Dok je bio "na klupskom ledu" igru je usavršavao gledajući Cousyja na matinejama u kinu Pobjeda

Pino - izložba je koja svjedoči jednom vremenu, počecima, uspjesima i slavi našeg KK Zadra i glavnog protagonista Giuseppea Pina Gjergje, važne karike zadarske i košarke bivše države, a danas se može reći, najstarije žive europske legende sporta čiji je Zadar zaštitni znak. No, zanimljivo je i što nam je o svom odrastanju, okruženju i manje znanim detaljima na putu do vrha rekao Pino kod Umberta u "Điru po Kalelargi" koja se emitira svake nedjelje ujutro u programu Radio Zadra.

Godine 1937. u ratnom Zadru svijet je ugledao legendarni Pino. 

Živio je u kući koja i nije bila baš u centru Arbanasa ali je imala baš sve, plantažu voća na kojoj su rasle i breskve i jabuke i maraške, ma sve osim južnog voća. Uz to, otac mu je bio trgovac konjima koje su kupovali u Lici i oko Cazina, a onda ih preprodavali tako da su neki od njih odlazili u Italiju jer je konjsko meso bilo na cijeni.

Indijanac bez sedla, opisat će sebe Pino u trenutku kada je kao dijete išao zajahati Arambaša, punokrvnjaka koji ga je na kraju izbacio iz sedla.

- Kako sam ga zajahao, on je počeo brenzati, okolo je bila bodljikava žica i na nesreću me je izbacio sa sedla, a ja ravno u žicu. Još dana imam ožiljke, kaže Pino.

No nisu te slike iz djetinjstva uvijek bile živopisne. 

Kako je Zadar stalno bio pod okupacijom, nakon Talijana stigli su Nijemci. Oko kuće su postavili topove, a onda su procijenili da im je kuća obitelji Gjergja idealna za glavni štab pa su domaćine odselili u Sukošan. 

DJETINSTVO U RATU

 Samo djetinjstvo do 1943. bilo je "tabula rasa", a onda mu naviru daleke slike sjećanja, nemira, nedaća, bombardiranja, ali i stradalih ljudi, a na to se tek trebalo naviknuti.

Nesreća ratnih generacija je što se nisu mogli u miru igrati. Kada je rat završio nalazili bi se kod nekadašnjeg "Lovre" na Narodnom trgu i tamo igrali na frenje. Nekad bi se i potukli, ali ne kao što se danas tuku mladi:

- Nije bilo nasilja kao danas, potukli bi se otvoreno i muški a ne podmuklo i u čoporu, prisjeća se ne skrivajući gorčinu zbog vremena u kojim živimo.

Ali, vratimo se na košarku koju su prvi u Zadru igrali Talijani do 1945.te da bi se nakon njihovog odlaska stvorila praznina koju je trebalo popuniti.  Ipak, nije košarka bila prvi izbor mlađeg sina Gjergje:

- Prvo sam krenuo u nogomet, imao sam vanserijsku motoriku što je bila predispozicija za bilo koji sport, volio sam trenirati i nije tajna, žustro i odvažno. Tako sam za jednog treninga slomio ruku i završio u gipsu. Otac mi je 

odmah  ozbiljno poručio da je nogomet svršena priča i da mi je sljedeći zadatak - košarka, - 

Tako je i bilo. Pod trenerskom paskom pedagoga Izidora Maršana od 1948. Gjergja igra u timu KK Zadra.

- Bio sam košarkaški fanatik, radio sam jako puno. Nama svima košarka je bila prozor u svijet. Počelo se putovati i jednom prigodom tim je otišao igrati u Beč pod vodstvom tadašnjeg trenera Enza Sovittija. U postavi je uz ostale bio i moj stariji brat Tonči. On se s još dvojicom međutim iz Beča nije vratio natrag i mene je trener kao kolateralnu žrtvu zbog poteza brata odlučio sankcionirati tako da me udaljio iz kluba.

Ipak, Pino se nije dao. Imao je sreću da mu je teta iz New Yorka poslala 16 mm film o Bobu Cousyju, čarobnom NBA playmakeru koji će - pokazat će vrijeme - ostati glavna inspiracija mladom Pinu da unese nešto novo i dotad neviđeno u košarku na našim prostorima.

- Nisam imao uređaj preko kojeg bi taj film pogledao, ali zato sam imao joker zovi, kino operatera Ćurkovića iz kina Pobjeda koji mi je omogućio da film gledam po nekoliko puta u jutarnjim satima kada nikoga nije bilo u kinu, entuzijastično će Gjergja koji se nakon dobrog svladavanja nove tehnike igre i mukotrpnog rada pod pritiskom suigrača vratio u klub 1955., nakon čega je do kraja ostao u prvoj petorci.

  

U to vrijeme pa i kasnije, vodilo se računa da osim sportske, igrači imaju i intelektualnu razinu. I sam ima impozantnu biblioteku u što se i naš voditelj Umberto uvjerio dok je bio njegov pomoćnik kao treneru Zadra. Ne krije Pino kako se  brinuo da mu igrači ne putuju kao kuferi već se upoznaju na putovanjima sa znamenitostima krajeva.

 - Vodio sam ih po Grčkoj, u Izraelu smo bili na grobu Isusa, u Rimu na grobu Sv. Jeronima... i to je taj privilegij putovanja. Ako ste znatiželjni i željni znanja, posjećujete ta drevna mjesta i učite o njima - napominje tadašnji trener Zadra koji sa sjetom dodaje kako se duh starog Zadra neće više vratiti jer je nakon ratova dosta stanovništva migriralo, neki drugi mentalitet je ušao u grad i nažalost nedostaje dobre volje i poštovanja  među sugrađanima. Uz to, nekadašnja riva puna ljudi i hotel Zagreb koji je ugošćavao najbolje pjevače tadašnje scene, nepovratne su slike prošlosti.

UGOSTITELJSKA KARIJERA

Osim košarkaške, Pinu Gjergji se otvorila i ugostiteljska karijera. Igrom sudbine nevoljko je prihvatio mjesto direktora Turističke agencije Kvarner, ali  unatoč rigoroznom ugovoru ispostavilo se da je čuveni Kvarner bio pun pogodak. Osoblje, ponašanje i ponuda kafića bili su na zavidnoj razini.

 

- Nije bilo pića ili vrste kave koja se pila u svijetu, a da je mi nismo imali. Uz kavu već tad smo servirali čokoladicu. Znao bih unajmiti JAT-ove avione i klub je proputovao svijeta u skoro 9 godina koliko sam bio na čelu,a isto je prakticirao skoro cijeli grad, - prisjeća se košarkaška legenda.

Nakon ugostiteljstva povratak u košarku. Najdraže mu je, kaže, bilo igrati s Radivojem Koraćem i Ivom Daneom. Istaknut će kako su njih trojica ispisali povijest košarke ovih prostora. Pohvalit će ih kao izvrsne igrače i ljude. Bio je u prvim formativnim godinama uz Krešu Ćosića dok je on izrastao u košarkaškog velikana.

Kako riječi slike govore više od riječi, najbolje je posjetiti izložbu "Pino" u Narodnom muzeju, pa će sve ove riječi dobiti dodatni smisao.