Kotlar: Mladić ima službenu potvrdu da je zločinac, pokop uz počasti dokaz je da velikosrpska politika nije poražena”

Nakon vijesti da je haški osuđenik i ratni zločinac Ratko Mladić preminuo u zatvoru, o njegovu ratnom putu, zločinima u zadarskom zaleđu i propustima međunarodne pravde razgovarali smo s umirovljenim časnikom Hrvatske vojske, ratnim zapovjednikom šibenske 113. brigade i zadarske 7. domobranske pukovnije, Danijelom Kotlarom.

Vijest o smrti Ratka Mladića ponovno je otvorila stare rane, posebno u Škabrnji i na svim područjima koja su pretrpjela strašne zločine pod njegovim zapovijedanjem. Kako komentirate činjenicu da Mladić na kraju ipak nije pravno odgovarao za zločine počinjene u Hrvatskoj?

Danijel Kotlar: Nažalost, to je surova stvarnost. Za stravične zločine u Škabrnji pravomoćno su osuđeni tek Jovan Bađoka na deset i Zoran Banić na šest godina zatvora. Riječ je o izvršiteljima, dok su pravi nositelji i zapovjednici, visokorangirani oficiri tadašnje JNA, ostali neprocesuirani. Ratko Mladić je u to vrijeme bio načelnik stožera, odnosno zamjenik zapovjednika 9. kninskog korpusa, i vrlo je brzo preuzeo ključnu ulogu u zločinačkoj provedbi velikosrpske ideje. Hrvatski sudovi u Šibeniku osudili su ga u odsutnosti još u srpnju 1992. godine, no to u praksi nije značilo mnogo jer je bio nedostupan. 

Velika kritika tu ide na račun našeg pravosuđa zbog sporosti u prikupljanju dokumentacije i pokretanju postupaka. S druge strane, tužno je što Haški sud, za kojeg i dalje tvrdim da je bio primarno politički sud, nije uvažio jasne dokaze i krvavi trag koji je Mladić ostavio u Hrvatskoj. Zločini iz Hrvatske uopće nisu uvršteni u njegovu optužnicu i doživotnu presudu, već je osuđen isključivo za zlodjela u Bosni i Hercegovini. Istu amnestiju u Haagu dobili su i ostali visoki zapovjednici poput Momčila Perišića, Uzelca, Kadijevića i ostalih.

Zapovjednik obrane Škabrnje, Marko Miljanić, izjavio je kako je Božji sud ipak zadnji. Kakav je Mladić bio kao čovjek i zapovjednik na terenu? Je li kod njega uopće postojala trunka savjesti ili empatije?

Danijel Kotlar: Ne, taj čovjek uopće nije imao savjest. Bio je potpuno lišen empatije, izrazito bahat i bezobrazan u komunikaciji. Zanimljivo je da su se još 1986. i 1987. godine kroz vojne vježbe „Sloboda“ simulirale upravo ove bojišnice koje su se kasnije aktivirale u Dalmaciji. Mladić od samog starta nije skrivao svoje namjere i naklonost velikosrpskom projektu. Takvi likovi u kriznim situacijama najlakše isplivaju na površinu. Kada analizirate komunikaciju između njega i njegovih podređenih zapovjednika koji su napadali Šibenik, Zadar i Biograd, a kasnije i gradove po Bosni i Hercegovini, vidite da je riječ o potkapacitiranim, primitivnim ljudima. 

Čini se da je još od ranije postojao sustav selekcije kadrova koji su bili spremni provoditi brutalnu politiku bez ikakvog obzira prema civilima. Sjetimo se samo Mladićeve naredbe tijekom napada na Šibenik, kada je otvoreno poručio da se pobije sve što je starije od 10 i mlađe od 75 godina te da se grad potpuno uništi. Srećom, sve je to završilo pobjedom Hrvatske i našom neovisnošću.

Iako je izbjegao suđenje za Hrvatsku, iza rešetaka je ipak dočekao kraj života s presudom za genocid i ratne zločine u BiH. Smatrate li da je pravda time barem djelomično zadovoljena?

Danijel Kotlar: On ima službenu presudu i to mu nitko ne može osporiti. Kada netko danas pokuša relativizirati stvari, pravna činjenica je jasna – on je službeno osuđeni ratni zločinac. Kod naroda koji je proživio njegove strahote u Škabrnji, Nadinu, Kijevu, zadarskom zaleđu, Jasenicama i Bruškoj, on je bio osuđen davno prije suda. Što se tiče onog višeg, Božjeg suda, vjerujem da ga čeka najmračnija i najvruća komora pakla. No, povijesno je izuzetno važno što je iza njega ostala i službena, međunarodna potvrda da je počinio ratni zločin i genocid.

U javnosti se pojavljuju informacije kako bi u Srbiji mogao biti pokopan uz najviše državne i vojne počasti. Kakvu poruku time srpsko vodstvo šalje svijetu?

Danijel Kotlar: Vidjet ćemo još kako će se to tehnički izvesti i što će Haški sud odlučiti o predaji tijela. No, ako se uistinu odluče na pokop uz državne počasti za čovjeka osuđenog za genocid u Srebrenici, bit će to skandalozna poruka. Pitanje je kako će to opravdati međunarodnoj zajednici i hoće li svijet i dalje blagonaklono tolerirati takvu politiku, kao što ju je, nažalost, tolerirao tijekom većeg dijela Domovinskog rata. Tek kada je čaša bila prelivena, stranci su se aktivnije uključili. Ovakvo ponašanje Beograda samo je dokaz da u Srbiji velikosrpska politika nikada nije poražena. 

Kod njih je i dalje živa ideja o takozvanom „srpskom svetu“ i okupljanju svih Srba u jednoj državi. Žalosno je da u toj navodno demokratskoj državi niti jedna politička opcija ne može ostvariti ozbiljan izborni rezultat ako ne koketira s tom istom, bahatom velikosrpskom retorikom.

Za kraj, dok uživamo u miru i slobodi naše domovine, koje lekcije kao društvo moramo izvući za budućnost?

Danijel Kotlar: Prije svega, moramo čuvati našu slobodu i vječno biti zahvalni našim braniteljima, napose onima koji su dali svoje živote za domovinu. No, sloboda traži i stalnu budnost. Iskoristio bih priliku i dao punu podršku našim vatrogascima koji se upravo bore s požarom na otoku Molatu. Upravo nam ove izvanredne situacije pokazuju da Hrvatska mora neprestano ulagati u izgradnju i jačanje svojih oružanih snaga, ali i kompletnog sustava civilne zaštite. 

Vojska, policija, zdravstvo, gorska služba spašavanja, pa u konačnici i školstvo – sve te strukture moraju sinkronizirano djelovati kako bismo stvarali i motivirali ljude spremne za ove teške i rizične pozive koji čuvaju sigurnost naših granica i naših građana.