Kako uloviti šarga, pica, pagra i kantara

Ciljani je ribolov zapravo svim ribolovcima posebno drag jer je, naravno, ako se okruni uspjehom, zapravo dokaz umijeća, dobre procjene i ribolovnog znanja.

Svatko tko u tome uspije može se smatrati majstorom udice.

Šarag je riba kojoj se svaki udičar posebno obraduje. Prava domovina mu je Atlantik i Mediteran, zbog čega je u Jadranu nešto manje brojan u odnosu na ostale ljuskavke pa se stoga uvijek smatra ulovom od malo većeg značaja.

On je samotar hridi i škrapavog zaraštenog dna gdje lako nalazi hranu i zaklon. Rijetko bude u parovima ili manjim jatima, i tada je uglavnom riječ o nedoraslim primjercima.

Podjednako je čest duž cijele obale na dubinama od 20 do 60 metara, ali maksimalno do 160 metara.

 Može narasti do 2,5 kilograma, no takvi su ulovi uistinu vrlo rijetki tako da se ulov šarga od preko kilograma i pol može smatrati  kapitalnim.

Kao i ostale bentoske vrste svoju hranu nalazi na dnu. To su mahom račići, puževi i školjke, s tim da katkad zna razbiti i pojesti ježinca.

U sportskom se ribolovu šarag lovi gotovo svim udičarskim tehnikama, a najčešće kančenicom, naravno iz barke dok je u obalnom ribolovu zapravo rijedak i uglavnom slučajan ulov.

I premda se može loviti tijekom cijele godine, najuspješniji se lov odvija krajem proljeća, ljeti i kroz jesen, i to neovisno o dobu dana.

Šarga prati glas lukave i plahe ribe koja teško zagriza, a zbog čega pribor mora biti prilagođen do krajnosti. 

Prame moraju biti duge i što tanje, obavezno fluorokarbonske, a ješka svježa i pažljivo postavljena na udicu.

Budući da je vrlo osjetljiv na mjesečeve faze, najkvalitetniji lov se postiže u prvom tjednu iza punog mjeseca s tim da je dobro poznavanje terena najčešće presudni faktor.

Isto je tako pravilo da ćemo šarage po tihom vremenu loviti dalje od obale.

A što se vrste ješke tiče, šarag nije posebno izbirljiv. Rado će progutati sve što mu se ponudi, od komada srdele preko račića, crva, fileta lignje do kozice i dagnje.

U posljednjih par godina se uistinu priča o tome da je sve veći broj šaraga postao neukusan. 

Nakon što se ispeče na gradelama meso mu bude kožasto i gumasto. 

To su prvi konstatirali naši zapadni susjedi, a onda su i naši ribari i kulinari otkrili da se sve češće događa da šarag, koji bi po svemu trebao biti delicija, zapravo na granici jestivosti.

Točni razlog tome se još uvijek ne zna, no za sada to povezuju s konzumacijom invazivne alge caulerpe.

Navodno, svi šarzi koji su konzumirali caulerpu imaju takvo gumasto i neukusno meso, a što je posebno izraženo na zapadnoj obali Jadrana.

Srećom, na našoj je obali još uvijek je puno više primjeraka koji su klasično oborito ukusni tako da i dalje drže svoju visoku poziciju na gastronomskoj ljestvici.

                        Pic i njegove tajne

Tako je. Pic je riba za koju se kaže da traži barem 200 predveza. 

Naravno to je samo priča, ali nije daleko od istine. Pic nastanjuje 'teške terene', vrlo zaraštene i škrapave, bogate zadjevima, zbog čega u ciljanom lovu ove ribe treba računati s većim gubitkom pribora.

Pica nalazimo duž cijelog Jadrana, do 150 metara dubine, najčešće na stjenovitom dnu obraslom cistozirom, na dubinama od 5 do 20 metara, u vanjskom otočnom nizu i plitkim međuotočnim kanalima.

Čest je i u lučicama, ali i na pjeskovitom dnu ukoliko je obraslo posidonijom. 

Život provodi uglavnom kao samotar, rijetko u paru. Može narasti do 2,5 kilograma. Ponekad se na brakovima okupe veća jata piceva.

