Drago Marić o Zadranima, sportu, životu, izlascima, ...

U posljednoj emisiji "Đir po Kalelargi" našega Umberta Piasevolia gostovao je umirovljeni novinar, publicist i kroničar Zadra - Drago Marić. Umjesto u studiju razgovor su vodili uz šalicu kave. Evo što je sve barba Drago ispričao našem Umbertu. 

Umberto: Nedjelja je... posljednjih dana pred ljetnu shemu, a vi znate da ja stvarno nemam mira i da sam vrlo, vrlo često okolo u gradu. I u ovom društvu zatekne me čovjek koji je bio i nominiran za životno djelo grada Zadra. Vjerujem mi da će i do toga doći. Mnogo, mnogo knjiga iza njega, puno sportaša mu mogu samo skinuti kapu, jer skinuo je prašinu sa mnogih, mnogih sportova. A to znate koliko iziskuje truda biti u raznoraznim ustanovama, prvenstveno u znanstvenoj ili knjižnici, ili čuvati doma novine. Mi imamo svi neke drage novine doma, međutim moj sugovornik ovdje, koji nije došao u naš studio nego jednostavno kao dva prijatelja, uz dužno poštovanje na njegove godine, iskoristio sam malo priliku da popijemo kavu. Da pozdravim Dragu Marića. Drago, pa pasala vam je ova kavica?

Drago Marić: Evo, sad si me, prijatelju, doveo u vrlo neugodnu situaciju. Ti dobro znaš da sam ja davno najavio da, nakon što sam 80 godina života, da ne idem više u javnost. Ne da ne idem u javnost izlaziti, nego da ne želim javno istupati. Ja sam dovoljno toga u svom dugom novinarskom i sportskom vijeku, nadam se da nisam neskroman, privrijedio da bih ja sad išao smetati drugima, mlađima, koji imaju i drugačije stavove, drugačija viđenja nego što sam ih ja imao i sam s godinama na drugi način stjecao.

Umberto: Eto, rođeni ste u Kninu, bili ste vrstan nogometaš. Vaš normalan slijed bio je ostati uz sport, uz novinarstvo. Kakva su vaša iskustva ponajprije iz djetinjstva, pa onda kada ste došli u grad Zadar?

Drago Marić: Prvo, najveći životni potez moga oca je bio kad smo '54. godine došli u Zadar. Jer je time iz temelja promijenio život čitave naše obitelji, a mene posebice. Ja sam došao u jedan prekrasan mediteranski grad, za kakav nisam mogao ni sanjati da postoji. I tu sam sve stekao. Ja da živim 200 godina, ja ne mogu Zadru vratiti dio što je Zadar meni dao. I sve što sam ja kroz život radio, pisao, govorio, nastupao, to je sve bio u namjeri da bar jedan mali dio vratim Zadru od one veličine koju je meni Zadar dao. Ja sam tu sve dobio: obitelj, fakultet, prijatelje, ma sve što čovjek može u životu najbolje steći, ja sam u ovom gradu stekao.

Umberto: Dolazite, rekao bih, u ono teško vrijeme '54., još uvijek je grad dosta razrušen, međutim ide se prema naprijed, a vi tražite svoje mjesto pod suncem u Zadru. To je bio i dalje nogomet, je li, tad?

