svi su gotovo igrali sve. Tako je Čedo Perinčić krenuo sa atletikom odnosno trčanjem jer su mu fizičke predispozicije i visina bile pogodne za taj sport. Kako je dvorana Jazine bila odmah pokraj Đila gdje je trenirao, primjetio je rijeke ljudi koje su se slijevale ispred dvorane. To ga je jako zaintrigiralo pa je počeo skupljati novac za ulaznicu kako bi te 1968. odgledao povijesnu utakmicu između Zadra i Simmenthala, inače talijanskog prvaka koji nije slutio što ga sve čeka u Jazinama.

- Kako su došli sa plus 18 u Zadar mislili su da će lako dovršiti posao. Krenuli su sa taktikom pritiska i odvajanja Kreše i Pina ali tada je „proradio“ Mile Marcelić koji je uz rasplamsale tribine neumorno zatrpavao talijanski koš da bi na kraju Zadar trijumfirao sa 24 koša razlike. Tada sam u sebi donio odluku da je košarka moj konačni odgovor i put.- sjeća se Perinčić prijelomnog trenutka.

OBEĆAVAJUĆI POČECI I POVRATAK KREŠE

Mali ricavi na krilnoj poziciji, tako su Ćiru percipirali stručnjaci na samom početku karijere. Davne 1969. sa 15 godina I 8 mjeseci debitirao je među „velikima“ kada je prvi puta obukao dres prve momčadi Zadra po čemu je postao najmlađi igrač u povijesti.

- U to sam vrijeme inače bio junior i odigrao sam četiri juniorske završnice prvenstva sa klubom mada je uspješniji od mene bio sin Hrvoje koji je sa reprezentacijom uzeo europsko zlato 1996. a prije toga tri klupska juniorska zlata. Sva trojica smo igrali finala juniorskih prvenstava Europe a stariji sin Ivan ispao je na kraju najslabija karika sa osvojenim srebrom.- kroz smijeh će naš gost dodajući kako pamti prvi međunarodni turnir prvenstva Europe u Zadru gdje su na parket izišli Kićanović, Dalipagić i Delibašić a zvijezda u usponu bio je Željko Jerkov iz Splita. Trener im je bio legendarni Mirko Novosel

- Išli smo na sve ili ništa. Izbornik Novosel nije računao na ništa manje nego na pobjedu i veliki izazov bili su dotad nepobjedivi Rusi. Nije bilo kalkulacije već izravnog sraza. Na kraju smo i njih pobijedili sa 6 koševa razlike i popeli se na tron.- govori o senzacionalnoj pobjedi kojoj su Jazine svjedočile te otvara novo poglavlje o Kreši Ćosiću u to vrijeme povratniku iz Sjedinjenih Američkih država u redove matičnog kluba.

- Zadar je do tada igrao lijepu košarku ali Krešo je ubacio igru u petu brzinu. To je bila američka košarka sa načinom razmišljanja i promišljanja igre, taktike, strategije, vizije... sve su to novosti koje je donio svojim povratkom. Nije više bilo oslanjanja na improvizaciju kao glavnu strategiju - ističe Perinčić napominjući kako ga je Krešo „stavio pod svoje“ a on upijao njegovo znanje što se kasnije ispostavilo fantastičnom školom i igračkim napretkom.

- Dotad smo učili da je igra u obrani stvar želje i volje ali to nije istina. Jednako je bitna obrana kao i ostatak igre. Od mene koji nisam bio nešto jak obrambeni igrač stvorio je odličnog obrambenog koji je čuvao i izlazio na pressing protiv playmakera kalibra Slavnića, Plećaša a potom bek šutera Kićanovića, Delibašića, zapravo protiv svih koji su tek dolazili u reprezentaciju, prisjeća se Perinčić smatrajući da je sezona '74/'75 bila najjača u povijesti kluba gdje je u prvenstvu zabilježio 25:1 omjer pobjeda i poraza a Perinčić briljirao kao obrambeni igrač.

„40 GODINA JAZINA“ UVRSTILA JE SVE ZASLUŽNE

Za neupućene riječ je o knjizi Čedomira Perinčića nastaloj od kolumni iz zadarskih novina gdje se prisjetio s pažnjom i onih aktera na terenu koji nisu bili medijski toliko razvikani ali su jednako zaslužni za trofeje.

