Cipli na udici

Cipli su za mnoge ribolovce tek jedna od riba koje svojim prisustvom u moru predstavljaju turističku atrakciju i razonodu za prolaznike i djecu. 

Uloviti ih nije jednostavno, reklo bi se čak i nemoguće, ali samo ako se ne zna što treba učiniti.

Premda katkad rone i do preko 40 metara dubine, cipli su u principu ribe površinskog sloja mora i plitkih uvala.

 Iako mogu uzimati hranu i s dna i iz srednjeg sloja mora najčešće se hrane na samoj površini. No uz površinu nisu vezani samo hranom. 

U toplijem se dijelu godine često mogu vidjeti ogromna jata kako plutaju na površini s izbačenim glavama i gornjom usnom kao da hvataju zrak ili se sunčaju. 

Povremeno poneki od njih iskoči iz mora i to nerijetko i više puta za redom zbog čega ih i nazivaju skočcima. 

Razlog takvog iskakanja nije još uvijek pojašnjen i mnogi znanstvenici smatraju da je riječ iskakanju iz čiste zabave, baš poput igre.

Iako za njih na dnu, pogotovo u plitkim uvalama ima sasvim dovoljno hrane, cipli radije brste i stružu alge s oplata vezanih i usidrenih brodica, neposredno uz vodenu liniju pri čemu često usrkuju i zrak, a što se često jasno može čuti 

i na obali a kad miruju, ako se ne 'sunčaju' na površini, tada se najčešće kriju u sjeni brodica ili u sjeni lukobrana i okomito ozidanih obala.

Niži salinitet im ne smeta, već dapače godi, tako da su brojni ne samo na ušćima rijeka već često i visoko uzvodno. Upravo su zbog nižeg saliniteta, ali i bogatstva hrane vrlo brojni u gradskim lukama.

Nažalost, zbog neuređenosti kanalizacijskih voda, a što je još uvijek problem na većem dijelu naše obale, ciple je pratio, a i još ga uvijek prati, taj loš glas.

Zbog njihove sklonosti hranjenja organskim detritusom i zadržavanja u vodama nižeg saliniteta, a što zapravo znači u svim lukama, mnogi ih smatraju nečistom i zagađenom ribom.

                                                                                                              OPASNOST OTPADNIH VODA

Istina je da riba koja se hrani kanalizacionim otpadom nije privlačna nikome, no prava potencijalna opasnost kojoj se izlažu svi koji konzumiraju lučke ciple ne leži u toj hrani već u teškim metalima kojima je svaka luka, unatoč sve 

većoj brizi za ekologiju vrlo izložena. Naime, da iz svakog motora u luci u more padne samo kapljica nafte ili ulja, to je više nego dovoljno za ozbiljno zagađenje.

Tome svakako treba dodati i antivegetativni sloj kojim su sve brodice premazane, a sa kojih cipli tako rado stružu algu resinu uz koju u svoj organizam neminovno unesu i dio tog premaza.

Osim toga organski talog na dnu luka je redovito zagađen i anorganskim talogom koji je u pravilu sve, samo ne zdrav za naš organizam.

A sve ovo vodi samo jednom zaključku – pustite lučke ciple na miru i nemojte ih jesti.

No generalizirati i reći da su svi cipli 'šporki', a što se u posljednje vrijeme sve češće čuje, velika je greška jer je na pozicijama na kojima zagađenja nema, a cipala ima, stvar potpuno drukčija.

Usto, pored 'podgrijavanja' te fame o ciplu kao nečistoj, neukusnoj i nejestivoj ribi, upravo iznenađuje činjenica koliki broj ribolovaca uz takve predrasude, vrste cipala uopće ne razlikuje pa ih u skladu s tim niti ne lovi propuštajući 

tako iznimno ribolovno zadovoljstvo.

Cipal ima izvrsno i tečno bijelo meso no da bismo do njega došli treba ga najprije uloviti.

A da bismo uopće mogli sagraditi nekakav ribolovni pristup za ribolov cipla, osnovni je preduvjet, kao i uvijek, poznavanje biologije i temeljnih životnih navika ove lovine.

Dakle, premda u svjetskim razmjerima obitelj skočaca (Mugilidae) broji više vrsta, u našem moru ih je tek šest.

                                                                                                                                               KAKO IH 

PREPOZNATI

   Sve ciple odlikuje vretenasto, hidrodinamično, sivosrebrno tijelo s nešto spuštenijim trbušnim dijelom, razvijena snažna repna peraja i mala bezuba usta s ispupčenim usnama.

I premda se na prvi pogled čine vrlo slični, razlike postoje i zapravo ih uopće nije teško uočiti.

Tako je cipal zlatac (Chelon auratus, Risso, 1810) je najčešće viđen cipal, kako u moru tako i na ribarnici. Ime je dobio po jasnoj, zlatnožutoj mrlji na škržnim zaklopcima.

 Nešto je svjetlije boje od ostalih cipala, a kad su nedorasli lako ih je od ostalih razlikovati po crno obrubljenoj repnoj peraji. Cipal zlatac može narasti do 50 centimetara i pritom težiti oko jednog kilograma.

A sljedeći je cipal putnik (Chelon labrosus, Risso, 1827) koji je bitno tamniji od zlataca i ima puno veću trbušnu šupljinu zbog čega se doima znatno debljim.

 Krupniji primjerci zbog te debljine često izgledaju kao da su pogrbljeni. Ovaj cipal naraste do 60 centimetara i bude težak i do 2,5 kilograma.

 Za razliku od ostalih cipala, putnik malo kada izlazi na površinu. Lovi se uglavnom neposredno iznad dna gdje formira manja jata.

