Ispovijest pomoraca iz Vrsi koji su se vratili iz ratne zone u Perzijskom zaljevu

Završio je prvi krug razgovora između visokih američkih i iranskih dužnosnika u Švicarskoj nakon početka obilježenog objavom Teherana da je ponovno zatvorio Hormuški tjesnac. Strane su se dogovorile o mehanizmu za okončanje sukoba u Libanonu te uspostavile komunikacijsku liniju radi osiguravanja sigurnog prolaza trgovačkih brodova kroz sporni tjesnac.

Prošlotjedno potpisivanje sporazuma SAD-a i Irana donijelo je dašak optimizma dubrovačkoj Atlantskoj plovidbi, čiji je brod AP Astarea od početka sukoba zaustavljen u Perzijskom zaljevu. A prije nešto više od mjesec dana kući u Vrsi s AP Astaree vratio se drugi časnik palube Duje Milutin. Samo za Pomorsku večer ispričao je što je doživio u Perzijskom zaljevu. 

Duje Milutin: Od početka sam se tamo nalazio. Iz Kine smo dovezli generalni teret u luku Jebel Ali, nakon iskrcaja, znači zadnji dan iskrcaja smo ugovorili jedno putovanje, međutim, dobili smo obavijest da je Hormuz zatvoren. Čekali smo naredbe kompanije što nam je dalje činiti. I nakon nekoliko sati dobili smo upute, po kojima smo postupali, po sigurnosnim uputama radi sigurnosti broda i posade, te što je najbolje učiniti da se zaštitimo od mogućih opasnosti. Pa smo odredili jednu točku sidrišta i ondje smo se usidrili i i čekali.

Pomorska večer: U biti, bili ste u Dubaiju, odnosno blizu samog grada? 

Duje Milutin: Tako je, tako je. Jebel Ali se nalazi možda 30 milja od Dubaija. U međuvremenu je kompanija ugovorila putovanje iz Saudijske Arabije za za Tajland, ukrcaj umjetnog gnojiva, i mi smo pošli u Saudijsku Arabiju, u Al Jubail. I ondje smo ukrcali teret, no u međuvremenu se Hormuz otvorio i mi smo krenuli prema tamo, međutim bezuspješno jer je bilo daleko. Opet smo se usidrili i par dana je bilo malo, ... imali smo što gledati.

Pomorska večer: Što ste vidjeli?

Duje Milutin: Bile su jake detonacije prvih par dana i vidjeli smo i rakete, dronove. Međutim, imate prividni osjećaj da to ide prema vama, al' zapravo, kako raketa parabolom ide, onda mislite sad će na nas, al' ona ide svojim putem. Najviše nas je bilo strah te protuzračne obrane kad oni obaraju te rakete. Mislim, uz sve te sigurnosne procedure i i povećanje sigurnosti svega, opet treba neka doza sreće da prođeš dobro.

Pomorska večer: Bilo je brodova koji su bili pogođeni, koji su se nalazili u Perzijskom zaljevu. Nije baš lijepo gledati kad vam iznad prelijeću rakete, dronovi i slično.

Duje Milutin: Ja sam osjećao dozu straha upravo zbog toga, samo na temelju toga u kojem se području nalazimo, jer i ta sama neizvjesnost što će biti. I onda doma, familija, svi znaju situaciju i onda svaki dan... Hvala Bogu dragom što danas stvarno postoji ta komunikacija, svaki dan ste dostupni. Zato ja kažem da je nama mlađim pomorcima za mrvu lakše navigati. Oni su imali osam kora, mi imamo jednu manje. Upravo zbog tog što imamo kontakt s obitelji, što je vrlo bitan čimbenik.

Pomorska večer: Kad ste došli doma?

Duje Milutin: Kući sam stigao kući 2. svibnja, tada sam imao skoro pet mjeseci na brodu, a nas devet članova posade se prijavilo za smjenu. Firma nam je omogućila smjenu iz Dubaija. I naravno, bilo je članova posade koji su htjeli isto ići doma i dobili su i oni smjenu i prije ugovora, zato nije bilo problema. Tko je želio ići doma, dobio je smjenu.

Pomorska večer: Nije vam nedostajalo ništa što se tiče nužnih potrepština, osim što je bila jedna neizvjesnost?

Duje Milutin: Ne, ne, što se tiče toga, firma je djelovala stvarno profesionalno. Dobili smo sve što smo tražili, dobili smo vodu za piće, hranu i više nego što nam je bilo potrebno, jer naravno, morali smo se pripremiti jer puno je brodova u Zaljevu. Bili smo svjesni ako sve to potraje predugo, da može ponestati zaliha hrane. Tako da se brod dosta opremio s glavnim zalihama potrebnima za život. Tako da znam da su kolege sada isto osigurani što se tiče hrane i vode. Nadam se da će ubrzo izaći, jer nije ugodno biti ondje.