S obale se na rijetkim, lovno provjerenim pozicijama u proljeće može loviti ciljano, no uglavnom je riječ o usputnim i slučajnim ulovima.

Naravno da može no malobrojni to rade jer je to zahtjevan posao.

Na vanjskim stranama otoka, na istaknutim rtovima, u jutarnjim se satima pic voli zadržavati neposredno uz obalu gdje ga se može potražiti kliznim plovkom.

Sistem se zabacuje tako da ga kurenat s vrha punte nosi uz obalu prema uvali, te se struna otpušta dokle je god to moguće. U takvom se puštanju, ukoliko je pribor dobro izbalansiran, a ješka pažljivo odabrana, mogu ostvariti lijepi 

ulovi.

Važno je pritom znati kako pic uzima hranu.

To je posebno zanimljiv proces. 

Pažljivo odmjeravajući svoj obrok, nikada se ishitreno ne zalijeće na njega. Polako se približava crvu ili račiću te kad ga prihvati isturenim zubalom, strelovitim ga bočnim pokretom odvaja od podloge.

Takav je i griz pica na udici, silovit i snažan. 

Kontra je u pravilu refleksna i samo je potvrda kačenja već zakačene ribe. Izvlačenje je dinamično puno snažnih pokušaja bijega čak i kad se na površini sve učini gotovim. 

Kod većih primjeraka je podmetač obavezan, ponajprije zbog nepredvidivih bjegova. Budući da se ulovi često odvijaju na relativno malim dubinama, a riba izlazi polako, na površini u pravilu ima dovoljno snage da ribolovcu zada 

poprilično muke.

Pic je svejed i s jednakim će tekom pojesti kakvu njemu zanimljivu algu, kao i crva, no najbolje mu je ponuditi svježu školjku, u prvom redu dagnju, filetiranu lignju ili crva. Rado će pojesti i meso toplokrvnih životinja u obliku 

trakice junetine ili komadića jetre, s jednakim tekom sirovo ili kuhano.

S obzirom na doba godine, pica se najuspješnije lovi u toplim ljetnim mjesecima, a s obzirom na doba dana, rano ujutro i u suton, i to po mirnom i vedrom vremenu bez vjetra. Zimi ga je isto moguće uloviti, ali nešto teže nego u 

toplijem dijelu godine.

Da bi ribolov bio uspješniji, poziciju za ribolov pica poželjno je brumati. Pored svih animalno-morskih otpadaka, poput usoljene ili skašene ribe i rakova, picu se u brumu uspješno mogu ponuditi i ostaci iz kuhinje, prvenstveno kosti 

preostale nakon kuhanja.

                           

                  Kako prepoznati kantara

Zanimljivo je da je od svih ljuskavki, kantar definitivno najlošiji plivač pa je kao oportunista sklon pojesti doslovno sve na što naiđe zbog čega i nisi naziv picigamorti, odnosno strvinar.

Ipak, to ga nipošto ne čini manje atraktivnim ili poželjnim ulovom, pogotovo kada je riječ o velikim primjercima koji mogu biti teški i do 2,5 kilograma.

Od ostalih se ljuskavki razlikuje i po zubima koji kod kantara nisu pojedinačno odvojeni, već su poput sitnozube pile spojeni u cjelovit neprekinuti niz. 

Boje je tamnosive, sivo-smeđe, do sivo-maslinaste, sa strane sjajne, srebrnkastosive, a prema trbuhu srebrnobijele. Uzduž tijela se protežu zlataste prugice, a okomito široka tamna zasjenjenja.

Protandrični je hermafrodit, što znači da prvi dio života provodi kao ženka, a spolnu transformaciju u mužjaka doživljava s nekih pola kilograma težine. 

Spolni je dimorfizam kod kantara vrlo izražen tako da se zbog izrazitih razlika među spolovima, i to ne tako davno unatrag, vjerovalo da je riječ o dvije različite vrste.

Ženke su sivkasto-srebrnkasto obojane, a zreli mužjaci u doba mrijesta išarani plavkasto-tirkiznim linijama s karakterističnom grbom.

 Stareći sve više tamne, poprimajući tamni zelenkasto-kobaltno plavkasti odsjaj.