Treći po redu je glavaš (Mugil cephalus, Linnaeus, 1758) koji često formira ogromna jata na samoj površini mora.

Kod nas ga mnogi zovu manđela.

Ovaj cipal ima žućkaste peraje dok mu očna staklovina prelazi kružnicu koja omeđuje samo oko, vrlo nalik oku u šaruna ili lokarde. 

Najveći je od svih cipala. Iako su lovljeni primjerci i teži od osam kilograma, ovaj cipal službeno naraste do 75 centimetara dužine i 6 kilograma težine.

Zanimljiv je i po tome što ako se u jato baci kamen, jato će se naglo raspršiti da bi se odmah potom vratili na mjesto gdje je kamen pao kao da žele vidjeti što se zapravo dogodilo.

Kod svićanja, spretniji ribolovci tu osobitost itekako koriste, prvenstveno ako je prvi izbačaj ostiju udario u prazno.

Ovaj se cipal udicom vrlo rijetko ulovi.

i s najvećeg dolazimo do najmanjeg od svih cipala. To je plutaš (Oedalechilus labeo, Cuvier, 1829) koji u dužinu naraste do svega 25 centimetara, a bude težak tek oko 20 deka. 

Tamnosive je boje je s prijelazom na srebrnkasto s tim da je poput salpi, uzdužno isprugan zlatastim prugicama. 

Od drugih cipala ga osim po boji i veličini razlikujemo i po gornjoj usni koja je bitno veća i mesnatija nego u svih drugih vrsta cipala. Za razliku od ostalih cipala, plutaš izbjegava mutno i bočato more.

Nekad ih je bilo i u našoj Foši čega se stariji ribolovci vjerojatno sjećaju, no sada ga nalazimo samo uz puste obale otoka jer ne podnosi zagađeno more.

Ostala su još dva cipla koji često unose zbrku kod determinacije.

Prvi je mržnjak (Chelon saliens, Risso, 1810), vrlo elegantna riba sa zlatastom mrljom na škržnom zaklopcu, ali znatno tamnijom i mutnijom nego što je kod zlataca. 

Često bude u jatima kojima dominiraju zlataci i putnici. Od ostalih se vrsta najlakše razlikuje po nizu sitnih ljuskica koje ima između nosnih otvora. Naraste do 40 centimetara dužine i bude maksimalno težak 3,5 kilograma. Na udici 

je vrlo, vrlo borben.

I posljednji je balavac (Chelon ramada, Risso, 1826) je kako mu i ime kaže, najsluzaviji među ciplima i u potpunosti ignorira udicu. Ima tamno tijelo poput putnika, a elegantan je poput mržnjaka.

Često formira velika jata u kojima onda kruži u mjestu. Može narasti do 60 centimetara i pritom težiti 5 kilograma.

I to bi, eto bili svi cipli našeg mora.

Svi cipli, s izuzetkom plutaša, vole mutno more i mirne uvale bogate organskim talogom.

 

                                                                                              KAKO I GDJE IH ULOVITI

Česti su gosti u većini luka i lučica jer vole pasti travu kojom su obrasla korita barki, a često sa salpama, u potrazi za ispašom, doplivaju na pličine koji su za oseke bile suhe i izložene suncu.

U ljetnom se periodu često mogu vidjeti velika jata kako gotovo nepomično plutaju na površini, baš kao da se sunčaju pri čemu se nerijetko najkrupniji komadi nalaze baš ispod glavnine jata.

Osamdesetih godina prošlog stoljeća ciple su udicom lovili mahom ljudi iz unutrašnjosti i to prvenstveno zbog tehnika koje su slične, ako ne i iste, tehnikama korištenim na slatkim vodama.

Osim toga, štap se u to vrijeme izrazito sporo prihvaćao u morskom ribolovu, a plovkom iz ruke je bilo vrlo teško uloviti cipla. Danas je situacija ipak znatno drukčija. 

Ribolovni štapovi su postali standard, a ni na plovak se više ne gleda čudno.

I premda se udicom cipli mogu uloviti na jako puno načina, temeljni, najlakši i za većinu najatraktivniji je ribolov pomoću plovka. Lov cipla plovkom je uvijek dinamičan premda često stavlja na kušnju svo ribolovno strpljenje i vještinu.

Štap za ovaj način ribolova bi trebao biti dug oko 3 metra, vršne akcije, težine izbačaja od 5 do 30 grama. 

Ovako mekan štap je potreban radi amortiziranja grubosti u izvlačenju kada svaki nesmotreni pokret može rezultirat gubitkom ribe zbog mekanih usta.

Rola za lov cipla bi trebala biti brza, s namotanom osnovnom strunom od najlonskog monofila ne debljeg od 0,25 milimetara i s prijenosom ne nižim od 5:1 zbog dinamike ribolova koja diktira brzu izmjenu ješki.

Udice za lov cipala trebaju biti tanke, žičane i istovremeno vrlo nosive jer se u trenutku kačenja kapitalnog primjerka u trenu pokažu sve loše karakteristike odabranog modela.

Cipal ima mesnate, ali vrlo osjetljive usne zbog čega udica mora lako prodrijeti u tkivo, ali u zamaranju ne smije proširiti mjesto uboda niti pocijepati usnu jer i jedno i drugo znače gubitak lovine.

Pojedini ribolovci koriste male 'papagajke' što u principu nije loš izbor pogotovo kada se love krupniji primjerci. 

Koju god udicu odabrali, gabaritima mora biti takva da se može sakriti u ješki i da je cipal može progutati. 

Izuzetno malo cipala udicu potpuno guta. Najveći broj je zakačen upravo za usnu što cijeloj priči daje posebnu draž i borbu do samog kraja čini neizvjesnom.