Pomorska večer: Kad je sljedeći ukrcaj?

Duje Milutin: Sad uživam u godišnjem odmoru. Trenutno ne znam na koji brod idem, ali u rujnu očekujem poziv i nove izazove.

Duje nije bio jedini Vršanin u Perzijskom zaljevu. Na kruzeru je bio i njegov sumještanin i kolega Enio Vukić.

Enio Vukić: Pa evo, ja sam isto jedan od MSC-ovaca. Mi smo poznati u Vrsima po tradiciji na toj kompaniji. Znači, u službi sam na kruzer brodovima kao chief technician. I eto, 28. studenog sam se prošle godine ukrcao u Dubaiju i brod je ondje imao turističke operacije: Abu Dhabi, Bahrein, Dubai i još neka arapska otočja.

Pomorska večer: To je brod koji je ipak uspio izaći u jednom trenutku iz Zaljeva? 

Enio Vukić: Iznenada je došlo, ni mi sami ne znamo. Popodne je sazvan sastanak. Nas je bilo oko sto članova posade, mada je brod kad je došlo do krize imao oko osam tisuća ljudi s posadom i trajala je evakuacija oko 15 dana dok su se ljudi iskrcali, jer je u biti u blokadi bio zračni promet. Iznenada je došla ta naredba da se brod kupi, da će biti manovra kroz noć i da ćemo ujutro biti pred Hormuzom. Tako je bilo, bili smo pred Hormuzom mi i još dva kruzera jedne njemačke kompanije. I bila su četiri velika kontejneraša koji su isto trebali ići s nama. Ali tu se nešto dogodilo, pa moglo bi se reći po priči, kad smo bili u pola Hormuza, prolaz se opet zatvorio. To nikome nije bilo jasno, tako da su četiri kruzera ostala, povukli su se opet tamo na stranu Omana s perzijske strane, a mi smo izašli, tako da se s ove strane Omana, kad smo izašli iz zaljeva, ukrcao security do ulaza u Sueski kanal. Prihvatio nas je brod NATO-a i onda kad smo ulazili u Sueski kanal oni su tu ostali, a mi smo preko Sueza krenuli za Mediteran.

Pomorska večer: Kakav je to osjećaj kad izađete i idete prema Jemenu i dalje pravac Suez? 

Enio Vukić: Baš u noći smo izašli vani i more je bilo mirno, kako bi kod nas rekli bonaca. Bio je neki čudan osjećaj da smo izašli iz one neizvjesnosti, iz rata, praktički nama nepoznatoga, to su, što je rekao Duje, dronovi, avioni, rakete. Nije to bilo kao kod nas u Domovinskom ratu da očekuješ pješaštvo. Imali smo sreću u nesreći da smo prošli kroz ta čuda i izašli na mirno more i dovukli smo se do prvog porta u Malti i dalje za Norvešku. Eto, ja sam se prije 15 dana iskrcao iz Kiela i došao doma, hvala dragom Bogu.

Pomorska večer: Jeste se vi i Duje čuli dok ste bili ondje?

Enio Vukić: Duje i ja smo se čuli skoro svaki drugi, treći dan, zvao sam ili ja njega ili on mene, nekako da čujemo što je, on je ipak bio na sidru. Mi smo eto imali tu sreću, mislim koliko-toliko, nas su vezali u portu, nas i još jedan kruzer iz Saudijske Arabije. Ograničena su nam bila kretanja, nigdje nikoga. To je sve za nekih desetak-petnaest dana izgledalo sablasno. Znači, u Dubaiju su bili samo domaći ljudi ili tko putuje. A inače taj turizam, kao što je bilo ranije od milijuna ljudi, sve se svelo na pustoš.

Pomorska večer: Duje nam je spomenuo i obitelj. Kako su reagirali Vaši? 

Enio Vukić: A eto, njima je to malo čudno i razmišljaju o tome što se sve može dogoditi. Oni su uvijek u nekoj brizi. A kod nas neka neizvjesnost, nisi u svome ratu, u nekim si ratnim situacijama, ali eto gledaš da to sve prođe, da bude mir, žao ti je i broda, žao ti je tog života, pomorstva, da to krene, da se vrati, ipak ono vlada kao neka tuga. Svim našim pomorcima Hrvatima na svim brodovima, stranim, našim želim mirno more, da se sretno vrate, da ne upadnu u neke ratove i da ih čuva dragi Bog.

