Mala ješka – mala riba, velika ješka – velika riba, davno je rečeno i to nikako nije rečeno bez razloga. Generalno gledano, jako je malo velike ribe ulovljeno postavama s malim ješkama. To su u principu uvijek izdvojeni slučajevi koji se u stažu pojedinih ribolovaca mogu izbrojati na prste jedne ruke.
To su u morskom ribolovu uistinu vrlo rijetke situacije tako da je u principu na snazi jedino važeće pravilo: kolika ješka – tolika riba.
No pogrešno bi bilo misliti da je postavljanje velike ješke na udicu samo po sebi garancija kapitalnog ulova. Za ulov kapitalne ribe je prije svega potrebno prisustvo takve lovine jer da je takva lovina uvijek i svuda prisutna, svi bi lovili kapitalce, što se mora priznati, u praksi nije potvrđeno.
No pojedini se ribolovci u gotovo redovnom postupku ipak kite velikim ribama, dok ostali love prosječne ili pak ispodprosječno velike ribe. Mnoštvo je faktora koji su na strani ‘sretnika’ među kojima su iskustvo i poznavanje pozicija definitivno iznimno bitni, no jedan od ključnih faktora je svakako i spomenuta veličina ješke.
U ribolovu pridnenim postavama poput ribolova na fermu, postavljanje neke male i nezamjetne ješke i nema baš nekog smisla. Takvu će ješku otkriti samo nedorasli primjerci koji se skrivaju u okolnim rupama ili travi. Postavljanjem nešto krupnije ješke izgledi za pravim ulovom rastu, no na takve se ješke love ipak uglavnom srednje velike ribe dok bi za velike trebalo postaviti baš pravi komad.
Naravno, većina ribolovaca trenutno u glavi vrti kalkulaciju ocjenjujući što je bolje, pet sigurnih arbuna od petnaest deka ili jedan slabo izgledni šarag od osamdeset? Sve to nalikuje onoj priči o vrapcu u ruci i golubu na grani tako da odluka koja bi bila pravi odgovor na tako pitanje nikada nije lagana i jednostavna.
U situacijama kada nam je lovina sitna riba poput manula ili knezova,postavljanje velikih ješki predstavlja doslovno nepotrebno rasipanje pri čemu će ulov unatoč bogatom ješkanju biti minimalan, puno manji i oskudniji nego ulov u kojem bi se koristile sitne ješke.
No čak i u takvim 'tankim ribolovima' valja računati i na mogućnost ulova nešto krupnije ribe. U situacijama kada pod brodicom imamo sasvim male, ili tek nešto veće arbune, za očekivati je da se među njima kreće i koji krupniji primjerak. Takvi mudraci uvijek lukavo čekaju na kraju reda pozorno promatrajući što se događa da bi se, ali tek nakon što se uvjere da je situacija po njih potpuno bezopasna, pokrenuli u nekakvu akciju.
Naravno, ako je ponuđena ješka mala, tada je i mirisno-okusni impuls koji bi ih trebao potaknuti na hranjenje također slab, pa se ti mudriji komadi neće ni zamarati prilaženjem. Osim toga, do te ješke neće moći ni doći jer će sitniji i neoprezniji primjerci najvjerojatnije halapljivo progutati sve što je dovoljno sitno, ogoliti udice ili se pak sami objesiti na njih. A ako postavimo velike ješke na sve udice tada će ulov sitnijih, a za mnoge ribolovce veličinom ipak dostatnih riba, izostati.
A rješenje je u ovom slučaju jednostavno. Potrebno je samo pravilno iskombinirati ješke različitih veličina. Na klasičnim postavama s tri prame i olovnicom na dnu, i udice bi trebale biti različite veličine pa bi u skladu s tim gornje trebale biti manje, a najdonja nešto veća. Naravno, takav raspored veličina udica, prati i veličina ješke.
A u fermi opet većina riba voli nepomičnu i bogatu ješku koja miriši, a veličinom i kvalitetom opravdava prilaz, otvaranje usta i žvakanje. Ne smijemo zaboraviti da velike ribe uvijek kalkuliraju oko isplativosti obroka. No postoje barem dva temeljna problema zbog kojih većina udičara odbija takav pristup.
Prvi je problem vezan uz sitnu ribu. Naime, nakon zabacivanja neke kvalitetne ješke poput crva, ili pak običnije, a mnogim ribama jednako ukusne srdele, sitna riba tu ješku u kratkom vremenu učini neupotrebljivom.
Ipak, ma koliko se činilo beznadnim, ješka se može lako sačuvati i obraniti od takvih nasrtaja. Rješenje je u silikonskom elastičnom koncu. Ovaj praktički nevidljivi končić valja mrežasto omotati oko ješke čime se vrlo jednostavno sprječava destruktivnu invaziju sitneži.
Bez obzira koju ješku koristili, silikonskim koncem uspješno možemo odbiti sitne zube i omogućiti ješki da sačeka ono po što smo zapravo došli. Naime, sitna će riba i dalje pokušavati raščupavati našu ješku i u tome će na kraju uspjeti, no velike su šanse da će vrijeme potrebno za potpunu destrukciju biti dostatno i za ulet nekog krupnijeg komada.
Naravno, ukoliko sitne ribe nema, tada ješku ni ne moramo čuvati.
