Marko-Lorenzo Blaslov: Fotografijom čuvam priče ljudi i krajolika koji polako nestaju

Zadarski dokumentarni fotograf Marko-Lorenzo Blaslov ljubav prema fotografiji razvio je kroz planinarenje i boravak u prirodi. Danas svojim objektivom bilježi posljednje velebitske pastire, prirodne vrijednosti hrvatskih rijeka i običaje lokalnih zajednica. Njegove su 32 fotografije odabrane za objavu u časopisu National Geographic, a projekt „Blago planine” prerastao je u višegodišnju dokumentarnu priču o ljudima i načinu života koji postupno nestaje.

Ljubav prema fotografiji često počinje sasvim jednostavno znatiželjom, boravkom u prirodi ili željom da se sačuva neki poseban trenutak. Kod zadarskog fotografa Marka-Lorenza Blaslova važnu je ulogu imao njegov ujak, koji ga je upoznao s planinarenjem i prirodom, a potom mu poklonio i prvi fotoaparat.

„Htio sam zauvijek sačuvati scene koje vidiš, kako bi se poslije mogao povezati s tim osjećajem”, prisjeća se Blaslov početaka svojeg fotografskog puta.

Prvi aparat bio je skroman, ali sasvim dovoljan da potakne ljubav koja će s vremenom postati mnogo više od hobija. Danas, nakon brojnih projekata i suradnji, Blaslov smatra da fotografska oprema nikada nije presudna koliko oko, osjećaj i sposobnost prepoznavanja priče.

„Aparati se mijenjaju, ali na kraju je to vrlo malo bitno. Divimo se fotografijama nastalima još sedamdesetih godina i ranije, a njihovi autori sigurno nisu imali bolju opremu. Nije uvijek stvar u opremi, nego u oku promatrača”.

Fotografije koje su stigle do National Geographica

Jedan od značajnih trenutaka u njegovoj karijeri dogodio se kada je 32 njegove fotografije odabrao National Geographic. Riječ je o fotografijama posvećenima očuvanju prirode, rijekama Muri, Dravi i Dunavu, poplavnim šumama te divljem svijetu, osobito pticama bregunicama.

Put do međunarodne objave razvijao se kroz njegov dugogodišnji rad i suradnju s austrijskim WWF-om, Svjetskom organizacijom za zaštitu prirode. Kroz te je projekte njegov fotografski rad postao vidljiviji široj publici, a fotografije su privukle pozornost novinarke koja je pripremala priču za National Geographic.

Suradnja je uključivala dodatne fotografske zadatke i uredničku procjenu, nakon čega je stigla vijest da su fotografije dovoljno dobre za objavu.

„Vidjeti svoje ime pod tim žutim okvirom nešto je o čemu sam, naravno, sanjao. Ali da mi je netko donedavno rekao da će se to stvarno dogoditi, bilo bi mi gotovo nezamislivo”.

Posebno ga veseli što fotografije nisu samo profesionalno priznanje, nego i način da se priča o očuvanju prirode proširi do još većeg broja ljudi.

„Kad ti na svjetskoj razini kažu da su tvoje fotografije dovoljno dobre za objavu, to te dirne. A jednako je važno i to što se kroz tu priču može širiti svijest o očuvanju prirode.”

Iako je rodom iz Zadra, njegov ga je profesionalni put često vodio izvan rodnoga grada. Udruge i organizacije prepoznale su njegov interes za prirodu, tradiciju i dokumentiranje života ljudi, a on ističe da se takvim temama bavio i prije nego što je za njih počeo dobivati angažmane.

„To je ljubav. O očuvanju prirode i tradicije radio sam i dok nitko nije tražio od mene da to radim. Time bih se nastavio baviti i kada za to ne bih dobivao honorar”

„Blago planine”: posljednji velebitski pastiri

Posebno mjesto u njegovu radu zauzima Velebit, kojem se vraća već godinama. U suradnji s arheologinjom Majom Grgurić Srzentić razvija dokumentarni projekt „Blago planine”, posvećen preostalim velebitskim pastirima koji tijekom ljeta odvode svoja stada na planinu, a s dolaskom zime vraćaju se u sela. Riječ je o načinu života koji se postupno gasi. Pastiri mjesecima borave na planini, brinu se o ovcama, kravama i kozama te nastavljaju tradiciju koja se prenosila generacijama.

