Na otvorenju prvog privatnog restorana u zemlji, tisuću ljudi i jedna klapa pjevali su i plesali do jutra oko samo jednog stola sa šest sjedalica

Kako je izgledala Puntamika nekada, kako je otvoren prvi restoran u zemlji, otac Niko, djetinjstvo u Zadru... sve su teme o kojima je naš Umberto Piasevoli "Đirom po Kalelargi" u ugodnom druženju pričao s vlasnikom kultnog  restorana kojeg ne treba posebno predstavljati, Erikom Pavinom.  

Za početak, naš sugovornik nam je objasnio kako je naziv Puntamika došao kao spoj dvije talijanske riječi, punta i amica, što bi u prijevodu značilo punta prijatelja. Upravo tako se definiraju stanari ovog atraktivnog priobalnog dijela Zadra.

 Da će i Erika život odvesti u ugostiteljstvo dokaz je anegdota iz njegovog djetinjstva kada je s djedom prošao svoje prvo pijanstvo u dobi od 5 godina.

- Dido je popio pravih muških 5 litara, a ja 5 malih bocuna vina i otada nisam ništa više znao do sedme godine. A onda je pao snijeg na Puntamici i kako je dobro napadalo taj dan, kad sam izišao vani nikoga osim mene i mojih stopa nije bilo. Čak sam sam protiv sebe igrao nogomet i na kraju rezultat je bio - neriješen, šaljivo će Pavin o slikama iz dječjih dana, a potom je podsjetio i na teške trenutke u matičnoj obitelji koja je godinu i pol prije njegova rođenja izgubila sestru odmah nakon poroda majke, ali i brata na isti način sedam godina poslije. 

- Osjećam kako živim za njih oboje, kao da smo sve troje u meni, kaže Pavin.

OTAC NIKO I OTVARANJE RESTORANA

Doista je nemoguće da itko tko donekle poznaje Zadar nije čuo za Niku Pavina i njegov restoran koji je prvi dobio dozvolu za privatnu ugostiteljsku djelatnost davne 1963. godine. Do tada je Niko radio u hotelu na Boriku kao održavatelj i nadzornik plaže. Kako je bio vedrog duha, svirao je i pjevao i volio ljude pa je često častio i zabavljao posjetitelje dok mu na koncu nije palo na pamet da sam otvori nešto svoje.

No tada je to bilo administrativno nemoguće jer ondašnja država sve do 1963. nije izdavala dozvole za privatne djelatnosti. Nakon jednog propalog pokušaja da otvori restoran u 50-ima, konačno je osvanuo i taj dan kada je Zadar dobio prvi privatni restoran, a i među prvima u bivšoj državi.

- Kakav je to dan bio... klapa je navečer zasjela za jedan jedini stol sa šest sjedalica koji smo imali i nisu se dizali do idućeg jutra te su feštali skupa s 1000 ljudi do 10 sati ujutro. Onda je naišao prijatelj od ćaće koji je inače kum restorana, s nekim papirima ispod ruke, a otac se već spremio na bijeg jer je mislio da dolazi policija u crnim maricama, no kum se nasmijao i obavijestio oca da je restoran  "Niko" od tog dana i službeno službeno dobio papire.

Prava je umjetnost bila kako je Niko nabavljao led za ribu. Nije tada bilo hladnjača kao danas već je biciklom vozio do Ledane u gradu gdje je uzimao štange leda i vozio ih natrag na Puntamiku, ali na način da ih je držao na ramenu te pedalao bicikl bez držanja upravljača.

- Sve je nabavljao biciklom, i piće i ribu a to mi je danas nezamislivo Jedan njegov radni dan tada je kao mojih 10 radnih godina, u čudu će sin Erik koji se već od malih nogu spremao preuzeti jednog dana obiteljski restoran.

TALIJANI VEČERALI NA KAŠETAMA I PJEVALI DO ZORE

  

Tako je šušur u Nike bio svakodnevan. Jedan dan navratila su dva Talijana koje je vlasnik hotela na Boriku poslao u Nike jer su tražili gdje bi pojeli u nekom privatnom restoranu. Kada su se pojavili i pitali gdje je taj restoran, Niko im je pokazao jedini stol sa šest sjedalica i rekao: - Izvolite!

- Malo su ostali u čudu ali su ušli i sjeli na željezne kašete od pića presvučene lancunom s kojim smo se mater i ja noću pokrivali. Tako su pojeli ribu i ne samo to, nego su pivali do jutra s klapom i veselim Puntamičanima koji su bili svakodnevni inventar. Došli su i idući dan opet pojesti i na kraju kada su htjeli naplatiti, otac im nije dao, živo prepričava Pavin.

- Rekao im je da kako su prvi strani gosti i da ih kuća časti- kaže Erik i dodaje kako su ta dva Talijana poslije otputovala poslom u Ameriku gdje su se jako obogatili i 20 godina nakon, poslom opet došli u Hrvatsku ali ovoga puta u Zagreb. Nešto ih je ipak vuklo prema Zadru. Htjeli su ponovno vidjeti Niku kako je i kako živi.

- Rentali su auto do Zadra i pojavili se u restoranu. Ja sam ih dočekao, oni su pojeli pa me pozvali na stranu. Ispričali su mi svoju dogodovštinu s mojim ocem. Kada sam im rekao da je Niko umro baš te godine, briznuli su u plač. Rekli su kroz suze da su vidjeli puno svijeta ali da im je objed u Nike  bio najljepši doživljaj na putovanjima. Tada sam i ja zaplakao, ističe Erik. 

Htjeli su na kraju tog susreta ponovno platiti ali im Pavin nije dao. Ipak, kada su odlazili, ispod pijata su ostavili 4 milijuna lira.

KUMOVI RESTORANA

Punatmika nekada bila je puno manje izgrađena nego danas. Ono što je obilježilo to vrijeme je da je svatko u Zadru svakoga znao. Erik je išao u osnovnu školu u gradu a srednju na Boriku u ugostiteljsku. Naravno, kao i svaki mladi čovjek bio je zaluđen košarkom pa je postao prvi kadet KK Zadar te odlazio na razna prvenstva u druge gradove. To su sve bile prilike upoznati ljude iz sporta od kojih su neki postali kumovi restorana.

- Moj otac je od 1963. do smrti imao za kumove svoje prijatelje, onda smo deset godina vodili skupa restoran pa su kumovi bili zajednički, a zadnjih desetljeća tu su i sportaši i liječnici i glazbenici... od Luke Modrića, Stojka, Pina Gjergje i Kreše Čosića do Zorice Kondže i ostalih imena sa scene jer kod nas uvik veselo.

Erik Pavin poznat je i po humanitarnom djelovanju. Udruga slijepih ima u Zadru najmanju dotaciju i kada je za taj podatak saznao, pozvao je svih 80 članova udruge te ih počastio ručkom.

- Oni su bili veseli, na kraju su se ustali i zaplesali ma cijelu noć, baš su me iznenadili. Kad se sjetim kako se nama koji vidimo ne da zaplesati niti zapjevati, a oni tako slobodni i neopterećeni, baš je bilo dirljivo, reći će svestrani Erik Pavin, o kojem bi se pričalo i o klapi Niko koju je osnovao, a za sada se pridružuje akciji "Bradata aukcija" pa će nakon 40 godina prvi puta obrijati bradu u humanitarne svrhe.