Drugi problem zbog kojeg veliki dio udičara odbija postavljati velike ješke je nepoznavanje načina montaže. Većina pokušaja nadijevanja komada velikog crva u dužini od nekih petnaest do dvadeset centimetara, uz svu dobru volju, nakon zabačaja najčešće završava sluzavom gužvom natisnutom na vratu udice. Srdele se uglavnom raspadaju još u zraku, a bibiji, radi stabilnosti zakačeni po sredini svog crvolikog tijela iscure još prije nego što dotaknu dno.
A u korištenju sendvič-ješki, ukoliko sve korištene komponente nekim čudom i ostanu na predvezu, u trenutku kada dotaknu dno postaju smo amorfna gužva koja možda miriši kako treba, ali oblikom nimalo ne udovoljava osnovnom preduvjetu za moguće kačenje ribe.
Zbog svega toga većina ribolovaca ide linijom manjeg otpora pa postavlja sitniju ješku koju je lakše i nadjenuti i kontrolirati u zabačaju, zadovoljavajući se onim spomenutim 'vrapcem u ruci'.
Jedna od temeljnih sitnica bez koje se ne može je definitivno igla za nadijevanje. Igle se proizvode u više različitih izvedbi ali su im i dužina i namjena iste - postaviti crvolike ješke na pramu iznad udice.
Preko igala se u pravilu, nadijevaju veliki crvi, koreani, cordelle, bibiji i svi ostali kolutićavi srodnici. No na potpuno isti način se mogu montirati i sve moguće kombinacije ješki sastavljene od ribljih fileta, komada glavonožaca i rakova.
U prvoj se verziji ješka odmah navlači na iglu pa se spušta ili preko vrha udice ili sa stražnje strane predveza do udice. No u drugoj verziji, kada su u pitanju sendvič montaže ili kombinacije fileta, ješka se najprije slaže na udvojenu žicu nakon čega se omata silikonskim koncem kako bi se dobile tzv 'kobasice' koje se onda mogu na klasičan način preko igle postaviti na predvez. Ta udvojena žica nije ništa drugo doli dva komada tanke inox žice čija baza može biti i najobičniji čep od pluta. Važno je samo da posluži kao oslonac za omatanje silikonskim koncem.
Montaža traka lignje, sipe ili mušuna, ili pak cijele srdele je također jednostavna. Ješka se nadjene na iglu, a potom se sa stražnje strane spušta na pramu. Naravno, u takvoj je montaži tek nakon postavljanja ješke pramu potrebno vezati za osnovu. A da u zabacivanja ješka ne bi skliznula na vrat udice i ponovo završi u onoj neželjenoj gužvi postoje trikovi.
Pri radu s tankim crvima kakvi su primjerice cordelle, koriste se tanke udice koje na vratu imaju kontra kukice. To su takozvane bait holder ili worm hook udice.
A da bi crvi ostali na prami u svojoj izduženoj crvolikoj formi, dovoljno je na pramu, neposredno iznad udice, tankim fluorokarbonskom strunom, promjera ne više od 0,10 milimetara, zavezati jedan do dva klizna čvorića grinnera. Nakon vezivanja se na čvorićima ostave repovi u dužini dva do tri milimetra koji će biti više nego dostatno osiguranje od klizanja.
Worm hook udice će težu i krupniju ješku u donjoj zoni držati u željenom položaju, no na prami je može zadržati samo pravovremeno prošivanje ili dobro stegnut silikonski konac kojeg je poželjno postaviti dok je crv još na igli. Nakon prebacivanja crva s igle na pramu, treba ga na samom kraju ponovo prošiti iglom jednom do dvaput i najlon provući tako da crv na suprotnom kraju od udice ostane tako prošiven.
Premda se slična montaža može postići i bez korištenja igle, to nije preporučljivo jer se prilikom nadijevanja crv mora probiti na više mjesta zbog čega znatno brže ugiba.
Čvrsta se montaža može ostvariti i tako da prilikom nadijevanja crva na iglu, oko dva centimetra prije kraja, iglom jednostavno izađemo sa strane. Nakon što se crv prebaci na pramu, dio koji visi učvrsti se 'čvorom bez čvora'. Na potpuno isti način se montiraju i srdele. Naravno, ne možete pogriješiti ako sve to dodatno učvrstite s nekoliko namotaja silikonskog konca.
A za sve one koji dvoje oko smisla i besmisla ovakvih montaža, važno je naglasiti da nijedna riba koja se ulovi s ovako postavljenim ješkama nikada nije ulovljena za rub usne. Sve ovako ulovljene ribe uvijek imaju udicu duboko u ustima, a što je svakako dodatna garancija učinkovitosti montaže.
Činjenica je da velike ribe vole velike ješke tako da ih ne treba zaobilaziti zbog vlastite lijenosti, izbjegavajući trud i vrijeme potrebno za takvu kvalitetnu montažu. Naravno, još ih manje treba izbjegavati zbog štedljivosti ili škrtosti.
Stoga ne štedite ni na vremenu, ni na ješki, a more će to svakako nagraditi.
Programe Hrvatskoga radija slušajte na svojim pametnim telefonima i tabletima preko aplikacija za iOS, Android i Huawei.