„Toga je života sve manje. Mnogo toga što sam posljednjih godina uspio dokumentirati danas više ne postoji. To je tradicija koju smo uspjeli zabilježiti”.

Projekt je već predstavljen na dvadesetak lokacija tijekom otprilike godinu i pol dana, a velik dio fotografskog materijala još čeka sustavnu obradu. Blaslov vjeruje da će sve snimljeno, kada se poveže u cjelinu, ispričati još snažniju priču. Boravak na Velebitu pritom nije uvijek moguće unaprijed isplanirati. Koliko će vremena provesti s pastirima ovisi o vremenskim uvjetima, drugim poslovima i mogućnosti da izdvoji nekoliko dana za odlazak na planinu. No upravo je vrijeme provedeno s ljudima ono što ovom projektu daje posebnu vrijednost. Između fotografa i njegovih sugovornika razvila su se prijateljstva, a neka su, nažalost, završila smrću ljudi koje je upoznao i fotografirao.

„Postoje fotografije koje su mi posebno drage jer sam s tim pastirima stekao životna prijateljstva. Nažalost, neki od njih više nisu živi, pa znam da neće biti novih fotografija. Zbog toga su mi one koje imam još vrjednije. Žao mi je jedino što ih nisam napravio još nekoliko”.

Te riječi otkrivaju i drugu stranu dokumentarne fotografije: fotograf ne bilježi samo prizore nego, često i ne znajući, čuva tragove ljudi koji će jednoga dana ostati samo u sjećanjima i fotografijama.

Što su ga naučili ljudi s planine?

Dugotrajni boravci s pastirima promijenili su i njegov pogled na svakodnevni život. Njihova skromnost, strpljenje i oslanjanje na ono što im je doista potrebno pokazali su mu koliko se često u suvremenom svijetu opterećujemo stvarima koje nisu presudne.

„Naučio sam da ne treba žuriti. Korak po korak, ali konstantno, može te dovesti do cilja. Ako ti se sviđa sam put, onda cilj na neki način već nosiš u sebi”.

Život na planini, dodaje, otkriva koliko je zapravo malo potrebno čovjeku u usporedbi s onim što svakodnevno želi ili misli da mu treba.

„Kad provedeš vrijeme s tim ljudima, drukčije gledaš na neke stvari. Čuješ kako se drugi opterećuju skupim automobilima i raznim željama, a tebi se jednostavno pojavi osmijeh. Ne mislim da smo mi drukčiji ljudi, nego da je dobro povremeno promijeniti perspektivu i pročistiti si vidik.”

Za Blaslova je upravo to jedna od vrijednosti fotografije: odlazak na teren ne donosi samo nove prizore nego i susrete koji čovjeka mijenjaju.

Priroda nije kulisa, nego naš prvi dom

Njegov fotografski rad usko je povezan s brigom za okoliš. Kroz projekte posvećene rijekama, šumama, pticama i planinskim zajednicama svjedoči o promjenama koje se događaju u prirodi, ali i o posljedicama ljudskog djelovanja.

Smatra da bi nas devastacija prostora i neodgovorno upravljanje prirodnim resursima trebali zabrinjavati mnogo više nego što je to često slučaj.

„Trebalo bi svima biti žao kada vidimo što se događa. Priroda je naš prvi dom. Zatvaranje u četiri zida nešto je što poznaju tek posljednje generacije, ali sve što danas radimo prirodi prije ili poslije doći će nam na naplatu”.

Posebno ga zabrinjava trošenje prirodnih resursa i činjenica da se posljedice današnjih odluka prenose na buduće generacije. Fotografija u tom kontekstu postaje više od umjetničkog izraza: ona može dokumentirati stanje okoliša, približiti ljudima ono što možda nikada neće vidjeti uživo i potaknuti ih da razmisle o vlastitoj odgovornosti.