- Jedan od njih Đuro Stipčević bio je punih 10 godina u prvom timu Zadra i mada je bio prema visini inferioran, njegova borbenost i srce na parketu bili su impresivni. Nisam mu našao nažalost fotografiju kada sam prebirao po arhivi. Isto tako vrijedi i za Franka Jurišića- Zubu koji je također bio inferioran prema visini i koji bi se kažnjavao udaranjem glave u konstrukciju koševa obloženu spužvom kada bi promašio koš. Danas se promašuju ziceri i nemoguće situacije pa nitko od igrača ni da trepne.- pomalo razočaran govori o padu vrijednosti u sportu.

Otvaranje druge perspektive zadarske košarke bila je jako dobro primljena od publike, dodaje.

- Kada sam materijalom i idejom došao tadašnjem glavnom uredniku Zadarskoga lista Šenolu Selimoviću on je u tome prepoznao štivo za knjigu. –

No, trebalo je projekt financirati a i to se dogodilo "slučajno".

- Gospodarstvenik Šime Maraš našao se na Trgu kada je čuo moju priču, potom mi je prišao i ponudio se za sponzorstvo tako da je knjiga konačno ugledala svjetlo dana.-

Budući Muzej košarke u Zadru ima u fundusu originalan dres Kreše Ćosića s brojem 11. Taj broj je Ćiro je i ranije nosio a kada se Ćosić iz Amerike vratio u Zadar, Ćiro je dobio broj 4. Nakon 76' kada se Gjergja umirovio, taj je dres brižno pospremio kod sebe doma. Nakon što je u Kući slavnih u Springfieldu odlučeno da Krešo postane stanovnik tog zdanja pitanje njegovog dresa je aktualizirano.

- Tada sam bez razmišljanja poklonio i dres i bijelu trenirku sa brojem 11 obitelji pokojnog Kreše i to se danas nalazi u Muzeju u Springfieldu na počasnom mjestu naše a svjetske legende. -

NESUĐENI ŠEF RESTORANA 

Možda je manje znan podatak da se Ćiro Perinčić školovao za turističkog animatora i da je sanjao kako će jednog dana otvoriti restoran. Umjesto toga, u ranim 30 tima otišao je u igračku mirovinu da bi konačno prije '90 tih pronašao radno mjesto u turizmu.

- Veneciju sam poznavao kao Zadar i vodio sam turiste kroz Istru do Italije i natrag te spajao ugodno s korisnim. Onda se dogodio rat i sve je stalo.-

POVRATAK NA DUH GRADA KOJEG ČINE LJUDI

Anegdota iz Zadra nikada nije nedostajalo. Jedna seže iz doba zimskih priprema kluba u Čehoslovačkoj kojoj su kumovali Ante Dlačić – Čoćo i Velimir Čubrić. Nakon večere su njih dva krenuli u šetnju da bi ih potom presrela tamošnja policija koja se raspitivala tko su i što rade. Čoćo je pokazao hotel u kojem su odsjeli a kada su ga pitali tko su predstavio se kao Borislav Stanković, generalni sekretar FIBE a dok je Velu  predstavio kao Acu Nikolića, čuvenog profesora i jednog od najboljih trenera s ovih prostora. Nakon što je policija zadovoljno otišla, Vele ga je upitao zašto je to rekao. - A što da im kažem? Da smo Vele i Ćoćo?-domišljato će Čoćo.

Bilo je tu dogodovština i od samih igrača. Za takve stvari bio je zadužen Bruno Marcelić vrstan šuter, lak na osobne, koji je nakon što mu je u Italiji svirana peta, sucu pružio ruku a onda ga ugrizao za obraz. Manjak proteina a puno pašte u talijanskoj prehrani kako je pričao, bili su krivi za taj potez.

SKROČE, ARIJAN, STOJKO I JA ZASLUŽUJEMO DA NAM SE PODIGNU DRESOVI

Perinčić smatra kako ima još dosta igrača kojima klub trebao odati počast na način da im podigne dresove kako je to  slučaj sa Ćosićevim i Gjergjinim. Uz Branka Skroču, Arijana Komazeca, Stojka Vrankovića uvrštva i sebe te se nada kako će će se i to dogoditi a prije toga trebala bi krenuti inicijativa za koju se nada da će uslijediti ove godine.