Kantar je rasprostranjen duž cijele Jadranske obale nad tvrdim kamenitim i ljušturastim dnima, i to nešto više izvan pučinskih rubova otoka, od 5 pa sve do 150 metara dubine.

Kao tipična bentoska na dnu pronalazi sve što mu treba, od zaklona do hrane. Drugu ribu gotovo nikada ne proganja, a poznato je i da nema izrazitih prirodnih neprijatelja.

Budući relativno neosjetljiv na temperaturna kolebanja, ravnomjerno nastanjuje veći dio padina uključujući i širi pojas podnožja braka.

Uglavnom živi raspršeno, u kolonijama, dok jata formira tek krajem zime i početkom proljeća u vrijeme mrijesta.

Kantara se može loviti tijekom cijele godine, ali kao i sve druge ljuskavke znatno uspješnije u toplim mjesecima, danju i noću podjednako, po tihom vremenu i mirnom moru, s laganim zapadnim vjetrovima.

U panuli namijenjenoj zubacu i gofu, panulaši često, pored temeljnih udica namijenjenih velikoj ribi, u najduže lovke lignje postavljaju sitnije udice, tzv. kantaruše, namijenjene upravo kantarima. Te sitne udice se vezuju na tanje 

fluorokarbonske prame koje su samo preko male omče spojene s glavnom lovnom udicom.

Inače kantar po pitanju ješke uistinu nije izbirljiv, tako da se za ješku može štošta koristiti. Ipak, najbolje rezultate ćemo postići ako upotrijebimo velikog crva, svježu srdelu, gavuna ili lignju.

Na udici nije posebno borben. Tek su povremeni tupi udarci sav otpor koji ova riba može dati.

Inače se pribor za lov kantara ne razlikuje od pribora za ostalu bijelu ribu.

Valja naglasiti da ga se puno više ulovi iz barke nego sa obale.

                         Samotni i snažni pagar

Pagar je tipična bentoska vrsta koju nalazimo duž cijelog Jadrana na dubinama od 10 pa sve do 250 metara. Preferira tvrda i obrasla dna na vanjskim stranama dalmatinskih otoka gdje obitava kao samotar. Ishranu mu čine ribe, 

glavonošci i rakovi. Može narasti do impresivnih 9,5 kilograma težine.

Iako se može uloviti tijekom cijele godine, najbolji se rezultati postižu u toplijim mjesecima, i to parangalima za bijelu ribu, kančenicom te teškom panulom.

U obalnom je ribolovu relativno rijedak ulov, ponajprije zbog svojih staništa koja su u pravilu udaljena od ljudskih naselja. 

Tako se najviše pagara s obale ulovi u rock fishingu kao i u shore jiggingu, no prvenstveno na potezu od Srednjeg prema Južnom Jadranu, na terenima kojih na sjevernom dijelu naprosto nema.

Ukoliko se lovi na fermu, idealno je postaviti živu ješku, ribu s podrezanim donjim krakom repne peraje čime će se postići vrlo 'nervozno' plivanje, čije vibracije svim predatorima, pa tako i pagru znače poziv na ručak.

U ribolovu kančenicom ješka može biti svježa srdela ili živa riba ulovljena na licu mjesta, no najboljom se pokazala živa lignja koja se ješka glavom prema osnovi predveza. 

Tako naješkana lignja će, u trenutku kada je pagar napadne, 

u pokušaju bijega napeti pramu i omogućiti najkvalitetnije kačenje.

Griz pagra je uvijek nedvojben, silovit i beskompromisan na što treba uvijek reagirati na isti način, jakom i jednako beskompromisnom kontrom, naravno, poštujući pritom maksimalne dosege opreme kojom lovimo.

Pagar je snažan i okretan plivač tako da će u početku pružiti snažan otpor, no snagu ipak izgubi relativno brzo jer mu se želudac gotovo uvijek istegne a što mu u potpunosti onemogući disanje.

No bez obzira na to, prihvat je uvijek potrebno odraditi podmetačem ili kukom posebice kod velikih primjeraka.

I nakon svega ovoga ostaje samo odabrati jednu od ovih riba i pokušati dokazati svoje ribolovno umijeće u ciljanom ribolovu koji je zapravo uvijek, bez obzira na odabranu lovinu, svakako kruna ribolovnog uspjeha.