Arbanasi izvan glavnog kadra

Blaslov svoj grad promatra jednakom znatiželjom kao i udaljene krajolike. Jedan od njegovih novijih projekata posvećen je zadarskim Arbanasima i procesiji Gospe Loretske, a predstavljen je na zadarskom Muraju.

Ideja projekta bila je dokumentirati ne samo samu procesiju nego i sve ono što joj prethodi – pripreme, ljude i male, često nevidljive poslove bez kojih tradicija ne bi izgledala onako kako je pamtimo.

„Meni su zanimljivi ti mali ljudi u pozadini, prije samog događaja koji je već mnogo puta dokumentiran. Zanimaju me ruke koje obrezuju ruže, žene koje čiste crkvu, mladići koji odlaze u berbu cvijeća i svi oni detalji koji prethode onome što će javnost na kraju vidjeti”.

Takav pristup karakterizira i njegov rad na drugim projektima. Umjesto da se zadrži na najpoznatijem prizoru, pokušava pronaći ljude i trenutke koji otkrivaju kako neka zajednica doista živi. Upravo u tim naizgled malim radnjama prepoznaje vrijednost dokumentarne fotografije: one otkrivaju trud, zajedništvo i kontinuitet običaja koji bi bez takvog bilježenja mogli ostati nezapaženi.

Zadar kakav želimo pronaći i u drugim gradovima

Govoreći o Zadru, Blaslov upozorava na postupni gubitak autentičnosti povijesne gradske jezgre i života koji ju je nekada činio prepoznatljivom.

Smatra da ljudi, kada putuju u druge gradove, žele upoznati lokalno stanovništvo, njihove navike i svakodnevicu, a ne samo razgledavati lijepo uređene fasade i turističke sadržaje. Isto bi, kaže, trebalo sačuvati i u Zadru.

„Svi želimo vidjeti stanovništvo, način života i grad koji živi. Ne želimo da grad postane samo turistička kulisa, fasada”.

Fotografija tako postaje i zapis promjena koje se događaju u urbanom prostoru. Ona može sačuvati izgled ulica, lica stanovnika i svakodnevne prizore koji s vremenom nestaju, ali i podsjetiti na ono što bi grad trebao ostati.

Može li se živjeti od dokumentarne fotografije?

Iako je dokumentarna fotografija njegov poziv i velika strast, Blaslov otvoreno govori i o njezinoj financijskoj strani. Kako bi mogao izdvajati vrijeme za projekte koji ga osobno najviše ispunjavaju, prihvaća i druge poslove.

„Moguće je živjeti od dokumentarne fotografije, ali radim i druge stvari koje mi omogućuju da odvojim više vremena za vlastite projekte. Neki od njih nisu plaćeni, a za njih trebam osigurati i novac za gorivo i sve ostalo što danas košta”.

Takva ravnoteža omogućuje mu da nastavi dokumentirati teme koje smatra važnima, čak i kada one ne donose neposrednu financijsku korist. A upravo bi jedna od tih tema uskoro mogla dobiti i trajniji oblik. Blaslov i njegova suradnica pripremaju prijavu za natječaj kako bi projekt „Blago planine” objavili kao monografiju.

„Možda bismo već sljedeće godine mogli tu priču materijalizirati i predstaviti u obliku knjige”, najavljuje, uz ogradu da realizacija ovisi o daljnjem razvoju projekta.

Takva bi monografija objedinila višegodišnji rad i sačuvala priče ljudi čiji način života polako nestaje.

U konačnici, Blaslovljeva fotografija ne govori samo o ljepoti prirode ili vještini bilježenja trenutka. Ona govori o vremenu, ljudima i vrijednostima koje lako previdimo dok su još dio naše svakodnevice. Njegove fotografije ostaju svjedočanstvo o svijetu koji se mijenja i podsjetnik da ono što danas smatramo običnim sutra možda više neće postojati.