Drago Marić: Počeo je nogomet, počeo, međutim zanimljivo je da moj prvi sport... Ja sam se vrlo rano počeo sportom baviti jer mi je otac bio sportaš i usmjeravao me još kao dijete. Ja sam u Kutini, gdje smo živjeli četiri godine, jer znate kako je bilo poslije rata – državni službenik je bio kao vojna osoba, je l', pošalju te ne gdje ti hoćeš, nego gdje treba. I tako je moj otac bio četiri godine u Kutini jer je bio stručnjak za drvnu građu, a onda se gradilo po čitavoj državi. I tamo sam ja u Kutini, vrlo zanimljivo, počeo s boksom i kuglanjem. Dakle, moj prvi sport je boks, a odmah do njega kuglanje. Dok, dakako, nogomet sam igrao uvijek među onima starijima tamo. Međutim, zašto su me doveli u boks? Zato što sam bio vrlo brz, eksplozivan i žestok. Ja kad sam bio mali, uvijek sam se tukao. A kako sam bio brz, nitko me nije mogao uhvatiti. Tako da... da su oni vidjeli, neki Barić iz ovih naših krajeva je osnovao u Kutini boksački klub Moslavina i onda počeo s djecom, je l', i onda je doveo tamo i mene. Ali ja sam se boksom bavio svega dva-tri mjeseca. Zašto? Jer je bio neki državni praznik – sad je li Titov rođendan ili Dan Republike, tako je u to doba bilo, tad su to bili – i onda su na... u Kutini u tom zadružnom domu, gdje su se jedino održavale neke priredbe, su oni organizirali jednu demonstraciju boksa. Da se mladež... vidi kakav je to plemenit sport, da to nije tučnjava, nego da je to plemenit sport u kojem se pokazuje tehnika, u kojem se stječu neke životne navike i tako dalje. I tako je to i bilo. I prvi koji smo nastupili smo mi bili naj... manje kategorije, ja sam imao jedno devet-deset godina, je l'. A boksao sam protiv nekog Abe, Slikovca – sjećam se, zvali su ga Aba Slikovac – koji je bio veći od mene, je l'. I nama je trener rekao: „Napravite na pozornici ono što sam vam kazao, da ljudi vide što je to. Nemojte se tući, nego pokažite tu plemenitu vještinu.“ I ja sam to prihvatio kako je rekao. Međutim, mene Aba udari šakom u nos, meni suze. Ja mu kažem: „Što radiš?“, „Nisam te htio.“ Dobro. Idemo dalje, ja eskiviram, tehniku ovo, on mene još jedanput. E, s tim je moj boks prestao. Ja sam skočio na njega, srušio ga na pozornicu i tukao ga dok ga nisam svega raskrvario, i izbacilo me iz boksa.

Umberto: Moram priznati da, eto, vi ste se bavili, rekli ste, dva mjeseca, ja jedan dan. Bilo je na Mornarici, je bio boksački klub i mi djeca, onda iz Kampo Kaštela, Arsenala, gledali smo, slušali priče starijih boksača i mi počeli trenirati, isto je tako bilo, sparing onako dosta rano, kad je mene ovaj opalio, ja više nisam gledao. To je bio kao kickbox, ja sam isto krenuo i nogama, jer rekla bi djeca, i rukama i nogama i onda me trener potjerao. Na svu sreću, ja sam završio onda u košarci, za moju sreću. Dobro, to se događalo prije nego što ste došli u Zadar.

Drago Marić: Ali... ali jedna je stvar jako važna u Kutini. Zašto ja obožavam kuglanje, gdje je Zadar desetak godina bio neprikosnoven u našem kuglanju. I ne samo u našem nego prvak svijeta, prvak Europe, osvajač Svjetskog kupa, sve moguće je osvojio Zadar.

Umberto: Nikola Dragaš?

Drago Marić: Ma ne Dragaš, Dragaš je u Zadru malo bio, Dragaš je to učinio sa zagrebačkim klubovima. Ja govorim o Kuglačkom klubu Zadar. Luki Ukaloviću, Mariju Bajaku i kompaniji. I gostima koji su za nas igrali. Ja sam toliko to kuglanje volio, jer sam ga zavolio u Kutini, da ako bi se u isto vrijeme odigravala najbolja nogometna utakmica i kuglačka utakmica, ja bih išao na kuglanje. A zašto? U Kutini je postojao jedan hotel, zvali su ga Helešic, valjda po tom vlasniku kako se hotel zvao. On je imao uz hotel od... od drva, od dasaka prikucanu kuglanu. Nisu onda kuglane bile kao danas, nego je to bila glina, zemlja, glina, koju su oni ravnali. Daske i čunjevi, figure, nisu bile vezane na konopu kao što su to danas, pa automatski, nego... nego ih je netko morao postavljati.

Umberto: Dizati, da.

Drago Marić: Da. Ja sam tu došao slučajno, došao i vidio da oni za to postavljanje plaćaju.

Umberto: Da.