Prije 46 godina u gotovo identičnoj situaciji u Perzijskom zaljevu zatekao se još jedan Vršanin - Branko Maraš 

Naime, u rujnu 1980. godine napadom Iraka na Iran počeo je osmogodišnji rat tih dviju zemalja. Branko Maraš tada je bio kuhar na brodu ondašnje Jugolinije.

Branko Maraš: To je isto bila dosta teška situacija. Trebali smo u Basru, to je porat u u Perzijskom zaljevu, Shatt al-Arab, a onda je počeo rat između Iraka i Irana. To je bilo, ja mislim, '80. Bili smo na sidru sto dana, ostali smo bili bez hrane, nismo toliko planirali. To je bilo putovanje do dva i pol mjeseca i na toliko uzmeš hrane otprilike. I sve je bilo dobro, nismo imali neke veće probleme dok nismo ušli u porat i ondje su bila još dva broda naše firme. Mi smo uspjeli pobjeći, oko pola noći smo lancane pokidali sjekirama i sami, bez pilota, smo izašli van. A dva broda Krasica i Uljanik su ostali ondje. Posada se uspjela nekako spasiti, ali su brodovi ostali ondje.

Pomorska večer: Jeste li vidjeli, čuli te rakete, bombe, granate, je li prelijetalo iznad vas?

Branko Maraš: Baš oko nas nije, jer je to bilo vanjsko sidrište, dosta daleko, a njih dijeli rijeka Shatt al-Arab, rijeka između Iraka i Irana, ali se u daljini čulo, vidjela su se ta svjetla i čula se buka, ali mi nismo kao na tom vanjskom sidrištu imali nekih većih problema. To je bilo more brodova. Uvečer kad se upale svjetla, to je izgledalo kao grad.

Pomorska večer: A što ste vozili?

Branko Maraš: Tamo smo većinom vozili daske, one punte, uglavnom drvnu građu.

Pomorska večer: Kad ste shvatili da vam polako nedostaje hrane, jeste li morali biti maštoviti i smišljati što spremiti posadi?

Branko Maraš: Nije bilo velikog izbora. Onda se znalo uhvatiti ribe, ali dosadi i riba. Ali nakon nekih, mislim, dva i pol do tri mjeseca, dozvolili su nam da dignemo sidro i otiđemo u Kuvajt. Onda smo uzeli u Kuvajtu hrane za jedno, ne znam, određeno vrijeme, možda za mjesec. U Kuvajtu se nismo vezivali, nego su nam na sidru dovezli s jednom barkom tu hranu, tako da smo uspjeli preživjeti.

Pomorska večer: Plovili ste do 1994. godine?

Branko Maraš: Tako je, '94. sam bio na kontejnerašu, zadnji brod za Ameriku, Sjevernu Ameriku, Argentinu, doli Južna Amerika, Sjeverna Amerika. Bilo je puno posla. Najprije su ukinuli maloga od kužine, pa drugog kuhara, ostao sam sam za iste novce, sve moraš sam spremiti, tri obroka dnevno, oprati to sve suđe i kuhinju doli, frižidere i tako dalje. To se mora biti od ujutro u šest, navečer do osam u kuhinji. Tako da je to meni postalo prenaporno, nitko te nije razumio. Ako nešto nije dobro za ručak, odmah po tebi: "Zašto ovako, zašto onako?" I onda sam ja lijepo, kad smo bili na Atlantiku prema doma, rekao: "Barba, ja u prvi porat odlazim doma" i to je bilo to.

Pomorska večer: Što bi rekao jedan: "Sve prolazi, sve se mijenja, al' kuhar je kuhar." Je li je to istina?

Branko Maraš: Pa da, istina je. Kažu da se bolje svaditi sa zapovjednikom nego s kuharom. Moj početak je bio jako turbulentan. Ja sam počeo kao dečko, 16 i pol godina, otišao sam, nigdje nisam bio dalje Vrsi. Kao mali kuhinje sam se ukrcao na brod "Ivan Mažuranić", to je bio mali brod od tri i pol tisuće tona. To je jako mali brod, linija je bila za Sjevernu Europu, znači Biskaj dva puta u mjesecu. I tako godinu dana. Bilo je žestoko krštenje, ali sam se prilagodio brzo jer tako je bilo. Moraš, sila te natjerala da se prilagodiš, a škodilo je, bilo je muke. Škodilo mi je more ispočetka, nismo ni krenuli iz Rijeke a meni je već bila muka. 

Pomorska večer: Koliko ste godina proveli na brodovima?

Branko Maraš: Devetnaest godina. Nisam puno, devetnaest godina, ali nije ni malo. I onda sam, kažem Vam, bio na dva broda, a poslije vojske sam išao u školu u Lošinju, završio treći stupanj, zatim četvrti u Opatiji, poslije sam išao za kuhara i tako sam bio kuhar sve dok se nisam iskrcao 1994.