Drago Marić: Dakle, ne sjećam se točno je li bilo jedan dinar ili dva dinara po partiji. I kako nikoga nije bilo, onda on mi kaže: „Hajde mali, uđi među one...“, jer to je bilo zaštićeno da me ne udari, je l', daske, „hajde, i kako ti mi kažemo, tu ćeš ih slagati.“ I ja sam to slagao i zaradio novce. I meni se to sve svidjelo, ja sam stalno išao tamo. Tako sam ušao u kuglanje. I poslije, normalno, u Zadru to nastavio, pisao o kuglanju i tako dalje.

Umberto: Dobro, vratimo se mi dolasku u Zadar. Eto, nažalost napustio nas je Ero Galić, znam da ste bili veliki, veliki prijatelji i ja sa tim čovjekom imam samo ugodna iskustva. Eto, vodio nas je, naime, na jednu ekskurziju po Italiji, bio je živa enciklopedija u mnogim, mnogim stvarima. A naravno da mu je Košarkaški klub Zadar bila, rekli bi onako, slaba točka i tu je bio ovo, ali izvanredan jedan čovjek, vodič. Koga ste osim njega zatekli u gradu Zadru kada ste došli? Koji su vam bili prijatelji?

Drago Marić: Prvo, što bih ja htio iskoristiti ovo, nažalost, i svima izraziti sućut obitelji već jesam, ali svim prijateljima i znancima što nas je Ero jučer napustio, je l'. Međutim, ja želim nešto drugo reći za Eru što malo tko zna. Ero je jako puno gradu dao na svim područjima. Pustimo to što je on uveo nudizam u TN Punta Skala. Najveća stvar koju je Ero za ovaj grad napravio, to mnogi ne znaju: on je prvi, slušajte, prvi na Rai Uno u Trstu, gdje sam ja bio skupa s njim jer smo pratili košarkaše Zadra za vrijeme rata, upoznao svijet sa pravim stanjem rata u Zadru. Da je to agresija na državu Hrvatsku, a ne kako se govorilo da je to građanski rat. I tu su u njemu zasluge koje... koje je bilježio iznad svega, iznad svih ostalih, uz to što je sve ostalo za Zadar učinio. A osim Ere, naišao sam najprije na nogometaše, to je normalno. Ja sam došao u tada se to zvalo V.a razred, jer je bila mala gimnazija i velika gimnazija, gdje sam naišao na čitav niz sportaša. Tomu Bašića, Radu Petanija, iako je on od svih nogometaša Zadra najduži nogometni vijek imao, prestao igrati u 45. godini. I kako sam taj nogomet volio i kako smo mi za vrijeme odmora na onom malom prostoru kod iza Petra Preradovića škole igrali mali nogomet, oni su mene odmah prihvatili i isto... i u jesen već '54. ja sam postao član Nogometnog kluba Zadar, koji se tada zvano Sloga. I od '55. počeo redovito igrati na... su sudac. Dakle, najviše sam se družio s nogometašima i najviše s Serbanasom. Jer su tada Nogometni klub Zadar, glavni igrači bili su Serbanasi: Vice Mazić, Anđelo Mazić, uz legendarnog vratara Anđela Košutu, valjda najvećeg vratara koji je u Zadru ikad branio, koji je bio letač čuveni.

Umberto: Da, eto, to su ljudi iz sporta bili, međutim vi dolazite u grad, šetate po gradu, pijete kavu po gradu, iako niste od onih koji vole sjediti baš besposleno po kafićima, ali eto, upoznali ste onda... dolaze i košarkaši, dolaze ljudi iz drugih sfera. Vi se vrlo brzo uklapate, jer Zadar je uvijek bio otvoren grad, pogotovo za ljude koji su pridonijeli, a vi svakako spadate u njih koji su donijeli nešto sa sobom. I ne samo donijeli, nego vi ste već ostavili – hvala Bogu živi ste, zdravi ste, vozite biciklu svaki dan – ali vi ste već... imate jednu strašnu ostavštinu gradu Zadru koju će malo, malo tko nadmašiti.

Drago Marić: Pa dobro, ne znam na što mislite, ako mislite na te knjige koje sam pisao, malo mi je neugodno govoriti o... Bolje da netko drugi o tome govori nego ja. Ali, šta ja znam, ja sam se najprije bio opredijelio i obećao još pokojnom profesoru Maričiću, Davoru Arasu i drugim ljudima, da ja mislim kako je... kako je sport moj život, da bi moja obveza bila napraviti jedan niz knjiga o povijesti zadarskih sportova. I ja sam to i napravio, napravio sam 20 knjiga o zadarskim sportovima. A onda sam s tim prekinuo i prešao na ono što sam mislio da je možda i čak vrijednije od sporta, a to su knjige o ljudima i događajima kroz povijest Zadra, dakle svim ljudima, i od gradonačelnika do čistača ulica, jer nikad nisam pravio razliku među ljudima. Svi su oni na svoj način zaslužni, svi su oni dali jedan poseban kolorit ovom gradu, bez kojeg Zadar ne bi bio ono što jest, da nije njih bilo.

Umberto: Te vaše kolumne su izuzetno, izuzetno čitane, ja ih prvi uvijek pročitam, pogledam. Stvarno sjetite se nekih ljudi, priroda radi svoje, omladina je sada u gradu, ali eto možda potakne neke pa pitaju svoje roditelje tko su bili ti ljudi o kojima vi pišete. A doista ima tu i od pokojnog Žmaka... da ne kažem, to su priče koje... Zadar je bio puno manji grad, ali svi su oni ostavili traga na svojim poljima, svoje anegdote, svoje priče i naravno svoj udio na svojim radnim mjestima.

Drago Marić: Pa to je ono što je Zadar činilo Zadrom, što ga je činilo posebnim. Svaki grad dalmatinski posebno je imao... kao u onoj poznatoj pjesmi "Svaki grad na našem moru ima svoga lera.“ Ja ne bih tako rekao za te zadarske. Nisu oni bili lera. Nisu oni bili čak ni originali, što se nazivaju, malo... malo možda i nepogodan izraz za te ljude. Za mene su oni bili posebne gradske veličine. Koji su oni tu... taj grad na svoj način voljeli i za njega živjeli. I svima nama doprinosili da Zadar bude to što Zadar jest.

Umberto: Koja su vama ovako bila najdraža mjesta za, kad bi došli u grad, gdje sjesti, s kim se naći? Klapaši su imali, odnosno glazbenici, Kompas... gdje ste se vi ovako voljeli nalaziti?

Drago Marić: Ja sam prije mene, pokojni Šime Čučak, koji je bio jedan univerzalan sportaš i sa mnom u razredu, on me je doveo najprije na bazen, jer je tamo on i stalno... odmah druga zgrada od bazena. I vrlo je zanimljivo, što malo tko zna, mi smo kao gimnazijalci, pod vodstvom Milorada Ignjatovića, sadili borove na bazenu. Bazen se gradio, ovaj olimpijski, bio je samo mali bazen Mandrač, onaj što je danas tamo u kojoj su... u kojim djeca uče plivati.

Umberto: Gdje je škola plivanja, da, da, da.

Drago Marić: S njima je bio samo... a ovaj se drugi gradio, pokojni Petrović, inženjer, ga je gradio i on nije bio ni gotov još. A mi smo sadili borove. To je bila šuma borova kao u kukuruzište u Slavoniji. Da bi, ne znam, nisam dugo bio na bazenu, čuo sam da ih ima samo još 17, a bilo ih je na stotine. Dakle, na bazenu smo se sastajali čak i zimi. A ljeti, bazen je bio najkultnije kupalište svih Zadrana koji su živjeli u Zadru i izvan Zadra, posebice onih koji su bili izvan Zadra. Jer su svi dolazili tu i tu su na bazenu nalazili ljude koje su poznavali, priče o tim ljudima kojih više nije bilo, da su i oni na kraju krajeva mladost provodili. Dakle, jedno od najvažnijih okupljališta bio je, svakako, bazen. Drugo okupljalište bile su Jazine. Betonsko igralište, najprije... najprije, ja to nisam tada bio, najprije igralište na... zemljano igralište na bivšem atletskom i... stadionu. Atletski stadion koji je poslije pretvoren, najstariji atletski stadion u Dalmaciji, koji je poslije pretvoren u gradsko parkiralište, nažalost. Gradsko parkiralište. A onda taj, te kultne Jazine, betonsko igralište u kojem su... je počela u stvari stvarati legende o zadarskoj košarci, o čemu sam ja eto napisao i... i knjige, je l'.

Umberto: Pisali ste knjige i to dvojezično tako da se to moglo i čitati i čuti po cijelom svijetu. Eto, mene zanima, bazen je... Ovako, ipak ste kao mladić došli u Zadar. Koja su vam bila ovako mjesta za opuštanje, plesnjaci ili te stvari?

Drago Marić: Krumpir bašta, tako se zvala. 

Umberto: Bašta Beograd, da.

Drago Marić: Nije... ne...Krumpir bašta, ne Bašta Beograd. Hotel Zagreb, koji je imao i dan-danas ima tamo onu veliku terasu prema moru, i tu su održavane plesnjaci, pjevači dolazili, gostovali razni i tako dalje, je bio glavno sastajalište tu. Ali od... od... od Hotel Zagreba prema danas Morskim orguljama i... Pozdravu Suncu, tu negdje na pol puta bila je takozvana Krumpir bašta. To je bila jedna mala kućica sa jednom ogradicom. I u toj kućici se pekao pomfrit. I vrlo jeftin. I tu smo mi gladnjaci za... za jedan dinar mogli dobiti škartoc pomfrita. I onda ih je Sefi, naš legendarni...

Umberto: Seferović, tako je.

Drago Marić: Seferović Abdulah Sefi, koji je Zadar proslavio ne samo fotografijom nego svojim kolumnama, knjigama i tako dalje. Evo ga, on ga je prozvao... on je to isto prodao u Krumpir bašti. Mi nismo znali zašto Krumpir bašta, ali on ka... ali on je nama pojasnio zašto, dakle ne po krumpiru kojeg smo mi tamo jeli. Nego po poderanim kalcetama gdje su pete virile...

Umberto: I onda bi rekli da krumpir viri vani, da, kada prst proviri vani, da. Pa to podsjeća me Krumpir bašta na i pomfrit kada ste spomenuli, vjerojatno i vi znate za onu anegdotu, ne znam da li ste bili prisutni, Pino Giergia je već se naputovao, bio stariji, a bilo je mlađih igrača, je li, koji... koji su bili po prvi puta vani. Pa eto, naš i poznati Božo Miličević, koji je bio tajnik, njega i dan-danas naravno u šali Pino Giergia nazove „di si Božo šargarepa?“. Kada je Božo kao mlad, naravno i student, zaposlio se bio i putovao je u Beograd, i pita on Pina: „Pino, što je šargarepa ovo?“. Kaže: „Božo, to ti je nešto izvanredno.“ I Božo uzme tri porcije. I ovaj mu donese, naravno, mrkvu, je l'. Pino kaže: „Što je ovo?“, „Pa to si“, kaže, „naručio.“ A bila je i ona anegdota: „I ja ću pomfrit, ali od krumpira“, kaže. Hoću reći...

Drago Marić: To je Đuro Stipčević.

Umberto: To... ali hoću reći, to je bio izazov za mlade ljude. Sport je bio izazov u svijet gdje su oni se učili i kulturi zemalja. Hvala Bogu, naputovali su se stvarno u lijepe zemlje. I vi ste bili puno s njima. Što možete izdvojiti ovako iz tih putovanja kada ste bili s njima?

Drago Marić: Pa nisam ja puno s košarkašima putovao, ja sam nekoliko puta. Jer košarku je pisao Ero, Rudo Galić pokojni. A kako je on bio turistički djelatnik koji je imao druge obveze, onda povremeno kad on ne bi mogao, onda bih ja uskočio. Tako je bilo tih svakakvih anegdota. Jednoj se i sad u trenu smijem. Jednu anegdotu da pokažem koliko je pokojni Krešo Ćosić bio veliki čovjek, ne samo košarkaški genij, je l', to... to nema... Samo se može govoriti tko god hoće o Draženu Petroviću, o Toniju Kukoču, kome hoće. Za mene i za još nekoliko nas, bez konkurencije, kad se kompletno sve uzme u košarci, Krešo Ćosić je iznad svih. Jer je on bio veliki igrač i veliki trener.